Današnje prvo misno čitanje uzeto je iz knjige proroka Izaije koji djeluje od 740. do 700. pr. Kr. Izaija uzima konkretan slučaj koji se dogodio u povijesti i spominje konkretne osobe.
(Iz 22,19-23; Rim 11,33-36; Mt 16,13-20)
Piše: Anto Dominković
Naime, oko 732. pr. Kr. Asirci su krenuli na vojni pohod zauzeti Svetu zemlju, a Šibna koji je upravitelj kraljeva dvora, savjetuje kralju Ezekiji da sklopi savez s Egipćanima, kako bi se obranio od asirske invazije. Bog po proroku Izaiji poručuje kralju da ne treba sklapati savez s jednim poganskim vladarom kako bi se obranio od drugoga, nego neka se pouzda u Boga i Božju providnost. Ta je smjena do nas stigla, kao poruka riječi Božje: „Lišit ću te tvoje službe, otjerat te s tvog mjesta.“ Tko da ne zadršće, kao pruće na olujnom nevremenu? Tko da ne pomisli na svoju smjenu, koja će neizbježno doći (dok ovo pišem, upravo su u tijeku i premještaji u Vrhbosanskoj nadbiskupiji!) ako ne prije, a onda u času smrti svakako kad ćemo biti dignuti sa svih položaja i svake ovlasti. Valja dobro promisliti kako se ponašam na darovanoj službi i povjerenoj zadaći. U Crkvi su sve službe povjerene i svatko bi se sa strahom trebao pitati: „Radim li svim srcem i žarom povjerenu mi službu i s koliko ljubavi i zauzetosti se posvećujem povjerenoj zajednici ili službi?“ Na Šibnino mjesto je postavljen Elijakim (= Bog me postavlja), sin Hilkijin, koji će nositi odjeću i ovlasti, što ih je imao Šibna. „Obući ću mu tvoju haljinu, tvojim ću ga pojasom opasat, tvoju ću mu vlast predati u ruke… Metnut ću mu na pleća ključ od kuće Davidove.“ Odjeća je i služba ista, ali je njen subjekt i nositelj drugi! Prorok najavljuje da će Šibni biti oduzeta vlast ključeva, tj. da više neće biti upravitelj.
Slika o službi ključeva starozavjetna je podloga za današnje evanđelje u kojem Isus Petru predaje službu ključanja na nebu i na zemlji. Isus nas poziva na vjernost njegovoj službi i prepoznavanju njegova glasa. Možemo samo napomenuti još neku sličnost iz davnih vremena: Rebeka je odjenula Jakova Ezavovim ruhom, kako bi primio blagoslov oca! (usp. Post 27). Odjeća i miris polja bijahu isti, ali nisu bili na Ezavu nego na Jakovu.
Bog svima dijeli darove
Drugo nas čitanje po običaju ostavlja zadivljene pred Pavlovom religioznošću. Ozareni Pavao klikće pred obdarenošću čovjekova bića i moli: „O dubino bogatstva, i mudrosti, i spoznanja Božjega!“ Pavao je oduševljen što Bog svoje darove dijeli svim ljudima, ne samo Židovima, ne samo od Boga izabranima, nego svima. Svi ljudi pripadaju Bogu. On im je Stvoritelj i Spasitelj! Božji naum o spasenju svih ljudi nadilazi ljudsko shvaćanje. Upravo ta univerzalnost koju Bog pokazuje prema svima jest odlika svih Pavlovih poslanica. Pred Bogom smo svi jednaki. Bog u svojim potezima ne traži i ne treba nikakva savjetnika! Nikomu ništa nije dužan, jer ga nitko ničim nije zadužio – sve je iz ništa stvorio, svakomu je Darovatelj svega – „sve je od njega i po njemu i za njega! Njemu slava u vjekove! Amen.“
Pitanje koje i danas odzvanja
