(Mudr 9,13-18b; Flm 9b-10.12-17; Lk 14,25-33)
Evanđeoski tekst donosi izvještaj o Isusovu putu u Jeruzalem. Taj ga put vodi na Golgotu. Slijedilo ga je silno mnoštvo, a on koristi prigodu poučiti ih. Govori o pravilima kojih bi se trebali držati svi koji se nalaze s njim na putu, a savjeti koje daje potpuno su jasni.
Piše: Pavo Jurišić, Katolički tjednik
Poniznost je krjepost koja ima svoje uporište u Bogu. Sam je Gospodin rekao: „Učite se od mene jer sam blaga i ponizna srca, i naći ćete spokoj dušama svojim“ (usp. Mt 11,29-30)! Sveti Pavao najrječitije govori o poniznosti Božjega Sina koji se „nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ponizi“. On je uzeo lik sluge i postao nama sličan, u svemu jednak osim u grijehu. Isus nam je svojim načinom služenja u poniznosti pokazao kako bismo i mi trebali hoditi pred Bogom. Samo onaj čovjek zna biti ponizan koji se kao Salomon obraća Bogu moleći ga za mudrost, pa uz Božju pomoć dozrijeva u mudrosti i znanju. On ide svojim putem, korak po korak, te oslobađajući se spona koje ga sputavaju, polako kroči pred Bogom u zajednici ljudi. On je sposoban u potpunoj slobodi duha poći za Gospodinom i ostati vjeran u svim životnim prilikama i neprilikama.
Tko želi ići za njim, mora prihvatiti potpuno odricanje od svega što ga sputava i veže – imanja, roditelja, braće, sestara, rodbine, prijatelja, časti, pa čak treba biti spreman položiti i svoj vlastiti život. Ovo suvremenom čovjeku nije lako slušati. Mnogi će se uplašiti i možda kao njegovi učenici, kada je govorio o kruhu života, reći: „Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati!“ (Iv 6,60). Ali riječi su tu, jasne da jasnije ne mogu biti, zato valja malo o njima razmisliti.
Pozvani na svetost
Kršćani su se kroz cijelu crkvenu povijest trudili shvatiti i ostvariti ovaj Isusov poziv. Iako su Isusovi zahtjevi jasni, ipak će se mnogi upitati u kolikoj su mjeri izvodivi. Kako sve ovo uskladiti s činjenicom da ih veliki dio kršćana nije u stanju doslovno slijediti. Ipak valja imati na umu da Gospodin ne traži od nas da svi prihvatimo isti oblik nasljedovanja. On ne traži ni od koga ono što je nemoguće, nego svakog pojedinca susreće na njegovu vlastitom putu na kojem ga poziva na ljubav prema Bogu i čovjeku.
Mnogi su se kršćani u povijesti Crkve trudili ostvariti oblik radikalna nasljedovanja Krista, upravo po onoj mjeri kako su shvaćali i prihvaćali njegov poziv. Dovoljno je pogledati povijest svetaca, mnogih pustinjaka, monaha, utemeljitelja raznih redova i osoba posvećena života. Ali ono što Isus očekuje od nas, on to ne očekuje samo od izabrane svetačke elite, nego od svakoga kršćanina jer svi smo pozvani na svetost.
Primjeri nasljedovanja Krista
U traženju odgovora na Isusov poziv možemo primijetiti kako se u Crkvi razvio nekakav oblik dvoklasnog sustava nasljedovanja. Na prvom su mjestu redovnici koji prihvaćaju evanđeoske savjete kao posebno načelo radikalna nasljedovanja Krista: siromaštvo, čistoću i poslušnost. Oni se kroz vlastite zavjete obvezuju da će ih provoditi i po njima živjeti. Za njima su ostali kršćani. Također bi i oni trebali slijediti evanđeoske savjete kao načela nasljedovanja, ali na duhovan način. Ta se načela mogu ostvariti u svim oblicima života. To znači da nam se srce ne veže za ono zemaljsko, ni za bogatstvo ni za ljude, nego da svoj pogled usmjeravamo prema nebesima. To će sv. Pavao izraziti ovako: „Često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, Bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista“ (Fil 3,18-20). Kršćanin bi, dakle, trebao biti osposobljen sačuvati u svojoj nutrini onu duhovnu slobodu koja mu omogućuje oslobađati se svega što bi mu se moglo ispriječiti na putu dok uranja u Božju ljubav i nastoji vršiti volju Božju. To znači da bismo trebali biti cjeloviti, nepodijeljeni i spremni u potpunoj poniznosti podložiti se Bogu. Naravno, različit je način kako Bog zove pojedinca i kako od njega traži spremnost da se odazove. Tu se ništa ne može ukalkulirati.
