Hrvatska katolička Zajednica Ludwigsburg više je puta hodočastila u Isusovu domovinu. Posljednji put evo od 18. do 25. veljače 2023. god. I ovoga puta u organizaciji renomirane hodočasničke agencije Ichtis Travel iz Splita. I ovoga je puta duhovni voditelj bio fra Miroslav Modrić. Duša i organizator hodočašća je i ovoga puta bio fra Ante Maleš, dušobrižnik hrvatske katoličke zajednice u Ludwigsburgu i Korntalu. Bilo je ukupno 90 hodočasnika, podijeljenih u dva autobusa. Kao i obično, hodočašće traje osam dana. U tom razdoblju obiđu se sva važnija mjesta povezana s Isusom i Njegovim navještajem Radosne vijesti – Evanđelja. Tako smo i ovoga puta učinili, iako je bilo nekih manjih nemira u toj od pamtivijeka nemirnoj zemlji.
Prvi dan, subota 18. veljače. Ujutro pođosmo do zračne luke u Stuttgartu te se uredno prijavismo za lete i onda poletjesmo za Carigrad. Poslije prizemljenja u Tel Aviv, poslije gotovo dvosatne vožnje autobusima, oko deset sati navečer prispjesmo u Nazaretu, u hotel i predjelu zvanom Nazaret Ilit, tj. Nazaret Gornji. Poslije večere se smjestismo u lijepim sobama na zasluženi počinak. Let je naime bio s presjedanjem i čekanjem.
Drugi dan, nedjelja 19. veljače. Naš hodočasnički put Isusovom domovinom, raspoređeni u dva autobus (prvi 40, drugi 50 hodočasnika), započeli smo Kanom Galilejskom. Među hodočasnicima je naime bilo trideset mladih, osamnaest bračnih parova i više njihove djece, pa smo htjeli najprije njihovim blagoslovom započeti naše hodočašće, baš kao što je i Isus svoje javno djelovanje započeo upravo u Kani, na proslavi zaruka, tj. vjenčanja. Kako su katolička crkva i svetište bili zatvoreni, spustili smo se do grčkog svetišta i u njegovu lijepom predvorju izdvojili bračne parove. Poslije fra Mirova kratkoga nagovora o važnosti, radosti i poteškoćama obiteljskog života i Božje zaštite svakog bračnog para, očitovane i u Kani Galilejskoj, fra Ante i fra Miro su sve bračne parove pojedinačno blagoslovili. Tim povodom je bilo i suza u očima roditelja i njihove djece, koja su ih pratila i gledala s puno ljubavi. Poslije toga iskustva vratili smo se u Nazaret, u Svetište Naviještenja. Najprije smo obišli i pogledali mnogobrojne Gospine mozaike u dvorištu oko crkve, među kojima je najprije postavljena Gospa Bistrička, koja se tu nalazila joiš -dok je fra Miro živio u tom svetištu. Kasnije su postavljene i ove tri: Gospa Kondžilska, Gospa Olovska i Gospa Trsatska. Posebno smo pogledali lijepi kip djevojčice Marije, Isusove majke, koji se nalazi nad pokrajnjim ulazom u Baziliku, s južne strane. Djelo je to mladoga talijanskog umjetnik, nekoć udaljena od Crkve. On je za izradu toga kipa čitao Evanđelja, obilazio crkve, slušao iskusne, o svemu tome razmišljao i tek onda se dao na posao. Do kraja toga osjetljivoga umjetničkog rada Isusova majka Marije ga je tolika privukla da ga je to dovelo Bogu. Postao je dijete Božje, kršćanin. Tu čovjek pomisli kako je mladi umjetnik vjerojatno htio na brzinu nešto zaraditi, ali je na tom putu našao najveću dobit – Boga i Vječnost, pa mu ništa druga nije ni trebala. Odmah potom smo ušli u Baziliku. Najprije smo, uz vrlo malo riječi, pohodili Špilju Navještenja i tu ostali klečeći u šutnji, otvoreni Isusovim riječima i onom tihom i osobnom poticaju Duha Svetoga. Time ispunjeni, uspesmo se u Gornju crkvu, onu za mjesnu župnu zajednicu te duhom kratko sudjelovasmo na župnoj nedjeljnoj sv. Misi za okupljene mjesne kršćane katolike – Arape. Na arapskom jeziku. I onda prijeđosmo dvorište i odosmo u Crkvu sv. Josipa, odnosno Isusovu kuću othrane. Na ulazu smo zastali uz reljef Gospe Sinjske te poljubili ili pomilovali našu dragu Gospu, koja se tu nalazi od studenoga 2018. godine. Tu je fra Miro kratko objasnio kako je uopće došlo do toga da se i Gospa Sinjska vratila u svoj zavičaj. A to nipošto nije bilo ni lako i jednostavno. To je učinila samo upornost i ljubav za Gospu od Milosti, odnosno Čudotvornu Gospu Sinjsku. Najbolje je reći, kako je i sam fra Miro i rekao: „To je ona sama učinila, drugi su bili samo sredstvo!