2. kolovoza slavi se franjevačka svetkovina Gospa od Anđela ili Porcijunkula, a toga dana, prema učenju Crkve, vjernici mogu dobiti potpuni oprost.
Prema predaji, sveti je Franjo 2. kolovoza 1208. god., u crkvici Svete Marije od Anđela u Asizu, doživio svoje obraćenje, a taj trenutak njegova oblačenja novoga čovjeka u pavlovskom smislu, slavi se liturgijski 2. kolovoza, posebno među franjevcima, na blagdan Gospe od Anđela ili Porcijunkule.
Predaja također kaže kako je radost oslobođenja od grijeha, koju je tada osjetio, sv. Franjo htio prenijeti na sve druge, pa se u njemu rodila ideja da moli tadašnjega papu Honorija III. da tu crkvu učini crkvom potpunog oprosta od vremenitih kazni, što je papa i učinio 1216. god. Kasnije je određeno da se potpuni oprost na blagdan Gospe od Anđela, koji se naziva i porcijunkulski oprost, može dobiti i u bilo kojoj franjevačkoj crkvi, dok je s vremenom to prošireno i na sve crkve bilo gdje u svijetu, u vremenu od podne 1. kolovoza do ponoći 2. kolovoza, ali uz uvjet da se, osim pohoda crkvi, osoba skrušeno ispovjedi, pričesti, izmoli Vjerovanje, Očenaš i pomoli se na nakanu Svetog Oca. (Kako teče otvorenje porcijunkulskog oprosta može se pročitati u Molitvenom priručniku Franjevačke provincije Svetog Jeronima, str. 85-89.)
Porcijunkulski oprost nam danas stavlja pred oči važnost razumijevanja nauka o crkvenim oprostima (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 1471-1479), a prema kojem ljudi za svoje grijehe podnose vječne i vremenite kazne. Od vječne nas kazne (pakla) Bog spašava preko iskrene ispovijedi ili savršenim pokajanjem, ali ipak, zbog posljedica koje izazivaju grijesi, moramo ispaštati i vremenite kazne, od kojih se možemo iskupiti ovdje na zemlji čineći dobra djela i molitvom, a nakon smrti kroz čistilišne muke. Naime, učinjenim grijesima odbacujemo Božju ljubav i udaljujemo se od Njega, a opet, kako je rečeno, zadobivamo milost Njegove blizine pokajanjem u ispovijedi i bivamo oslobođeni vječne osude, ali mnogi grijesi koje smo učinili ostavljaju trajne i nepopravljive posljedice, pa za njih treba trpjeti vremenite kazne. Primjerice, ako netko ubije nevina čovjeka, on se može iskreno pokajati zbog toga i moliti Boga za oproštenje, ali ne može oživjeti pokojnika, nego je šteta koju je učinio trajna, nepopravljiva i višestruka.
Ipak, danas se takav govor suvremenom čovjeku čini prilično stran i nesuvisao, pogotovo onomu koji na Crkvu gleda isključivo kao na ovozemaljsku instituciju, pa nam blagdan Gospe od Anđela, kao i drugi blagdani i ostale prilike kada se može dobiti potpuni oprost skreću pozornost na činjenicu kako je važno uvijek uviđati duhovnu i nadzemaljsku dimenziju Crkve, odnosno razumijevati ju i kao onu koja ima opunomoćenost od Krista na izravniji način privoditi ljude Bogu. U tom svjetlu valja nastojati razumjeti i potpune oproste, pa tako i porcijunkulski oprost.
No, da bi se izbjegle nepotrebne opasnosti od praznovjerja ili da se ne bi opet s druge strane sve banaliziralo, u svakodnevnom govoru o oprostima možda je bolje stavljati više naglasak na onome što je sveti Franjo osjetio kada je bio u crkvici Svete Marije od Anđela – potpunu radost oslobođenja od zarobljenosti grijeha, te u tom smislu poticati hodočasnike da mole Boga za istu takvu radost, odnosno da postanu stvarno novi ljudi u najdubljem smislu riječi. Ako tako osoba iskreno traži pomirenje s Bogom i s Crkvom u sakramentu ispovijedi, ako čvrsto vjeruje i dušom čezne za Kristom u sakramentu Euharistije, ako svoju vjeru snažno i zaufano izražava kroz navedene molitve, onda je to izvrstan put da osjeti istinski oprost, koji podrazumijeva i oslobođenje od grijeha i uzdignuće duše u zahvalnost Bogu za takav i toliki dar. A to znači da potpuni oprost treba postati ono milosno sredstvo koje će vjernika poticati da se trudi živjeti što bliže Bogu i izbjegavati svaku buduću prigodu za grijeh.
vjeraidjela.com