Osiguranje i rizik
Svatko od nas ima potrebu za uređenim životom. Stalo nam je da znamo što nam život nosi. Želimo u svijetu imati svoje stalno mjesto. Zato sve činimo kako bismo uredili svoj život, osigurali se i izbjegli svaki rizik. To je razlog da se osiguravamo u svakom pogledu, zdravstveno, mirovinski, životno, itd. A Isus nije imao ni stalnoga mjesta u kojem bi se smjestio, ni uređena života, niti kakva osiguranja. Nije imao ni kuće ni špilje ni kamena gdje bi glavu naslonio, nego je izabrao cijeli svijet kao mjesto svoga boravka: „Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio“ (Lk 9,57-58). Tko želi ići za njim, mora se odreći udobna smještaja u svijetu; mora biti spreman biti u svijetu, ali ne živjeti od svijeta. Zato se nasljedovanje ne može urediti nikakvim sustavom osiguranja, nego uvijek nosi određeni rizik sa sobom. Ovdje se ne dovodi u pitanje samo imetak i rodbinske veze, nego i vlastiti život.
U radikalnom prihvaćanju Isusova puta mnogi nam primjeri iz povijesti kršćanstva izlaze u susret, gdje se uz svete svećenike, redovnike, redovnice i biskupe svrstavaju sasvim obični ljudi. Koliko je takvih uzora bilo u proteklim totalitarnim režimima, bez obzira o kakvoj se ideologiji radilo.
Za Krista…
Ovdje bih naveo nekoliko primjera kršćanskog svjedočenja, dakle ne svjedočenja posvećenih osoba, nego jednostavnih ljudi koji su svojim životom i trpljenjem postali uzor u davanju herojskog svjedočanstva za Isusa. Među njima se ističe jedan seljak i otac obitelji iz Gornje Austrije po imenu Franz Jägerstätter (1907. – 1943.) koga je Crkva uvrstila među blažene mučenike. Ovaj sveti čovjek zbog svoje je savjesti odbio položiti zakletvu Hitleru te je osuđen na smrt. Njegove su riječi su bile: „Radije ću umrijeti za Krista nego za Hitlera.“ Jednostavan kršćanin spoznaje ozbiljan trenutak svoga života kada se od njega traži potpuno predanje i nepodijeljeno prihvaćanje vjere u Krista.
Iz naše novije povijesti izranja nam primjer radikalna nasljedovanja Krista u osobi službenice Božje Marice Stanković (1900. – 1957.). Ova se ugledna katolička djelatnica našla na udaru komunističkih vlasti nakon što je na skupu prosvjetnih djelatnica 2. lipnja 1945. javno ustala u obranu nadbiskupa Stepinca. „Protestiram u ime katoličke javnosti protiv ovakvih kleveta. Takve klevete na onoga, koji je grmio sa propovjedaonice na one, koji su progonili Židove i pravoslavne, koji je svoj cvjetnjak preuredio u sklonište djeci, čije su roditelje odvukli u logore, koji zaklinje katolike grada Zagreba da idu u Jeronimsku dvoranu po djecu progonjenih i sklone ih u svoje kuće, da ih ne zadesi smrt. Ima veliki broj prisutnih, koji to mogu potvrditi i zahvaliti za svoj život baš dr. Alojziju Stepincu.“ Time se dodatno zamjerila jugokomunističkim vlastima, pa je uhićena 1. rujna 1947., te je na montiranom procesu osuđena na pet godina zatvorske kazne koju je izdržavala u ženskom logoru u Požegi, podnoseći svakojaka šikaniranja. Na suđenju 24. siječnja 1948. izjavila je: „Moja je jedina koncepcija Isus Krist, njegova nauka i njegovo Evanđelje, i ništa više.“ A nakon izrečene presude uskliknule je: „Živio Krist Kralj, živio Papa, živjela kršćanska Europa“, te je skupa s djevojkama s kojima je bila zajedno suđena svečano u sudnici zapjevala: „Krist Kralj vlada, Krist pobjeđuje, Krist Kralj vječno kraljuje.“ Radila je i na teškim fizičkim poslovima kod isušivanja Lonjskog polja. Nakon zatvora živjela je u Zagrebu u prisilnoj povučenosti, ali nije odustajala od svojih ideala i rada za Crkvu i laičku udrugu koju je utemeljila, a koja je i u tim teškim vremenima dobila potvrdu od Svetoga Oca. Umrla je 8. listopada 1957., te se za nju vodi postupak kanonizacije
