Iz tiska je izašla knjiga fra Ante Pranjića Pilipovića „Iseljenici i HKM Augsburg“ u izdanju Naklade Bošković iz Splita. Knjigu je uredio: mag. Goya Gojko Zovko. Predgovor je napisao mons. dr. Pero Sudar, a pogovor nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić. Knjiga je podijeljena u sedam dijelova: Misijska narav Crkve, Hrvatsko iseljeništvo, Osnivanje Hrvatske katoličke misije Augsburg, Život po vjeri, Živa vjera pobuđuje hodočašća, Rad s učenicima i Kulturno sportski život u misiji. Na kraju su još sažeci na hrvatskom i engleskom jezku, popis literature, izvori zabilješki i bilješka o piscu.
Sažetak knjige: U naše vrijeme ima preko 272 milijuna raseljenih ljudi po svijetu. I hr- vatsko iseljeništvo je golemo. Dolazimo do granice kad tijelo nagnuto kroz prozor pada. Mnogi misle da je polovica hrvatskoga naroda iseljena iz svoje domovine. Treba se pobrinuti i za raseljene pojedince. Život katoličke zajednice kao nacionalne misije nastaje postupno. Prvi korak je pronaći svećenika koji će okupljati i ujediniti te vjernike. Tako je to bilo i s HKM Augsburg prije 50 godina. Došao je svećenik salvatorijanac 1970. godine o. Jure – Đuro Globan. Dobio je pismeno i usmeno odobrenje 30. travnja 1970. godine od mjesno- ga biskupa mons. Josefa Stimpfea. Započeo je okupljati hrvatske vjernike u cijeloj Augsburškoj biskupiji. Nakon četiri godine u toj biskupiji nastaje druga hrvatska misija sa sjedištem u Kemptenu, a nakon 17 godina, odnosno 1987. godine uspo- stavlja se i treća hrvatska misija u Nersingenu – Neu Ulmu. O. Jure Globan neumorno je djelovao 14 godina u Augsburgu, a onda je u proljeće 1984. godine predao vodstvo HKM Augsburg hercegovačkim franjevcima. Franjevci su povećali pastoralni rad i broj djelatnika u misiji. U većini vremena su djelovala po dva svećenika i tri časne sestre kao pastoralne suradnice. Desetljećima su obogaćivali i povećavali sadržaj kršćanskoga programa i života u toj misiji. Najvažniji dio je bio propovijedanje evanđelja, posvećivanje svetih tajni i dijeljenje svetih sakramenata. Slijedio je kulturni, društveni i sportski život vjernika. Rastao je i broj članova katoličkih Hrvata u misiji. Na počet- ku ih je bilo nekoliko stotina, nakon 30 godina preko 6 tisuća. A nakon 50 godina i preko deset tisuća katoličkih Hrvata i to samo na prostoru malo višem od polovice Augsburške biskupije.
Mons. dr. Pero Sudar je u predgovoru istaknuo: Ovo su godine, uglavnom zlatnih, jubileja hrvatskih katoličkih misija po svijetu, jer su sedamdesetih godina prošloga stoljeća komunističke vlasti u Jugoslaviji dopustile masovni odlazak na, govorilo se, privremeni rad u inozemstvo. Tako je prošle godine bila planirana proslava ili, bolje rečeno, obilježavanje zlatnoga jubileja Hrvatske katoličke misije u Augsburgu. Međutim, zbog uvjeta koje je nametnula pandemija, obilježavanje je otkazano ili, vjerujem, do boljih vremena odgođeno. Gotovo godinu dana nakon odgođenoga obilježavanja jubileja pita me fra Ante bih li napisao koju riječ uvoda ili pogovora njegovoj knjizi o gore spomenutoj Misiji. Fra Ante je Misiju u Augsburgu vodio četiri godine i to prije trideset i pet godina. Već godinama nije više aktivan ni u Hrvatskoj inozemnoj pastvi u kojoj je djelovao gotovo dvadeset i pet godina. A, čini se, da duhom još nije napustio Augsburg niti se posve vratio iz mjesta u kojima je službovao, jer se, očito, srcem nije oprostio od ljudi među kojima je, kao svećenik, djelovao. Ni sam više, u svojstvu predsjednika Vijeća, ne sudjelujem u životu hrvatskih katoličkih misija i župa u svijetu, a ruku na srce, ne bih mogao reći da sam otišao. Naprotiv! Istina, jedan stari mešetar neistinama je na najvišoj hrvatskoj crkvenoj instanci ustvrdio kako me, eto, više ni hrvatska inozemna pastva ne zanima. Nedavno sam društvance mlađih svećenika, koji se često