U evanđeoskom ulomku odlazimo s Isusom i apostolima u Cezareju Filipovu te tu slušamo prekretnicu Isusova mesijanskog djelovanja. Do tada je Isus propovijedao Galilejcima, a od tada će apostoli propovijedati cijelom svijetu! Isus odvodi učenike u Cezareju koja se odlikovala mnoštvom poganskih hramova i bogova i tu ih pita jedno od najvažnijih pitanja: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ i dobiva ne jedan nego tri odgovora, a kroz povijest će se ti odgovori još više umnažati do neizbrojivosti jer svatko od nas ponaosob mora Isusu odgovoriti tko je on za njega. Istupa Petar i progovara, ne samo u svoje ime, nego u ime Dvanaestorice. Isus u Petrovoj ispovijesti prepoznaje Očev intervent, iskaz Očeve ljubavi prema sebi (slično govori i u Mt 11,25). Petar dakle, „prorokuje“, govori u Božje ime. Isus je Krist, grčki Hristos, hebrejski Mesija, to jest Pomazanik. Matej ovdje naglašava kroz Petrova usta još i više, da je Isus „Sin Boga živoga“! Ovo je pouskrsni izričaj i očitovanje vjere prve Crkve. Ova Petrova ispovijest dodiruje se s izjavom Očevom u krštenju i preobraženju (usp. Mt 3,17; 5,17). Pravi odgovor nije dohvatljiv ljudskoj učenosti nego srcu i vjeri: „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati“ (Mt 5,8). Petar ga je prepoznao Bogom, jer mu je Bog objavio. O Bogu se ne može bez Boga. Kako bi poznati teolog fra Rufin Šilić izrekao svoje mišljenje o ovom pitanju: „Pravi odgovor je dao onaj, tko oprosti, tko u svađi popusti, tko u svojoj kući i okolini stvori mir. Taj je dao pravi odgovor životom. Taj je shvatio, što to znači Kalj mira.“
Isusov kompliment
Isus uzvraća komplimentom te govori iz punine svojega, tek ispovjeđenog bića, iz punine svojega mesijanstva i bogosinovstva. Čim je Šimun identificirao Isusa, odmah je i Isus identificirao njega nazvavši ga Stijenom! – kako se do tada nije nitko zvao. Time je ustvrdio da će na njemu izgraditi „Crkvu svoju, koju ni vrata paklena neće nadvladati“. Ona će biti Majka sve Božje djece.
Isus između sebe i Petra postavlja jednu novu zbilju – Crkvu! Ona je ljubljena Zaručnica Kristova. Svaki kršćanin je uključen u misteriozno biće Crkve koja je produženi Krist! „Svi ste vi Jedan u Kristu“ (3,28), reći će Pavao Galaćanima. Stoga i mijenja, zapravo, proširuje Petru ime. I Abrama je nekoć Bog prozvao Abrahamom da ga time nekako „umnoži“ (Post 17,5). Aramejski Kefa, grčki Petros, označuje čvrstinu, živac kamen – temeljac. A po Bibliji, novo ime znači novu službu, važnu za tijek Božje povijesti spasenja.
Uz novo ime Isus daje i nove ovlasti, opunomoćenja. „Ključevi“ se pobliže određuju riječima „vezati i odrješivati“ što u ondašnjem žargonu označuje vlast „pripuštati i isključivati“ iz mesijanske zajednice Božjega naroda. Kao što Izaijin klin označuje trajnost i stabilnost, i Kristova će Crkva uživati nepobjedivost. Vrata paklena = vrata Hada tj. Podzemlja u biblijskom jeziku označavaju vlast Smrti i Sotone. Očito se ta Kristova riječ odnosi na puninu života, i to onu puninu koju daruje Uskrsli svojoj Crkvi i po Crkvi svakom svojem spašeniku. Mnogi bi i danas mogli obescijeniti Kristove učenike, mnogi bi mogli reći da nisu dovoljno hrabri, nepovjerljivi, neprokušani, ograničeni… sve to može biti djelomice točno, ali tko smo mi koji sudimo i prosuđujemo. Krist uzima ono što nije da posrami ono što jest i jedini je On koji nas u potpunosti poznaje i zna našu vrijednost.
