(Sir 3,17-18.20.28-29; Heb 12,18-19.22-24a; Lk 14,1.7-14)
Isus i njegovi učenici bili su pozvani na objed kod nekog uglednog farizeja. Isus, već tada ugledan propovjednik, ulazi u visoke društvene krugove kojima laska nazočnost glasovitih ljudi.
Piše: Zvonko Martić, Katolički tjednik
Kajanje je uz priznanje grijeha istodobno i molitva za pomoć ljudskoj nemoći biti i ostati Božji. Kako Bog poštuje ljudsku slobodu i ne prisiljava čovjeka ni na jedan čin, pa tako ne sili čovjeka ni na čin čašćenja Stvoritelja. Iako kažu da vjeruju, ipak svi ne časte Gospodina jer „časte ga ponizni“ (Sir 3,20). Tko želi biti s Bogom, mora naučiti ići ponizno i strpljivo uskim duhovnim putem do vrhunaca ljubavi čisteći se od grijeha koji opsjedaju misao, onečišćuju riječi, oduzimaju snagu djelima ljubavi i čine nas nesposobnim iskoristiti trenutak potvrde ljubavi kada propuštamo činiti dobro. Poniznost je priznati vlastitu nemoć i tražiti pomoć od Boga i ljudi. U tom stavu spremni smo primiti milosni dar oproštenja.
Milosrđe je dar Isusa koji je blaga i ponizna srca i zato ga i može primiti samo onaj tko želi i nastoji imati blago i ponizno srce. Blago srce prema bližnjem i ponizno pred Gospodinom brana je prodoru grijeha u naš život. Ako i nađe pukotinu slabosti i dođe u blago i ponizno srce, grijeh u njemu ne može ostati jer blagost i poniznost utemeljene su na ljubavi. Ljubav pobjeđuje grijeh. Ponizno i iskreno priznajući svoje grijehe, pripravljamo srce za djelovanje milosti oproštenja kod svakog izraza kajanja.
Izgleda da u svakom vremenu imućni žele uz sebe imati nekog duhovnika ili trenutno poznata svećenika jer to im podiže ugled unutar vlastita društva. Neki samo da se hvale, a neki radi pokazivanja širine tema za razgovor. Na sreću ima među njima i onih koji brinu i oko pitanja spasenja. U takvo jedno društvo Isus dolazi sa svojim učenicima i potaknut primjerom ponašanja pojedinih uzvanika i domaćina objeda upozorava svoje učenike da je svako vanjsko ponašanje izraz unutarnjeg stava. Bilo da se manifestira u ponašanju uzvanika koji se otimaju za časnija mjesta u domaćinovu domu, bilo da je to domaćinovo nastojanje da mu dolaze ugledniji gosti. Isus predbacuje gostima umišljenost u njihovu vlastitu vrijednost izraženu traganjem za boljim mjestima upozoravajući svoje učenike kako se trebaju ponašati pred ljudima: ne određuj sam svoje mjesto i idi prema onom posljednjem. Domaćinu predbacuje organiziran objed na koji je pozvao samo sebi jednake i u tom trenutku poznate koji mu mogu uzvratiti – jer dobro treba činiti i nemoćnima i slabima, a nagradu ne treba tražiti od ljudi, nego od Boga u vječnosti. I svi će za svoje ponašanje morati odgovarati. Oni koji sami sebe uzdižu i stvaraju svoja mjesta, bit će postavljeni tamo gdje i pripadaju, doduše uz javno poniženje, a oni koji blagošću i poniznošću pristupaju svakoj životnoj situaciji, bit će postavljeni na više mjesto.
