Adolf Polegubić, pjesnik, pastoralni teolog i novinar, rođen je 1962. godine u Šibeniku. Osnovnu školu završio je u Banjevcima i Stankovcima, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Sinju, a filozofiju i teologiju u Makarskoj i u Zagrebu. Disertaciju naslovljenu „Laien in der Kirche und Gesellschaft Kroatiens seit 1900 – Ihre Spiritualität, ihre kirchliche und gesellschaftliche Position und ihre Institutionen auf dem Prüfstand des Zweiten Vatikanischen Konzils“ (Laici u Crkvi i društvu u Hrvatskoj od 1900. – Njihova duhovnost, crkvena i društvena pozicija i njihove institucije na temelju prosudbe Drugoga vatikanskog sabora) obranio je 1997. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču i postigao akademski stupanj doktora teologije. Više je godina radio kao novinar u Glasu Koncila. Od 2002. do 2023. godine, bio je glavni urednik mjesečnog lista hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj Živa zajednica, koji od rujna 1978. izlazi u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni. Član je Društva hrvatskih književnika. Pjesme je objavio u brojnim listovima i časopisima. Nastupao je na književnim tribinama u Domovini i inozemstvu, te na radiju i televiziji. Objavio je četrnaest knjiga pjesama na hrvatskom i jednu na njemačkom jeziku, te više knjiga iz područja pastoralne teologije, duhovnosti, novinarstva i humora na hrvatskom i njemačkom jeziku. Objavio je više od trideset znanstvenih radova i uredio desetak zbornika. Dobio je književnu nagradu »Fra Lucijan Kordić« za 2018. godinu Društva hrvatskih književnika i ZIRAL – Zajednice izdanja »Ranjeni labud« iz Mostara za djelo koje obrađuje život Hrvata izvan Domovine, te druge nagrade. Uvršten je u više antologija poezije, a neke su mu pjesme i uglazbljene.
Poštovani dr. Polegubić, prije svega bih Vam želio, kao Vaš nasljednik na uredničkom mjestu Žive zajednice, zahvaliti na svim godinama koje ste proveli uređujući naš časopis. Od 2002. do 2023. godine ste kao glavni urednik revno izvještavali o životu hrvatskih katoličkih misija i zajednica, ali i o mnogim drugim temama iz crkvenoga i društvenog života. Sada, s odmakom, možete li nam reći kako je bilo pratiti živote sunarodnjaka u dijaspori? Što biste rekli kao svojevrsni sažetak o Vašem radu kao glavnog urednika Žive zajednice?
Iskreno, nisam nikada mislio da ću više od dva desetljeća svoga života provesti u Njemačkoj. Kako se ništa ne događa slučajno, vjerujem da me je Božja providnost, u veoma osjetljivom dijelu moga života, dovela u Njemačku kako bih imao mogućnost nešto konkretno učiniti za svoje sunarodnjake, Hrvate katolike, u toj zemlji. A Bog se pritom poslužio dobrim ljudima, tako da sam došao na poziv tadašnjega delegata za hrvatsku pastvu u Njemačkoj fra Josipa Klarića, sadašnjega gvardijana u samostanu sv. Lovre u Šibeniku. Dakako, u kasnijem razdoblju zahvalan sam na suradnji i delegatima fra Josipu Bebiću i vlč. Ivici Komadini, kao i svem osoblju Hrvatskoga dušobrižničkog ureda u Frankfurtu na Majni. Bili smo mala skupina ljudi s velikim srcem u službi višeslojnog pastoralnog i drugog djelovanja u zajedništvu s mrežom hrvatskih katoličkih misija i zajednica, na čelu sa svećenicima i pastoralnim suradnicama i suradnicima, na dobro Hrvata katolika u Njemačkoj.