zalijeću u župe na kojima su prije djelovali, podsjetio na nekada važeće pastoralno načelo, ne vraćati se u župe s kojih se otišlo. Oni drže da je to neljudski, jer kako se mogu potrgati sve veze i prijateljstva koja su se sklopila, a da se ne zaniječe ono što se zbilo! Kako god, današnji odnosi svećenika i puka su drukčiji i nekadašnja načela, bez obzira jesu li dobra ili loša, se ne prihvaćaju. Uvjeren sam kako bi valjalo pridati više važnosti i težine istini da svećenici, pa i djelatnici u drugim pozivima kao što su, primjerice, medicina i prosvjeta, ne mogu sa svojih radnih mjesta nikada posve otići. Naime, ako su na tim mjestima i tim ljudima davali sebe, boravili i djelovali srcem, tamo i s njima se, na neki, onaj najdulji način, ostaje i nakon što se ode. Jer, kako se može otići od nekoga, pa i nečega, što je životu dotičnoga čovjeka davalo smisao? Jedan dobri i istinski pobožan svećenik mi je na samrti povjerio svoju zadnju želju, da se pretvori u pticu i još jednom nadleti župu u kojoj je u dva navrata djelovao. A na tu župu se, govorilo se među svećenicima, odlazilo po kazni! Meni se učinilo da je fra Antina potreba napisati knjigu o iseljenicima i Misiji u Augsburgu svojevrsno priznanje da je, iako otišao, ostao dijelom, kako to neki običavaju površno i pogrešno nazvati, iseljene Hrvat- ske a, zapravo je, ako ćemo slikovito govoriti, riječ o iseljenoj Domovini. Vjerujem da će čitatelji koji posegnu za sadržajem ove knjige doći do slična zaključka. Svakoj vrsti napora, napose onoga intelektualnog, potrebna je velika mjera motivacije. A pisanje je intelektualni napor prvoga reda i nitko ga ne prihvaća bez važna i velika razloga! Vrijednost ove fra Antine knjige jest, prije svega, u činjenici da jezgrovito a cjelovito prikazuje misijsku narav Crkve, početke i razvoj Hrvatske inozemne pastve i posve konkretan način njezina djelovanja. Ovaj mali leksikon crkvenoga katoličkog shvaćanja selilaštva i pastoralnoga odnosa prema ljudima u pokretu je, po svome sadržaju, troslojan ili trodijelan. Prvi sloj je nauka i smjernice opće Crkve, drugi je hrvatska inozemna pastva od početaka do danas i treći Misija u Augsburgu. U prvome nam fra Ante donosi ukratko, ali sve važno što su rimski bi- skupi i mjerodavna tijela dala u vidu smjernica za prihvat i pastoralno zbrinjavanje selilaca. U drugome prati pojavu i razvoj bolne činjenice masovnoga seljenja Hrvata tijekom stoljeća, s jedne, te veliku i plodnu zauzetost domovinske Crkve da hrvatski iseljenici, čim vjernije i duže očuvaju svoju vjersku i narodnu vlastitost, s druge strane. U trećemu i najvažnijem dijelu prikazana je Misija u Augsburgu, njezin nastanak, počeci i djelovanje sve do danas. U opisu Misije se zrcali ona tako temeljna i važna činjenica da je Misija utemeljena za ljude i da ju ljudi čine onim što ona jest. Zato autor donosi imena, ne samo svećenika i časnih sestara koji su u njoj djelovali, nego i svih onih koji su, na bilo koji način, promicali njezino crkveno, socijalno, kulturno, odgojno, sportsko i sva druga djelovanja. Kratkim crticama prikazuje i dočarava radosti koje je Misija živjela ali i kušnje kroz koje je prolazila. U središtu pozornosti je sakramentalni život ali i svi drugi oblici življenja i očitovanja vjere. Vjerno i vješto donosi i sve druge oblike djelovanja Misije i u Misiji. Ova knjiga jest i ostat će svjedočanstvo jednoga vremena i spomen na ljude koji su u Misiji tijekom pedeset godina djelovali. Ostaje nada i želja da našim iseljenicima, ne samo u Misiji u Augsburgu, postane i ostane svjedočanstvo i primjer kako je potrebno i moguće otići a ostati. To, zapravo, i jest jedini ispravan i čovječan odnos prema Domovini kojoj dugujemo život i Crkvi, kao zajednici, u kojoj i po kojoj nam je darovano blago vjere. Fra Anti čestitam na ovomu vrijednu plodu htijenja, srca i uma!
Nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. dr. Tomislav Markić u pogovoru ističe: Poštovani čitatelji ove vrijedne knjige! Rado pišem ove retke na koncu ove zanimljive, informativne i značajne knjige o hrvatskome iseljeništvu općenito i o Hrvatskoj katoličkoj misiji Augsburg. Hrvatska katolička misija Augsburg, koja je 2020. godine proslavila svoju pedesetu obljetnicu, jedna je od ukupno 189 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara u cijelome svijetu te jedna od njih ukupno 99 u Njemačkoj. Mnoge naše misije u ovo vrijeme slave svoje značajne jubileje, koji su prigoda za zahvalnost dragome Bogu za sva primljena dobročinstva, ali su isto tako i prilika za osvrt na proteklo vrijeme, kako bismo iz njega izvukli i pouke i poruke. Polazeći od činjenice migracija i misijske naravi Crkve, Autor daje dobar pregled crkvenoga nauka i propisa glede pastorala migranata u kontekstu misijskoga poslanja, osobito u nauku papa dvadesetoga stoljeća: Pija XII., Ivana XXIII., Pavla VI. i Ivana Pavla II. pa sve do pape Franje i njegova nauka prema kojemu na migracije treba gledati više kao na šansu i mogućnost susreta kultura, nego kao poteškoću i problem. Autor stoga ispravno tvrdi i ističe: „Naša Crkva kao zajednica treba biti model uspješnog povezivanja i uključivanja u jednu zajednicu ili stvaranje integracije u društvima“. Nakon toga, Autor donosi kratak, sažet, zanimljiv i informativan pregled razvoja dušobrižništva hrvatskih iseljenika od samih početaka s Hrvatskom bratovštinom i kasnijim Zavodom sv. Jeronima u Rimu pa preko skrbi o hrvatskim radnicima na prokopavanju Sueskoga kanala i razvoja hrvatskoga dušobrižništva u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje i danas djeluje više hrvatskih katoličkih župa starijih od stotinu godina. U knjizi se zasluženo spominje i veliki doprinos redovnika i redovnica u ovom specičnom vidu dušobrižništva, a ističe se i institucionaliziranje oveskrbi sve do osnutka današnjega Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu s imenovanjem prvoga nacionalnog ravnatelja svećenika Vladimira Vincea. U knjizi potom slijedi pregled hrvatskoga iseljeništva po kontinenti- ma, a odlično je prikazano i pet valova hrvatskoga iseljavanja. Nadalje se opisuje tijek osnivanja Hrvatske katoličke misije u Augsburgu, uklopljen u širi kontekst povijesti Augsburga i njegove Biskupije. Dužna pažnja posvećuje se dušobrižnicima koji su djelovali u HKM Augsburg, od kojih su većina članovi Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, kao i pastoralnim i socijalnim suradnicima i suradnicama, među kojima se posebno ističu časne sestre, članice Školskih sestara franjevki Mostarske provincije, koje i danas djeluju u Misiji. Zanimljiv je i prikaz života u vjeri tijekom djelovanja Misije. Tako je u Misiji kršteno ukupno 1745 osoba, prvu sv. pričest primilo 908 učenika, a krizmano 947 mladića i djevojaka. Sve to svjedoči o jakom, zauzetom i snažnom pastoralnom angažmanu dušobrižnika i njihovih suradnika i suradnica. Valja nadodati i kako je tijekom pedeset godina djelovanja Misije kršćanski brak sklopio 381 par, a od 2005. godine, otkako se vodi takva evi- dencija, u popis umrlih uvedeno je samo 158 osoba, što je i razumljivo, jer je većina članova Misije u Njemačku došla u mlađoj dobi. Misijski pastoral bio je obogaćen brojnim hodočašćima koja su spomenuta u knjizi, a vjeronauk, kateheza i priprema za sakramente bili su okosnica pastoralnoga rada. Sudjelovanje na biblijskim olimpijadama, kao i na ministrantskim susretima nadopunila su i okrunila pastoralni rad s djecom i mladima, što je sve lijepo zabilježeno i prikazano u ovoj knjizi. Posebno je vrijedno spomenuti kulturni i sportski život koji se odvijao usporedno s pastoralnim nastojanjima. Hrvatska dopunska škola, folklorna, kulturna