Tradicionalno hodočašće Hrvata u najveće bavarsko svetište Altötting, održava se redovito posljednje nedjelje lipnja. Ove godine posljednja nedjelja pada 28. lipnja. Osamdesetak hodočasnika iz HKŽ München, se već u petak 26. lipnja pješice uputilo prema Altöttingu gdje bi trebali stići u nedjelju pridružujući se ostalim hrvatskim hodočasnicima iz bavarskog pastoralnog područja.
Već nekoliko nedjelja u obavijestima se spominjalo hodočašće Hrvata u Marijino svetište Altötting. Hodočastiti se može pješice, biciklima i autobusom. Originalno hodočašće je pješice, jer i sama riječ hodočašće, u sebi uključuje čašćenje hodom, pješačenjem. I u tom pješačenju ili hodu hodočasnici mole, pjevaju, hrabre jedni druge, solidarni su jedni s drugima, pomažu jedni druge da svi zajedno dođu do cilja. Put je naporan. Na putu su izloženi vrućini, kiši, hladnoći, bolovima u mišićima, ali cilj je pred očima. Njega treba postići. Do njega doći. Izvršiti zavjet. Pomiriti se s Bogom. Slaviti Boga. Zahvaljivati Bogu. Po Mariji k Isusu.
Iskustvo pojedinca nije samo kršćansko nego i pračovjekovo, da je na putu. Hodočasnik je “živući stranac”, “gost” koji ovdje nema stalnog boravka. Tako nalazimo uporište u jednome psalmu u kojemu psalmist zove Gospodina da čuje njegovu molitvu i da mu posluša vapaje, “jer u tebe ja sam došljak, pridošlica kao svi oci moji” (Ps 39,13).
Čitamo u crkvenoj pjesmi “mi smo samo gosti na zemlji i putujemo bez počinka s mnogim tegobama prema vječnoj domovini” (Gotteslob, br. 656). Tekst se pripisuje Georgu Thurmairu iz godine 1935.
Svatko tko kreće na put postići svoj cilj ujedno se uvijek iznova mora opraštati dok ne dođe do konačnog cilja. Životni put je hodočašće koje završava na kraju života. Svatko je od prvog trenutka svoga života pozvan da krene na put.
To je posebice jasno kod velikih likova vjere: Abraham biva pozvan od Boga: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskoj, u krajeve koje ću ti pokazati” (Post 12,1).
Marijin čas kretanja na put događa se u Nazaretu kad joj anđeo Gabrijel donosi vijest da će biti majka Mesije. Ona najprije postavlja anđelu pitanje i prima obećanje da kod Boga ništa nije nemoguće. Tako počinje njezin put kao službenice Gospodnje (Lk 1,38).
S utjelovljenjem počinje kretanje na put Božjeg Sina Isusa Krista u ovaj svijet i vrijeme. Uvijek iznova dolaze časovi kretanja za Božjeg Sina: krštenje na Jordanu, početak puta prema Jeruzalemu, početak posljednje dionice na Maslinskom brdu.
Njega slijede mnogi koji polaze na put. U životu nekih to je bilo od osobitog značenja kao kod: Franje Asiškg, Ignacija Lojolskog , Bernardice Soubirous. Oni su na svom putu imali Božje obećanje da je On uz njih. Samo tako su mogli započeti svoj put.
Tko kreće na put kao kršćanski hodočasnik sigurno je upoznat sa psalmom 121., starom hodočasničkom pjesmom u kojoj čitamo: “K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći pomoć? Pomoć je moja od Gospodina koji stvori nebo i zemlju. Tvojoj nozi on posrnuti ne da i neće zadrijemati on, čuvar tvoj. Ne, ne drijema i ne spava on, čuvar Izraelov. Gospodin je čuvar tvoj, Gospodin je zasjen tvoj s desne tvoje! Neće ti sunce nauditi danju ni mjesec noću. Čuvao te Gospodin od zla svakoga, čuvao dušu tvoju Čuvao Gospodin tvoj izlazak i povratak odsada dovijeka.”
S tim mislima su 26. lipnja u 8 sati hodočasnici-pješaci HKŽ München predvođeni fra Oliverom i don Antonom slavili svetu misu u Steinhöringu. Nakon toga bila je okrepa i početak puta Gospi u Altötting. Na put se uputilo 80 hodočasnika. Dolazak u Altötting je u subotu, u večernjim satima. Najmlađa hodočasnica je mala Marija kojoj je tek sedam mjeseci. Svi će oni biti u nedjelju na zajedničkom hodočašću svih Hrvata iz Bavarske. Neka im Gospa bude na pomoći i riječi psalmista koje smo malo prije naveli. A u subotu ujutro na put kreću i biciklisti.
Tekst: fra Jozo Župić
Foto: Nevenka Jeličić