Djelujući na mjestu glavnog urednika Žive zajednice od prosinca 2002. do kolovoza 2023. nastojao sam da sve te aktivnosti ostave pisanog traga u Živoj zajednici, tako da mogu reći da je sve ono vrijedno što se radilo u Hrvatskome dušobrižničkom uredu u Frankfurtu i u hrvatskom dušobrižništvu u Njemačkoj sačuvano u Živoj zajednici. Dakako, Živa zajednica nije samo moje djelo, prije mene su je uređivali fra Bernard Dukić, fra Ignacije Vugdelija, don Ante Živko Kustić i fra Anto Batinić. Kad je došlo vrijeme moga povratka u Domovinu, želio sam da se to djelo i dalje nastavi, tako da me raduje da Živa zajednica i sve druge aktivnosti našeg Ureda u Njemačkoj i nadalje uspješno žive s pomlađenom ekipom. Njemačka je velika zemlja, i mogu reći da sam više puta posjetio hrvatske katoličke misije i zajednice u Njemačkoj, rasprostranjene na cijelom njezinom području. Bilo je to dugo putovanje, koje je trajalo pune dvadeset i dvije godine. Volio bih da se moje djelo, kao i djelo svih djelatnika našega Ureda u hrvatskom dušobrižništvu u Njemačkoj ne zaboravi, da i dalje živi u dragoj uspomeni ljudi s kojima smo i za koje smo djelovali. A bilo je tu dosta pastoralnih izazova i susreta, koje nije moguće u ovom kratkom razgovoru nabrojati. Nije bila ista situacija u Njemačkoj kad sam došao u jesen 2001. i kad sam iz nje otišao prošle godine. Tijekom vremena sam dobivao nove spoznaje. Valjalo je prepoznavati znakove vremena i u skladu s njima djelovati. Dakako, puno se toga tijekom vremena mijenjalo i u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, kao i u državi Njemačkoj, a često nije bilo lako pratiti sve te izazove. Raduje me da sam mogao objaviti knjigu „Dušobrižništvo za Hrvate u Njemačkoj“, u kojoj je sve ono važno što se tiče našeg dušobrižništva u Njemačkoj od početka do 2016. godine. Kako se radi o živom tkivu, ono se uvijek nadopunjuje, bilo novim pastoralnim osobljem, bilo novim pastoralnim i drugim događajima. Valjalo bi je nadopunjavati tijekom vremena, a u Živoj zajednici, u našim zajednicama i u živim kontaktima s našim ljudima u Njemačkoj nepresušno je vrelo podataka.
Budući da ste doktorirali pastoralnu teologiju, možete li nam reći svoj pogled na stanje i neke razlike između pastoralnog i crkvenog djelovanja Katoličke Crkve u Njemačkoj i u Hrvatskoj? Mogu li se neke pastoralne stvarnosti Katoličke Crkve u Njemačkoj implementirati u pastoral naše Crkve u Hrvatskoj i obrnuto?
Ne ulazeći u pojedinosti, rekao bih da je svaka situacija specifična – tako da ne mislim da je sve loše u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj, ni da je sve dobro u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj. Dakako da bi bilo dobro one pozitivne stvarnosti iz Katoličke Crkve u Njemačkoj ugraditi u pastoral u Crkvi Hrvatskoj i obrnuto. Naše misije i zajednice u Njemačkoj su pritom posebna povezna mjesta, koje su sastavni dio njemačkih (nad)biskupija, ali i domovinske Crkve, pa bi valjalo to ispravno prepoznati i uključiti u pastoralnu stvarnost naših misija i zajednica. A, dakako u tom pravcu su od pomoći i smjernice (nad)biskupija u Njemačkoj, koje obvezuju i naše misije i zajednice. Pritom je potrebno očuvati naše duhovne i narodne posebnosti, oko čega se desetljećima nastojalo. Na kraju, i Crkva u Njemačkoj i domovinska Crkva pozvane su prije svega slijediti smjernice opće Crkve i držati se onoga što je na snazi, bez obzira na moguća propitkivanja novih izazova i poticaja. Važno je da se u sve unosi puno zdravog katoličkog duha i međusobnog uvažavanja prema onoj izreci koja se pripisuje svetom Augustinu: „U bitnome jedinstvo, u dvojbama sloboda, a u svemu ljubav!“
Osim što ste teolog, priznati ste hrvatski pjesnik, član Društva hrvatskih književnika, s objavljenih četrnaest zbirki pjesama na hrvatskom i jedne na njemačkom jeziku. Kako nastaje Vaše pjesništvo? Odakle pjesnik crpi nadahnuće i koje su najčešće teme Vaših pjesama?
Moje pjesništvo nastaje u skladu s mojim životom, jer su pjesme i život nerazdvojni. Dođe do vanjskog poticaja za pjesmu, potom to zrije u pjesnikovoj nutrini, da bi se nakon zrenja pojavile prve riječi, stihovi pjesme i zaokružile misao u pjesmi. Samo svojom voljom ne bih mogao napisati ni jednu pjesmu, niti znam koja je sljedeća, ali znam da će nastati. A nema veće radosti kad nakon pjesme i drugi u njoj prepoznaju ljepotu i vrijednost, kad ih potakne na razmišljanje i kad u njoj osjete i dio sebe. Jer smo mi svi tajnovito utkani u živote drugih, a da toga nismo ni svjesni. Stoga je važno prepoznati Božji dar u sebi i odgovoriti oplemenjivanjem tog dara uzdarjem. Samo je to sretan spoj umjetnosti i života. Sve ostalo neće dati plodove. Zahvalan sam Bogu na daru pjesništva i pozamašnom opusu, a njemačke tišine i dugogodišnja propitkivanja su mi pritom uvelike pomogli, jer kao što je napisao Dobriša Cesarić u jednoj svojoj pjesmi: „O sati sumnje, sati bola; Ko stvara taj vas kleti neće; Jer radosti su male svijeće, A iz vas raste aureola.“ A teme su različite ili uvijek slične, a one su utkane u sve ono što čini život, tako da se kod mene u najvećem dijelu može govoriti o duhovnim, misaonim, ljubavnim i onim pjesmama u kojima je prisutna ljubav prema rodnoj grudi. U mom njemačkom ciklusu pjesama, dosta je toponima iz te zemlje, trenutaka proživljenih u njoj, kao i promišljanja iseljenika koji je daleko od svoje domovine. A u tom se mogu prepoznati mnogi koji žive u izvandomovinstvu. Iako su moje pjesme prepoznatljive po slobodnom stihu, već neko vrijeme pišem i pjesme u rimi. Neke od njih su i uglazbljene i javno izvedene, a neke su u tom smislu u pripremi.