“ Sv. Misu u lijepoj crkvi je predvodio fra Ante, a fra Miro propovijedao o Svetoj obitelji i Božjim porukama za nas i naše obitelji danas. Kako smo svi samo ljudi, opet smo imali kratki odmor za molitvu i okrjepu te onda pođosmo na nedaleko Brdo Tabor. Smireno se povukosmo među povijesne samostanske zidine uz samu Baziliku. Tu nam je fra Miro objasnio važnost ovoga mjesta – Isusova preobraženja, kad su trojica izabranih na trenutak vidjela Isusovo božansko lice zbog čega su poželjeli tu ostati zauvijek. Taj doživljaj više nisu zaboravili, do ponovnog susreta u Nebu! Onda uđosmo u Crvku i pogledasmo njezinu ljepotu, posebno malu ‘kriptu’ s lijepim i znakovitim mozaicima četiriju Isusovih ‘preobraženja’. Bacili smo pogled i na krovne grede hrasta lužnjaka iz naše Slavonije. Poslije toga smo se našli na terasi pored Crkve i radovali se lijepoj okolici na sve četiri strane: od Karmela na zapadu, Hermona na sjeveru, Jordana na istoku i Samarije na jugu. Potom se vratismo u naš lijepi hotel.
Treći dan, ponedjeljak 20. veljače. Ustajanje, koferi u autobusima, doručak i put na Genezaretsko jezero. Fra Ante, poznajući dobro svoje stado, drži ga je cijelo vrijeme na okupu u obiteljskom raspoloženju. Najprije smo bili na Brdu blaženstava i tu čuli glavni sadržaj Evanđelja u Isusovu Govoru na gori. Potom se spustismo u Svetište umnažanja kruhova i onda Petrova primata, obadva na obali Genezaretskog jezera. Potom pođosmo u Kafarnaumu gdje smo slavili sv. Misu. I ovdje, kao i na ostalim mjestima, fra Ante je predvodio Misno slavlje, fra Miro je propovijedao i objasnio sadašnjost i prošlost mjesta, jer je tu i sam živio. S posebnim naglaskom da je to Isusov grad, da je baš u tom gradu Isus navijestio da će zauvijek ostati s nama u Euharistiji, u Posvećenom kruhu. Zato smo i slavili sv. Misu Euharistije. Poslije smo otišli u Magdalu i dali hodočasnicima sat vremena za odmor, osvježenje i ostalo. I onda se u tri sata vratismo na Genezaretsko jezero, na brod. Boraveći sat vremena na tom jezeru, čitali smo evanđeoske tekstove povezano s Isusom i jezerom. Pogledali smo i i objasnili cijelu poznatu nam i lijepu okolicu. Potom se uputismo u Betlehem. Do pola puta se vidjelo kuda prolazimo onda nastupi mrak i dolazak u Betlehem. Kršćanski hotel se nalazi malo niže od Špilje mlijeka. Taman dostatan za našu cijelu skupinu. Jednostavan, čist i primjeren svojoj svrsi. U njemu smo se osjećali kao u svojoj obiteljskoj kući. Bili smo naime sami.
Četvrti dan, utorak 21. veljače. Najprije pođosmo u Baziliku Isusova rođenja. Čekali smo gotovo dva sata za ulazak u samu Špilju rođenja. Za to smo vrijeme čuli povijest mjesta, gradnje, rušenja i čuvanja i održavanja svetišta od onih prvih početaka. Isusovo čudesno rođenje je samo znak neizmjerne Božje ljubavi za sve nas djecu Njegovu. Spustivši se u špilju s vjerom, poštovanje i ljubavlju smo poljubili Davidovu zvijezdu, simbolično mjesto Isusova rođenja. Potom smo slavili sv. Misu u franjevačkoj Crkvi sv. Katarine, naslonjenu na Baziliku Rođenja. U lijepom klaustru franjevačkog samostana, u kojem je svoje posljednje dane proživio i naš fra Miro, a nalazi se neposredno uz Crkvu sv. Katarine i Bazilike Rođenja, u njegovu središtu smo vidjeli najslavnijeg Dalmatinca – svetoga Jeronima. I onda napustismo to drago nam svetište te laganim hodom odosmo u nedaleku Špilju mlijeka. Tu smo čuli i zgodu koja završava: „Ne ozdravi bolesno dijete drvo barke nego vjera Marte!“ Potom smo hodočasnicima dali slobodno vrijeme za molitvu, ručak, kupovinu. U tri sata smo se uputili u Ain Karem gdje smo najprije pohodili mjesto Pohođenje BD Marije rodici Elizabeti, kojoj je nerođeno dijete zaigralo od radosti na pozdrav djevice Marije, koja je pod srcem nosila Jedinorođenca. Potom smo se spustili na mjesto rođenja sv. Ivana Krstitelja u kojoj se sjetismo da je Bogu sve moguće, čak da i nerotkinja rodi. Crkva sv. Ivana se obnavlja, ali smo mogli doći do same špilje koja čuva uspomenu na Ivanovo rođenje. I onda se vratismo u naš hotel u Betlehemu.