„Uzvišeni“ bit će poniženi
Stvaranje i razumijevanje vlastite slike o sebi spada u velike životne izazove. Vrijednosti koje određuju tu sliku često su pitanje socijalnog statusa, materijalnih dobara i fizičkog izgleda. I nije to nešto što je odlika samo našega vremena i današnjih ljudi. Bio je to i ostao izazov kroz cijelu ljudsku povijest od trenutka prvoga grijeha. Izgradnju vlastite osobnosti narušava laž o sebi i svijetu u kojem živimo. Stvaranju te lažne slike o sebi pogoduje i životna sredina i društvo koji promoviraju vrijednosti jakih pojedinaca i kriterija uspješnosti. Jedan model se proteže na sve članove zajednice i pojedinci žele doći na tu razinu u kojoj se razlikuju od drugih, popeti se na ljestvici važnosti i uspeti na dominantan položaj čime ostvaruju svoj životni ideal sreće. Sve što se postigne lažnim načinom, prividno je. Takav život se hrani samohvalama i nasušno su mu potrebne pohvale drugih jer ako nema potvrde o izvanrednosti, stvara se očaj i samosažaljenje koje vodi k poniženju. Jednostavno tim putem nastaje ohol čovjek. Oholost je usredotočenost na samoga sebe.
Lažna slika kada se suoči sa stvarnošću, razbija se i u tom lomu ne strada samo slika nego, u pravilu, loše se provede njezin vlasnik. Umišljena vrijednost gradi i traži svoje mjesto i ne obazire se na druge. Zato uvijek ide na prva i najbolja mjesta dok je netko ne postavi na njezino mjesto. To je poniženje. Ići za onim što ti ne pripada, biti tamo gdje ti nije mjesto. Nadvladati poniženje može se samo iskrenim obraćenjem i poniznim stavom pred Bogom i bližnjim. Gdje je drugi jednako važan kao i ja, a moje dobro ostvaruje se samo ako je i drugi sretan kao i ja. Svaki drugi način vodi k poniženju. Neizbježno bivaju poniženi i oni koji pravdaju svoje loše postupke pripadnošću određenom staležu. Tako će tobože braniti ugled svojega staleža, a zapravo misle na prikrivanje svojih slabosti, mana i grijeha.
Znati gdje ti je mjesto, dar je proizišao iz mudrosti i razborita učenja u građenju vlastite osobnosti. Ljudi često kada osjete da nekoj oholosti treba hrane, onda joj s podsmijehom daju. Primjer je kada su dvije djevojke šećući se, susrele svoju prijateljicu koju nisu vidjele nekoliko godina. Kada su se susrele, jedna od ovih dviju počela je hvaliti tu treću sve biranim atributima od izgleda, odjeće i svih dobrih stvari koje je o njoj čula. Kada je ta treća otišla i ove dvije ostale same, ona koja je samo slušala svoju prijateljicu kako hvali onu treću predbacila je zašto je to činila kada to nije istina, jer djevojka djeluje umorno i zapušteno. Ova je ushićeno odgovorila: „Baš me briga! Njoj je drago, a meni svejedno.“ Poniženje kojega nisu svjesni oni kojima je potrebna hvala i nije rijetko. Nesretni su koje uzvisuje tuđa hvala, a sretni oni koje uzvisuje dobrota Bogu na slavu.
„Koji se ponizuje, bit će uzvišen“
Poniznost je krjepost bez koje nema duhovnog života. Ona je temeljna vrlina na kojoj počiva cijela duhovna građevina. Ponekad se pod poniznošću podrazumijevaju i neke naravne sklonosti koje ne moraju i nisu plod nadnaravnog djelovanja. O poniznosti možemo govoriti na različite načine i razumijevati je prema vlastitim sklonostima, ali sigurno znamo da je ona dar u kojemu se prednost daje Bogu i bližnjemu pred vlastitim nezasitnim i nadutim egoizmom. Međutim, moramo se čuvati opasnosti da poniznost shvaćamo kao potpuno povlačenje od životnih izazova. Tako se netko može smatrati najmanjim i najjadnijim čovjekom i zbog takvog stava propušta razviti talente koje mu je Bog darovao.