Pripremate li neku novu zbirku pjesama ili neku drugu knjigu koja bi mogla ugledati uskoro svijetlo dana? O čemu je riječ?
Dosad sam objavio dvadeset četiri knjige, od kojih je ponajviše zbirka poezije. Kod mene neprestano nastaju nove pjesme, tako da imam u pripremi nekoliko novih zbirka pjesama, ali neka to malo odleži, jer se s distance puno toga jasnije vidi, a i lakše uočavaju nedostaci. U trenutku nastanka pjesme, pjesnik je opijen pjesmom, kao vinom, a kad prođe neko vrijeme sve dođe na svoje mjesto. Zato volim pjesme pripremljene za novu zbirku dati na stručnu ocjenu, jer oko sa strane jasnije vidi. Tu su uvijek i neki novi projekti neke druge vrste – trenutno radim na spomen-knjizi o istaknutom hrvatskom liječniku i dobrotvoru dr. Ivi Manceu, koji je djelovao u Mülheimu u Njemačkoj. Njegovo je humanitarno djelo prepoznato i šire, pa ga je sv. Papa Ivan Pavao II. 2003. odlikovao visokim crkvenim odličjem „Za Papu i Crkvu“. Osnovao je udrugu „Njemačka pomoć za djecu Hrvatske“ i preko nje je u Hrvatskoj pomogao u nabavci važnih medicinskih uređaja, stipendiranju učenika i pružanju druge pomoći, kako u Gorskom kotaru, tako i u drugim dijelovima Republike Hrvatske. Preminuo je 2015. godine. To će biti spomen-knjiga o tom čovjeku velika srca, a trebala bi ugledati svjetlo dana do ljeta 2025., deset godina od njegove smrti. Ako me bude služilo zdravlje, vjerujem da će biti i drugih projekata. No, sve u skladu s godinama i darovanom mi snagom u ovoj životnoj dobi.
Nakon nešto više od dva desetljeća, vratili ste se u Domovinu. Kakav je osjećaj? Možete li nam reći kako provodite svoje povratničke dane?
Iskreno, kad sam došao u Njemačku i kad sam razmišljao da bih tako dugo mogao ostao u toj zemlji, obuzela bi me tuga. Kasnije sam to prihvatio i shvatio da sve to ima smisla i da nismo slučajno tu gdje jesmo. Sve ima i svojih prednosti, a s vremenom sam to prihvatio kao darovanu mogućnost za nešto novo. Nakon prihvaćanja vrijeme je odmicalo i navršilo se toliko vremena. Želja za povratkom je uvijek u meni bila živa. Odlučio sam se na taj korak prošle godine i pritom sam osjetio silnu radost, koja je u meni živa i nakon godinu dana od povratka. Svi smo mi stavljeni u vrijeme, a vremena za povratak možda uvijek ne će biti. Procijenio sam da je za moj povratak to tada bilo pravo vrijeme. Lijepo mi je u Hrvatskoj, a sada mi vrijeme teče na relaciji između Zagreba i mog sela Banjevci u južnoj Hrvatskoj. Kao što nije bila laka odluka, otići u Njemačku, nakon toliko godina se nije bilo lako vratiti ni u Hrvatsku. Ali kad se donese odluka, s pomoću Božjom, sve je moguće. U Njemačkoj sam naučio na jednu stvarnost, u Hrvatskoj je to nešto drukčije. Njemačka funkcionira na jedan način, a Hrvatska na drugi način, ali ipak funkcionira. Stoga se valjalo pripremiti na to da će trebati neke stvari, poglavito što se tiče životne svakodnevice, administracije i sl. prihvatiti i ne očekivati sve po njemačkom standardu, jer to ne bi bilo u skladu sa situacijom u Hrvatskoj. No, ovo je naše i tu se dobro osjećam. Na kraju, naši su ljudi izvan Domovine ulagali dosta u imovinu u Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, i bilo bi tužno kad ne bi tu bar neko vrijeme, barem u kasnijoj životnoj dobi boravili. No, ne vrijedi svaki model jednako za sve, svatko ponajbolje poznaje svoju situaciju i u skladu s njom donosi životne odluke. Odlučio sam se vratiti u toj životnoj dobi kad sam procijenio da još mogu uhvatiti priključak na život u Hrvatskoj i pritom nisam požalio. Dakako, ostaje zahvalnost za sve ono lijepo i korisno što sam mogao učiniti u Njemačkoj, koja mi