Peti dan, srijeda 22. veljače, Pepelnica. Ujutro u osam sati uputili smo se na Maslinsku goru. Putovanje je trajalo više od sat vremena. Bio velik promet na cestama. Počeli smo s Betfagom, mjestom gdje je, na Cvjetnicu, započeo svečani Isusov ulazak u Jeruzalem. Tu smo imali sv. Misu. Objašnjeno nam je značenje i razlog Isusova ‘svečanoga’ ulaska u Jeruzalem – na magarcu. Na kraju smo blagoslovili pepeo kojim je fra Ante ‘pepeljavao’ stavljajući svakomu hodočasniku križ na čelo, da se pepeo ne prospe po podu – kako nam je tiho napomenuo fratar, čuvar svetišta. Svetište je u cijelosti lijepo obnovljeno. Odatle je pošla Isusova procesija na Cvjetnicu. Na tom prostoru smo vidjeli malo naselja koje su franjevci ne tako davno podigli za kršćane, da se ne izgube u masama muslimana, ponekad i nasilnih. Potom pohodismo mjesto Isusova Uzašašća i s apostolima gledasmo u Nebo, koji su s čežnjom ispraćali Učitelja. Pohodili smo naravno i Crkvu Očenaš i tu izmolili najljepšu molitvu, molitvu u kojoj Boga nazivamo svojim Oce. U crkvi smo vidjeli i Očenaš napisan na hrvatskom jeziku. Potom se, uz najstarije židovsko groblje, spustili na mjesto Isusova plača nad Jeruzalemom i sjetismo se da Isus i za nama plače ako ne čujemo i ne prihvaćamo njegovu riječ i ne uzvraćamo na Njegovu ljubav. Potom, uz Baziliku Isusove smrtne tjeskobe, dođosmo u Crkvu Gospina ukopa i njezina uznesenja u nebo. Pojedinačno smo prošli uz njezin grob, i vidjeli ploču na koju je bila položena. I tu smo zastali u molitvi povezani s Gospom – našom Majkom.
Kako je već bilo vrijeme odmora i ručka, otišli smo u Austrijski hospicij u Ulici boli (Via dolorosa) i tu ostali malo više od sat vremena. Potom se vratismo do svetišta Isusova bičevanja i Isusove osude i odatle započesmo Križni put ulicama Jeruzalema, boreći se s prolaznicima i prodavačima za prostor. I tako dođosmo u Baziliku Uskrsnuća. Stali smo u dugi red i čekali na ulazak u Isusov grb, koji je postao slavan jer je treći dan ostao prazan. Bazilika se obnavlja, svijeta je u njoj puno pa je i naše čekanje potrajalo. No što je to u usporedbi s tim da smo dodirnuli i poljubili ploču nad Isusovim grobom?! Prije zatvaranja Bazilike u 19 sati uspjeli smo pohoditi i Kalvariji, te vidjeti tu ostarjelu stijenu odozgor i sa strane. I onda se spustismo u Kapelu našašća Križa, gdje je sv. Jelena pronašla dio Isusova križa. Prije zatvaranja Bazilike smo izišli i gledali ceremonijalno zatvaranje vrata Bazilike. Poslije toga se uputismo do autobusâ kraj Jafskih vrata te se spustismo u Getsemanski vrt, u Baziliku Isusove smrtne tjeskobe. Tu smo, s Isusom živim među nama – u onom Presvetom Kruhu, koji se nalazio na oltaru iznad litice koja čuva uspomenu na Njegovo znojenje krvlju, imali klanjanje. Završili smo ga Njegovim blagoslovom svih nas, i svih onih koje smo nosili u svom srcu. Ljubazni franjevci su nam na odlasku dali po malu grančicu masline za uspomenu i sjećanje na Isusa u Getsemanskom vrtu. I onda ne puno prije deset navečer dođosmo u naš hotel. Bio je to najbremenitiji i najnaporniji naš hodočasnički dan. Poslije večer odosmo na zasluženi počinak.