Kao i uvijek do sada, nudim jednu lijepu priču koja bi nas trebala potaknuti na razmišljanje o današnjem pitanju i o našem odnosu prema Bogu! Imam li vremena za Boga i što me to sputava i sprječava vidjeti ga kakav jest i znati da je On jedina sreća koja vodi u život!?
„Gospodin me jednoga dana pozvao jer je trebao nekoga za poslanje. Rekoh:
– Gospodine, pomoći ću ti, ali u ono malo vremena između studiranja, provođenja vremena s mojim mužem, posla od 8 do 18 i rada u zajednici s našom djecom. Vidiš, ne mogu ići odmah sada jer imam puno obaveza, zauzeta sam.
– Dobro, ali gdje ću naći spremnu osobu? Mislio sam da sam tvoje ime vidio na popisu raspoloživih osoba.
– Gospodine, to je bila molitva od prošle godine, ali od tada se mnogo stvari promijenilo.
– Kao na primjer? – upita On.
– Pa, radim na svojoj doktorskoj radnji i mnogo me ljudi treba, a i moj muž očekuje da je uvijek sve spremno i povrh svega moja zajednica očekuje od mene da joj pomognem tako da…
– Dobro, vidim da si zauzeta, pa idem, ali pričat ćemo opet ako budeš imala malo vremena.
Prolazili su tako dani, tjedni i mjeseci, a ja sam ispunjavala svoje svakodnevne obveze.
Jedne večeri, dok sam učila za završni ispit, primila sam telefonski poziv iz bolnice. Moj je muž imao strašnu nesreću i bio je u kritičnom stanju. Odbacila sam sve stvari i otrčala do bolnice gdje sam pronašla muža koji se borio za život. Odmah sam počela moliti ‚Gospodine, ne uzimaj ga sada, ne bih to mogla podnijeti.‘ Ali moja se molitva odbijala od zidova i vraćala u moje vlastite uši. Ujutro sam napustila bolnicu umorna i zabrinuta.
U učionicu sam ušla upravo pred početak ispita. I kada je profesor počeo postavljati pitanja, htjedoh odgovoriti ali glas nije izlazio iz mene. Počeh ponovno moliti. Molila sam zdušnije, ali čuo se samo eho moje molitve. Bila sam ljuta na Boga jer ga nisam mogla naći kad mi je trebao. Nisam mogla objasniti profesorima što mi se događa. Nakon ispita nazvala sam na posao. Bila sam izvan sebe i nisam mogla na posao. Objasnila sam svojoj nadglednici što mi se dogodilo i ona mi je predložila da uzmem slobodno vrijeme. Nakon što sam posjetila muža u bolnici otišla sam kući te utonula u stanje očaja i plača.
Upravo tada sam čula da me netko zove.
– Gospodine, jesi li to Ti?
– Da, ja sam. Imaš li malo vremena? Mislio sam da malo popričamo o…
Umjesto da sačekam i čujem Njegovo pitanje, onako zlobna i ljuta, napadoh ga:
– Gdje si Ti danas kad sam te trebala? Ni sinoć te nisam mogla naći, a zvala sam Te, vikala, a jedino što sam čula bio je eho mojih zidova. Moj muž umire, pala sam na ispitu, možda ostanem bez posla, a Ti dođeš i htio bi popričati.
Gospodin me prekide u mom ludom govoru:
– Dijete moje, odlučio sam pustiti tvog muža da se odmara da bih tebe zadržao u kući nekoliko dana, da bi ti imala vremena za mene. Jer tebe, više nego tvoj muž, tvoj posao i zajednica tvoja, trebam Ja.
Stišala sam se i počela plakati. Sjetila sam se svoje molitve i želje da idem i učinim nešto za Gospodina. Sa suzama u očima rekoh:
– Gospodine, pošalji me, ići ću!“
