Ljudi su nekoć odlazili jer su morali, zbog teške neimaštine ili političkog progona, da spase živu glavu. I nitko se od njih nije usrećio. Riječ je o brojnim uništenim generacijama naših ljudi.
Sirotinja Hrvatska… Ivica je bio čovjek s jedva završenom osnovnom školom. Oženio se mlad i onda otišao na rad u Njemačku da može prehraniti obitelj koja mu je ostala u Hrvatskoj. Cijeli svoj radni vijek proveo je po sobama natrpanim sličnim ljudima, radio od jutra do mraka, živio na paštetama i jeftinim salamama. Obitelj bi vidio dva puta godišnje – put kući bio je skup, a štedio je svaku marku da je može poslati svojima. Žena mu je doma rodila dvoje djece koje je vrlo rijetko viđao. Izgradila se zato lijepa kuća, djeca su imala dobru odjeću, a i prvi videorekorderi i slične napravice bili su njihovi.
Stranci ukućani
Kad se Ivica konačno, nakon što je odradio svoj radni vijek, vratio kući za stalno, i žena i djeca za koje je toliko dao bili su mu stranci. I on je bio stranac njima. Potrošen čovjek, čovjek koji je odradio, a ne proživio svoj život. Gorčina je bila u njemu. Svađe, udarci… alkohol kao jedina utjeha. Ivica o kojemu govorim umro je desetak godina nakon povratka, kao teški alkoholičar koji jedva da je mogao tri riječi izustiti u nizu, kojeg su i žena i djeca prezirali i klonili ga se, ali su zato cijenili visoku mirovinu koju je primao iz Njemačke. No, vrlo je čest slučaj da su se drugi naši Ivice, drugi naši gastarbajteri, po povratku kući nakon desetljeća provedenih na teškom radu vani razveli. Živjeli su i radili cijeli svoj radni vijek za obitelj koju su imali u Hrvatskoj, samo da bi po povratku i oni i ta njihova obitelj otkrili da su stranci. Ponekad bi se i „samo“ zbog toga razveli, ali čest je bio i slučaj da je žena u međuvremenu „šarala sa strane“, a ni on, sam u inozemstvu, nije baš držao do moralnih zakona. Brojne su i teške priče naših gastarbajtera i ni jedna nije ono što su se njezini akteri nadali da će biti.
Distancirani od roditelja
Mila i Zdravko bili su bračni par koji su odlučili zajedno otići u pečalbu. Troje djece koju su imali ostavili su baki i djedu na „čuvanje“ i otputili se na rad. Bili su zajedno, to je dobra stvar, no djeca su ostala bez roditeljskog nadzora. A novac je pristizao… i to u velikim količinama, dijelom i zbog osjećaja krivice kod roditelja koji su se novcem, kad bi povremeno došli doma, pokušavali iskupiti za to što ih nema uz djecu. Najstariji je sin u pubertetskim godinama zastranio, ni drugo dvoje nije baš prošlo puno bolje. Sve troje ostalo je zauvijek distancirano od roditelja. Izgradila se prekrasna, velika kuća, koja je trebala biti obiteljska… ali u njoj je po povratku ostalo samo ono dvoje, muž i žena, sada već starci. A vrlo često ostala bi samo kuća, prazna, spuštenih roleta. Ima takvih dosta po našim selima. Uništena obitelj, uništeni ljudi.
Odsječeni od svojih korijena
Matija je čovjek koji je otišao mlad iz naše zemlje. Otputovao je jer ovdje nije vidio budućnost za sebe. I otputovao je u daleku zemlju gdje je već bilo nekoliko njegovih rođaka ili prijatelja. Našao je posao, upoznao i djevojku našeg podrijetla, oženio se njome. Puno godina kasnije sredio se financijski zahvaljujući svojoj umješnosti i teškom radu. Ima krasnu kuću, preko tjedna radi od ranog jutra do mraka (a do posla dugo putuje jer mu je kuća na periferiji), a nedjeljom ode na misu u našu župu i druži se u hrvatskom klubu s drugim našim ljudima u toj zemlji. Jezik te zemlje nikad nije naučio onako kako ga govori domaće pučanstvo – kako i bi, kad tjedan provede radeći, a nedjeljom je u krugu naših ljudi. Njegova supruga, iako rođena u toj zemlji, ima isti problem – jezik „govori“, ali najčešće iskrivljeno i s vrlo malim fondom riječi, dovoljnim tek za osnovno sporazumijevanje s domaćima. No, dok Matija barem još kako-tako govori hrvatski, ona hrvatski samo natuca. Njihova djeca ne govore uistinu ni jedan jezik. I u pravilu imaju slabije obrazovanje od onoga koje je otac dobio u Hrvatskoj, dok je tu živio. Za njih se zaista može reći da su čardak ni na nebu ni na zemlji – odsječeni od svojih korijena, ni Hrvati, ni pravi građani zemlje u kojoj su rođeni i žive, a kojoj ipak ne pripadaju i čiji ih stanovnici i dalje smatraju došljacima, manje vrijednima. Najčešće će ostati nevjenčani, osim ako nađu sebi par među sebi sličnima – ljudima našega podrijetla. Svaki pokušaj da ostvare vezu s domaćima završit će katastrofom za njih. Mogu se eventualno nadati da će naći nekoga iz neke druge slične, doseljeničke zajednice, najčešće također nikakva obrazovanja, sa slabim znanjem domaćeg jezika, potomka jeftine radne snage koju je ta zemlja uvezla i koje će tek nakon pet ili više generacija pripustiti među sebe. Matija i njegova žena odlazit će pak tu i tamo u Hrvatsku, kad uštede dovoljno za kartu i malo dulji boravak. Jednoga dana, kad im radni vijek završi, preselit će se ovamo za stalno (ako im mirovinski zakoni države u kojoj su živjeli to dopuste), uredit će si stari grunt i podignuti lijepu kuću. Tu je život, osjećaju to oboje, iako su „tamo“ proveli cijeli svoj radni vijek (a ona je „tamo“ čak i rođena) i iako su ostavili „tamo“ za sobom djecu i (možda) unuke. I to je tako, bez obzira na novac koji su tamo zaradili. Ima vrlo imućnih ljudi koji su mi iskreno rekli da im je jedina sreća u životu kad dođu u Hrvatsku i u lokalnoj birtiji piju i divane sa svojim starim pajdašima. Sve ono „tamo“, pa makar imali milijune, ništa je prema tome.
Uništene generacije
Gastarbajterstvo… Tko misli da je u odlasku iz svoje zemlje sreća, jako se, jako vara. Ljudi su nekoć odlazili jer su morali, zbog teške neimaštine ili političkog progona, da spase živu glavu. I nitko se od njih nije usrećio. Riječ je o brojnim uništenim generacijama naših ljudi. I to ne samo onima koji su otišli, nego još i više o generacijama njihovih potomaka. Govori li to itko onima koji odlaze sada, kad imamo svoju državu i kad za tim zaista nema nikakve stvarne potrebe?
www.nedjelja.ba