Šesti dan, četvrtak 23, veljače. Ovaj dan smo započeli slavljenjem sv. Misu u Bazilici Uskrsnuća, u 10 sati, u Kapeli Isusova ukazanja majci. Lijep je i duhovan doživljaj biti na tako svetom mjestu. U toj kapeli franjevci se u pola noći sastaju na molitvu, a i više puta po danu. Tu je živio i naš duhovni voditelj fra Miro. Poslije sv. Mise smo dobili malo vremena za osobno razgledanje Bazilike, molitvu ili razgledanje Staroga grada. Fra Ante i fra Miro su otišli u Samostan sv. Spasitelja predati novac za pomoć Kustodiji za kršćane u Siriji, pogođenima nedavnim silnim potresom. U ime Samostana Gospe od Zdravlja fra Miro je predao 2.250, €, u ime Samostana Gospe Sinjske, dar jednog dobročinitelja, 10.000, €, a u ime Župe sv. Ante u Prugovu 600, $; fra Ante je predao 1.000, € u ime svoje župne zajednice u Ludwigsburgu. Po dogovoru, svi smo se našli ispred Jafskih vrata, mjesta gdje je mučen i zapaljen sv. Nikola Tavelić sa svojom braćom, i onda krenuli prema Sionu, uz zapadne zidine Staroga grada. Usput je fra Miro ponešto objašnjavao, pozivao nas da pogledaju zidine, najstarije naselje ispred zidina, Betlehem u daljini na jugozapadu. I tako dođosmo do franjevačkoga groblja s desen strane – u kojem je fra Miro želio biti pokopan. Ispred Sionskih vrata, na južnoj strani zidina, malo smo zastali i vidjeli na zidinama tragove rata za stvaranje Države Izraela 1948. I onda krenuli desno, do Dvorane Posljednje večere. Usput smo vidjeli franjevački prostor sa svetištem koje nazivamo Uz Dvoranu/Ad Coenaculum, mjesto koje je došle u ruke franjevaca i kršćana zaslugom, mudrošću i snalažljivošću fra Jeronima Mihaića. Nismo u nju svraćali jer nismo mogli dobiti vrijeme za sv. Misu. Prošli smo uz Crkvu Gospina usnuća s desne strane, koja je trenutno zatvorena jer se obnavlja. I onda došli do Dvorane Posljednje večere, srca franjevačke nazočnosti u Svetoj Zemlji. Dvorana je još za Turaka pretvorena u džamiju. Rođenjem Države Izraela nije više džamija, ali ni vraćena zakonitim vlasnicima – franjevcima i Katoličkoj Crkvi. Tu smo se riječju, mislima i osjećajima sjetili prevažnoga događaja: Isusove Posljednje večere u kojoj je, u prilici kruha, zauvijek ostao s nama. Živ živcat! To je i mjesto silaska Duha Svetoga poslije Isusova Uzašašća pa smo upravo taj tekst pročitali i pomolili se u šutnji, za ustrajnost snagom Duha Svetoga na Božjem putu. Poslije toga smo se uputili kroz Židovsku četvrt Staroga grada i spustili do Zida plača, odnosno Zapadnog zida ravni na kojoj je kralj Herod podigao Hram. To je najsvetije mjesto židovskog naroda, jer je najbliže mjestu nekadašnjeg Hrama, od kojega nije ostao ni najmanji trag. U Betlehem smo se vratili malo posije pet sati s namjerom da hodočasnici dobiju vrijeme kupiti još pokoji suvenir. Međutim, zbog nekih nemira sve je bilo zatvoreno. Ipak smo oko osamnaest sati napustili hotel i pješice se uputili pred Baziliku rođenja. Bilo je jako hladno. To smo svi osjetili. Neki su se mudro obukli neki pak ne, pa su uskoro počeli ‘šmrcat’. U devetnaest sati smo u franjevačkom gostinjcu Casa nova imali večeru i naše oproštajno druženje. To je učinjeno da i time pomognemo i franjevačkoj zajednici, a i mladim župnim folklorašima koji su poslije objeda nastupili – na radost i veselje svih. U naš hotel smo se vratili malo prije deset sati navečer. Donekle, i umorni. Barem mi stariji.