Biti ponizan znači biti to što jesi, tamo gdje jesi i na način kako ti Gospodin otkriva da treba biti. Zato poniznost nije nešto jednom zauvijek dano, nego se mora uvijek i iznova obnavljati učeći od Isusa kako biti ponizan. Ispunjavati volju Božju i promatrati sebe u odnosu na svetost na koju smo pozvani. Vrhunski čin poniznosti nije stajati pokraj križa, nego uzeti križ i nositi ga i dopustiti biti raspet. Birajući križ kao mjesto života s Bogom, čovjek se oslobađa drugih prijestolja i mjesta časti jer zna da nijedno mjesto na svijetu ne može biti mjesto spasenja osim mjesta križa. Poniznost je prihvatiti križ. Poniznost je ne željeti ništa osim Boga i ono što je u skladu s njegovom voljom. Njemu ponizno predajući život, uranjamo u svijet vjere, nade i ljubavi na mjestu križa. Uzvišen je Krist na križu ponizno prihvatio Božju volju. Zato poniznost nije samo trpljenje, nego i djelovanje, nije to samo prepuštanje svih uloga drugima, nego i odgovorno prihvaćanje životnih izazova u skladu s pozivom i voljom Božjom. Tada nam nije važno na kojem mjestu nas postavljaju ljudi, nego gdje je mjesto gdje Bog želi da budemo i tamo je naš cilj i naša nagrada.
Nagrada o uskrsnuću pravednih
Kršćansko djelovanje ne smije se zaustaviti samo na komunikaciji i činjenju dobra prijateljima, braći, rodbini i imućnim susjedima, nego se mora protegnuti na probleme cijeloga svijeta i svih ljudi. Osobito prema onima koji trpe: siromasi, sakati, hromi i slijepi kako Isus nabraja svojemu domaćinu. Djelovati bez trgovačke logike, nego slijediti Isusovu logiku poniznosti koja čini dobro iz ljubavi prema Bogu, a ne zbog toga da to drugi prepoznaju i hvale ili da uzvraćaju za učinjena dobročinstva. Tražiti i prepoznavati Krista u onima koji trpe siromaštvo potiče pojedince na djelovanje koje nadilazi njihove snage. Primjer su mnogi svetci, ali i angažirani vjernici koji u vjeri prave iskorak prema Isusu u patnicima. Njihovo nastojanje Bog pretvara u put njegove ljubavi tješeći, brišući suze i dijeleći obrok koji znači život i školovanje.
Možda je o ovoj čudesnoj Božjoj moći u ljudskoj suradnji najbolji suvremeni primjer ispričao Magnus MacFarlane–Barraow u svojoj knjizi Baraka koja je nahranila milijun djece. Izvanredna priča o Marijinim obrocima. Ovaj humanitarac iz Škotske započeo je svoj karitativni rad u Bosni i Hercegovini dovozeći humanitarnu pomoć u ratu 1990-ih i razvio ga u siromašnim zemljama pomažući gladnoj djeci diljem svijeta. Magnus jasno ističe kako je to sve djelo Božje kojemu je on samo sredstvo. To je poniznost: kada učiniš mnogo i sve to za tebe je ništa jer znaš da to ne bi mogao učiniti bez Boga.
Ponizan čovjek ne može živjeti sam za sebe i odvojen od svijeta s uzvišenim mislima o Bogu i duhovnosti kojoj stvarnost smeta da se ostvari. Djelovanje je poniznost i to je čin kakav ne može nadmašiti ni jedna pa ni najuzvišenija misao. Isus uvijek djeluje. I dok smo na gozbi Jaganjčevoj, mi gosti trebamo učiti od Domaćina kako sama sebe darivati drugomu. On nas uči lomiti kruh i dijeliti ga drugima. Poniznost je dati sebe drugomu, a osobito onima koji su potrebniji od nas samih. Možda i oni koji imaju, koji su na visokim položajima trebaju pomoć jer svakom čovjeku je potrebna ljubav. Svima darivati ljubav i siromašnima i imućnima upućujući ih da ponizno prihvaćaju svoje mjesto i u njemu mogu činiti dobro.
Učiniti jedno dobro djelo svakoga dana i ne očekivati hvalu od onoga kome je učinjeno, škola je poniznosti čiji cilj nije zemaljsko, nego mjesto u kraljevstvu Božjem.
www.nedjelja.ba