i sportska društva, kao i ugostiteljski objekti u vlasništvu Hrvata bili su vrijedna nadopuna pastoralu i evangelizaciji, jer se Evanđelje utjelovljuje u kulturu jednoga naroda pa su naši sunarodnjaci njegujući vlastiti jezik, kulturu i identitet ujedno njegovali potku i temelj na koju se evanđelje nakalemilo i ugradilo u naš narod u prije više od trinaest stoljeća. Zaključno se može reći kako je ova knjiga vrijedan doprinos istraživanju fenomena hrvatskoga iseljeništva te osobito dušobrižništva među iseljenim hrvatskim katolicima i njihovim potomcima. Na primjeru organiziranja pastoralne skrbi u Hrvatskoj katoličkoj misiji Augsburg može se vidjeti kako je to otprilike bilo i na drugim mjestima, kamo je životni put odveo mnoge naše sunarodnjake. Katolička Crkva u hrvatskome na- rodu pokazala je svoje brižno lice od samih početaka hrvatskih iseljavanja, a pokazuje ga i danas, o čemu posebno svjedoči osnutak nove Hrvatske katoličke misije u Dublinu 2016. godine, kamo je poslije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju odselio veći broj mahom mlađih hrvatskih katolika. Aktualni val iseljavanja iz Domovine – Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine – ukazuje na vitalno značenje hrvatskoga dušobrižništva ne samo u zadaći prenošenja vjere novim naraštajima, nego i u očuvanja katoličkoga i hrvatskoga identiteta naših odseljenih sunarodnjaka. I ova će knjiga poslužiti u promicanju i ispunjenju tih zadaća.
Bilješka o piscu: Fra Ante Pranjić Pilipović je sedmo dijete Filipa i Veselke r. Pa- čar iz duvanjskoga kamenjara i Mijatova Gornjega Brišnika. Rođen je 18. siječnja u gladnoj i politički zahlađenoj 1948. godini. Kao dijete je brao šumsko zelje po ogradama, tamne bo- bice po rašeljkama i čuvajući ovce skupljao je lješnjake po ljeskovim grmovima, a ‘oriške’ po ispranim njivama. Prve rečenice je naučio pisati u Donjem Brišniku, a sastave i računanje od 1959. do 1963. u Bugojnu. Latinske i grčke riječi je učio u crkvenim gimnazijama na Poljudu u Splitu i na Boškovića Poljani u Dubrovniku. U Dubrovniku je položio ispit zrelosti 23. lipnja 1967. godine. Studiranje teologije i lozo je vodilo ga je od Humca u Ljubuškom, preko sarajevskih Neđarića od 1970. do 1972., do engleskoga Colchestera. Diplomirao je teologiju u Rimu 23. lipnja 1975. godine. Započeo je studij psihologije u Rimu, a nastavio 1985. u Zürichu. Za đakona je zaređen 14. prosinca 1974. u Asizu, a svećenički red mu je podijelio papa Pavao VI. 29. lipnja 1975. godine. Polovicu svoga svećeničkog radnoga vijeka je proveo na više mjesta u domovini, a drugu polovicu s našim iseljenim hrvatskim ljudima po Švicarskoj i Njemačkoj: u Zürichu 5, Bernu 10, u njemačkom Augsburgu 4 i u Ticinu 2 godine. Uz pastoralni rad s ljudima bavio se i spisateljskim radom na svim po- stajama, bilo to uređujući župske i misijske listove, a kasnije objavljujući i knjige ciljanoga sadržaja kao što su: Islam pred izazovima 2010., Bazilika i samostan u Duvnu 2017., Stazama evanđelja 2018.: za sva tri godišta i Šiljo u mantiji 2021. Stekao je jako dobar uvid u potrebe i poteškoće iseljenoga hrvatskoga čovjeka. Sve je stavio na taj put: kako pomoći čovjeku na putu vjere i molitve. Ova knjiga je plod rada i boravka s hrvatskim iseljenicima. Hrvatska katolička misija u Augsburgu je poslužila kao izravan primjer zajednice u kojoj je fra Ante djelovao. Mogla je to biti bilo koja druga hrvatska katolička misija u Švicarskoj i Njemačkoj. Ova u Augsburgu je upravo navršavala 50 godina života i rada dok je pripreman ovaj tekst. Ako ove stranice posluže na dobro bilo kome u iseljeništvu ili u domovini, ako sačuvaju od zaborava ono dobro i plemenito što se odvijalo tijekom 50 godina u jednoj hrvatskoj zajednici u iseljeništvu, bit ću Bogu zahvalan, a i čitatelju bi moglo biti na dobro.