Sedmi dan, petak 24. veljače. Kao i obično, posljednji dan idemo u Judejsku pustinju i na Mrtvo more. I opet pođosmo u osam sati ujutro. Najprije smo se zaustavili u Suhodolu Kelt, na vidikovcu zvanom Micpe Jeriho, tj. Pogled na Jerihon. Tu u pustinji, na otvorenu, slavili smo sv. Misu, s otvorenim pogledom na Judejsku pustinju koja je na tom dijelu posebno impresivna. Za oko lijepa, za život gotovo nemoguća. Upravo tu negdje sv. Ivan se postom i molitvom pripravljao da bude Preteča Isusu. I sam Isus je tu postio četrdeset dana. Na tu temu je bila i sv. Misa koju smo slavili. Odatle smo produžili do rijeke Jordan, na mjesto gdje je sv. Ivan ‘krstio’ Isusa. Tu smo čitali taj evanđeoski izvještaj i obnovili naša krsna obećanja. Obadvojica franjevaca su svakog pojedinog hodočasnika polijevali tom vodom po glavi. Poneki su pri tom i sami ušli u rijeku. Na dolasku u autobus, a prije puta dalje, hodočasnici su poželili pojedinačni blagoslov pa je fra Miro to i učinio, uz veliko zadovoljstvo, pokoju suzu i mir sviju. I onda se uputismo na Mrtvo more. Kako su tih dana izbili neki nemiri između Palestinaca i Izraelaca, preporučeno nam je da budemo malo oprezniji pa smo stoga izostavili naše uobičajeno odredište na jugu Mora, u En Bokek i povratak preko Arada, te otišli u Kumran. Tu smo ručali i tek ponešto kupili te otišli na plažu toga restorana, na Mrtvom moru. Mnogima se to i nije toliko svidjelo jer je razina mora na tom području silno opala, pa je bilo daleko doći do vode. U En Bokeku je drugačije jer je to donji dio Mrtvog mora u kojem se razina vode stalno održava dovodom vode iz gornjega dijela. No, nismo htjeli riskirati i tu doći. Na povratku u Betlehem zastali smo na Polju pastira te pogledali lijepu kapelu i špilju i sjetili se Božjeg objavljena jednostavnim pastirima čudesnog rođenja Djeteta od Djevice Marije u Betlehemu. I tako završismo naš hod Isusovim stopama u Njegovoj domovini. Još osta dolazak u hotel, večera i spremanje za sutrašnji rani povratak svojim kućama.
Osmi dan, subota 25. veljače. Prva skupina napustila je hotel u tri sata ujutro, druga u šest sati. U Carigradu su obadvije skupine s ljubavlju i poštovanjem ispraćene za Stuttgart, s malim vremenskim razmakom.
Utorak, poslije hodočašća. Župnik se ipak nešto bolje osjeća. Grlo još nije ni približno dobro, ali je opće stanje daleko bolje nego po povratku. Ustao sam se, naložio vatru, pospremio malo ono što sam samo povadio iz kofera po dolasku u Župu u subotu u pola noći. Poslije doručka i uobičajene jutarnje molitve, upalio sam računalo. I to je znak da sam se bar donekle vratio u normalu, poslije napornog hodočašća u kojem se mora puno govoriti, objašnjavati i budno paziti na povjereno stado. Tada sam, po sjećanju, napisao ljetopis od odlasku u Njemačku do povratka u svoju župu. To je zapravo opis našega osmodnevnog hodočašća Isusovom domovinom.
Potom sam posložio i one novce razbacane po torbi, među kojima je bila i koverta što su mi hodočasnici predali kao svoj dar zahvalnosti. Uz to sam našao i ono što je Nataša dobila od njih, koja mi je to kriomice stavila u torbu. Kad sam je danas nazvao i to joj rekao ona je samo odgovorila: „Navikni se, kad ti netko nešto daruje onda to primi sa zahvalnošću!“ Zašutio sam. Ima pravo! I onda sam gotovo stidljivo samo rekao: „Hvala!“ Hodočasnicima sam već u četvrtak, kad su mi dali taj svoj dar, na kraju naše večere i druženja kod franjevaca u Casa Nova, rekao da nisam navikao dobivati ni plaću niti napojnicu za vođenje hodočašća. No, zahvalio sam im za dar i ljubav očitovanu i u lijepom dopisu uz taj dar. No rekao sam im i to da će sve to biti predano u dobrotvornu svrhu. Zato sam tomu daru, uz ono Natašino, pridodao i ono što se od hodočasnika skupilo za knjižicu Isusova domovina, hodočasnički priručnik pa se usve nakupilo tisuću eura. Sve sam to spremio te u idući petak predao Kristini, studentici ugroženoga zdravlja, da može dovršiti svoj tako željeni petogodišnji studij.
fra Miro Modrić