Oprali su haljine u krvi Jaganjčevoj
Vjerujem da su nam svima stalno na pameti i u molitvama progonjeni kršćani za koje se u uljuđenoj Europi jedva glas diže. Svježa su nam sjećanja na prošlogodišnje mučenike kršćane koji su u veljači 2015. ubijeni u Libiji. Ti kršćanski mučenici, njih 21, bili su pripadnici Koptske Crkve u Egiptu. Papa Franjo potresen ovim događajima, rekao je tada: „Dopustite mi izraziti duboku žalost. Danas sam pročitao vijest o pogubljenju koptskih kršćana. Govorili su samo: ‚Isuse, pomozi mi.‘ Ubijeni su jedino zbog toga što su kršćani. Krv naše braće kršćana svjedočanstvo je koje vapi. Bilo da su katolici, pravoslavci, kopti ili luterani – nije važno: kršćani su! I krv je jednaka. Krv ispovijeda Krista. Mučenika ima među svim kršćanima.“ Najstariji ubijeni mučenik imao je 40, a najmlađi 22 godine. Prvi je radio kao ekonomski emigrant u Libiji kako bi školovao svoje troje djece, a drugi kako bi uštedio za vjenčanje. Jedina im je krivnja bila to što su kršćani, pripadnici „nacije Križa“. Bili su ribari iz Kafr el-Šeika. Oni su izrazili svoju vjeru zazivajući pred smrt ime Isusovo jasnije nego neki intelektualci, teolozi, svećenici pa i biskupi. Nedužni siromasi, prezreni i u vlastitoj domovini, došli su u Libiju raditi kako bi prehranili vlastitu obitelj, u presudnom trenutku zauzimaju jasan stav i svrstavaju se u mnoštvo onih koji su oprali haljine svoje u krvi Jaganjčevoj. Imali smo priliku čuti tu snagu koja se očituje preko izjave brata jednoga od ubijenih kršćana, u kojoj zahvaljuje krvnicima svoga brata što su pustili cijelu snimku i što nisu izbrisali ispovijest vjere njegova brata na času smrti. Tu postojanost u vjeri i to svjedočanstvo cijeli je svijet mogao čuti.
MN/ Sve u slobodi
Naravno da svatko od nas u odlučnom trenutku i u malim stvarima može dati svjedočanstvo vjere u svojoj sredini. To može radnik koji se ne upušta u mutne poslove svojih šefova ili društveno-političkih djelatnika, nego ostaje uspravan u svom stavu poštivanja Boga i njegovih zapovijedi. To mogu biti bračni drugovi koji usprkos bolesti bračnog partnera i nedaćama života jedno prema drugom zadrže ljubav i vjernost, jer znaju da su to pred Bogom obećali, u dobru i u zlu, pa to čine iz ljubavi prema svome bračnom drugu i iz ljubavi prema Bogu.
Neće svi kršćani odgovoriti jednako kada dođe do ozbiljnih situacija u životu. Bog svakom od nas daje slobodu, a tako i mogućnost da netko i ne odgovori na poziv i uskrati svoje predanje. Sjetimo se mladića iz evanđelja koji je poznavao pisma, znao sve zapovijedi i vršio ih od djetinjstva. Kad mu je Isus rekao da ide i rasproda sve što ima i razdijeli sirotinji, pa neka pođe za njim. Mladić se ražalostio jer je imao veliki imetak. Žao mu ga bilo ostaviti. (usp. Lk 18,18-23). Nitko ne može znati što će se u određenom trenutku od njega tražiti da bi opravdao svoja krsna obećanja.
Jedna legenda o sv. Martinu govori kako mu se đavao ponudio da mu bude uporište u svemu. Pojavi se pred njim kao kralj u sjaj zaodjeven te mu reče: „Martine, hvala ti za tvoju dosadašnju vjernost! Sada se i ti sam uvjeri koliko sam i ja tebi vjeran. Evo, nudim ti da osjetiš moju blizinu. Možeš se pouzdano osloniti na mene. Sveti ga Martin upita: „Tko si ti?“ A đavao odgovori: „Ja sam Isus Krist!” Martin ga upita: „Dobro, kad si Isus Krist, gdje su ti onda rane?“ A đavao uzvrati: „Ja dolazim iz nebeske slave, a tamo nema rana!“ Na to će mu sv. Martin: „Ne, ja ne želim Krista koji nema rana. Na Krista koji na sebi ne nosi znakove križa ja se ne mogu osloniti!“
www.nedjelja.ba