je pomogla da mogu udobnije taj svoj dio života provesti u Hrvatskoj. Uvijek ima nekog posla oko kuće, tim više što me dugo ovdje nije bilo. Željan sam duhovnih i kulturnih događanja u Zagrebu, tako da se nastojim u sve to uključiti koliko mi vrijeme dopusti. Aktivan sam u pisanju, posjetom duhovnih i kulturnih mjesta u našoj Domovini. I mogu reći da se ima što vidjeti i osjetiti, a na tom se i nadahnjujem i uvijek nastanu neke nove pjesme. Kad sam u Banjevcima na jugu Domovine, tu sam u doticaju sa svojom obitelji i djetinjstvom, i radostan sam kada nakon puno godina mogu doživjeti godišnja doba u svom selu, što sam vremenom već skoro bio zaboravio. Na njivi koju mi je ostavio pok. otac u baštinu prije šest godina sam zasadio četrdesetak maslina, koje polako daju rod. To me jako veseli jer sam u doticaju s Božjom prirodom i gledam kao masline rastu, a i ja u toj tišini učim puno toga iz njihova rasta. Dakako, ima se puno toga za vidjeti i doživjeti na jugu Domovine, a to je puno ljepše i opuštenije izvan turističke sezone. Nisu daleko Šibenik i Zadar, a puno je i mjesta u okolici vrijednih upoznavanja. Uz crkve i samostane, rado posjetim i arheološke lokalitete, a ima na tom području puno ostataka iz davnih vremena. Dakako, puno je dragih ljudi koje susrećem i tako osvježavam svoje uspomene iz djetinjstva.
Nedostaje li Vam nešto iz života u Njemačkoj? Je li teško bilo napustiti život u Njemačkoj i vratiti se u Hrvatsku nakon toliko dugog izbivanja?
Ta dionica moga životnog puta je iza mene. Ostaju lijepa sjećanja i dragi ljudi s kojima sam živio i koje sam susretao na mom njemačkom putovanju. Znao sam, ako me Bog poživi, da će doći vrijeme povratka, i tako je to i bilo. Sada sam tu. Okrenuo sam novu stranicu svoga života i sada živim u Hrvatskoj punim plućima. Kako sam rekao, povratak mi nije teško pao, a odluka je spontano došla jer sam slušao svoje srce. U Njemačkoj je bilo lijepo, a ovdje je moj dom.
Što bi ste poručili našim čitateljima koji žive u Njemačkoj i koji razmišljaju o povratku u Domovinu, ali im možda nedostaje odlučnosti da realiziraju svoj povratak?
S tugom sam gledao tolike naše ljude, posebno djecu i mlade, u Njemačkoj. Njihov se broj, na žalost, iz godine u godinu povećavao. Vremenom su postajali dijelom njemačke stvarnosti. Tijekom raznih duhovnih i kulturnih događanja, osjetio sam da je Domovina u njihovim srcima i da im je lijepo u njoj. No, to je bilo povezano s ljepšim dijelom boravka u Domovini, tijekom ljetnih praznika, bodrenjem hrvatske nogometne vrste, kad se nije mogla dobiti cjelovita slika života u Domovini. Svakodnevni život u Domovini je ipak nešto drukčiji. Unatoč svemu vjerujem da je veliki broj naših ljudi razmišlja o povratku jednog dana. Kako vidimo, povratak nije opća odluka, već odluka svakog pojedinca. Treba odvagnuti i vidjeti koje su pozitivne, a koje negativne strane povratka, od same želje za povratkom, ekonomske strane i sl. Dakako, sve ovisi i o životnoj dobi kada se planira povratak. Ipak, kad se sve odvagne, mislim da bi naši ljudi u Domovini, na svojoj djedovini, mogli puno sretnije i opuštenije živjeti nego u inozemstvu. Možemo biti u Domovini nezadovoljni s puno toga, ali je ona naš iskonski prostor pod nebom i tu smo ponajviše svoji. I u Hrvatskoj se mijenja ekonomska situacija na bolje, a i život u Njemačkoj se mijenja, životni i drugi uvjeti nisu onakvi kakvi su bili ranije, u vrijeme dolaska u tu zemlju. San mi je da se opet vrati život na djedovini i da opet ožive naša sela i gradovi. Slušajmo svoje srce i povratak će biti moguć. Tako neka i bude uz pomoć Božju!
Razgovarao Ivan Gavranović