Kada običan čovjek razmišlja o svome životu i budućnosti onda uglavnom na svoju budućnost gleda u dobrome svjetlu i mašta o raznim uspjesima. Računa na dobro zdravlje, vjeruje u dobru zaradu, nada se dobru urodu, životnom napretku, dobrom položaju, lijepoj kući, poslušnoj djeci i sretnom životnom svršetku.
(Jr 20,7-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27)
Prigrli križ svoj da živiš zauvijek!
Bože sačuvaj da bi sebe vidio u kakvoj bolesti, patnji, neuspjehu, gubitku, stradanju ili u rukama neprijatelja. Tko bi to u svojoj životnoj budućnosti ili u nekakvom svom životnom planu želio da ga drugi uhvate, izrugaju, ismiju, isprebijaju, izmuče i na kraju ubiju. Skoro svaki običan čovjek mašta o velikom životnom uspjehu, popularnosti, slavi, novcu i divljenju drugih. Daleko od mene bilo kakva patnja, križ i poniženje.
Bože sačuvaj, Gospodine
Isus, vraćajući se sa svojim učenicima iz Cezareje, priča im potpuno suprotnu priču, običnom čovjeku neobičnu, nevjerojatnu i potpuno neprihvatljivu: „kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći da uskrsne“ (Mt 16,21). Nepojmljivo! Da bude ubijen! Apostoli šokirani! Petar ga stoga uzima u stranu i odrješito mu govori: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“(Mt 16,22). Nemoj nam takve stvari pričati, molim te! Ta nisi valjda radi toga došao k nama! Petar razmišlja ljudskom logikom a ne božanskom. Tako su lijepo započeli s Isusom razgovarati, raditi, duhovno se obnavljati, moliti i razmišljati o kraljevstvu nebeskom. Taman se fino uhodali, a on odjednom ko s neba pa u rebra: „Ja trebam trpjeti i biti ubijen!“ Otkuda mu sada to? Petar ne vidi plana Božjega kao Isus, ne vidi volju Božju kao što vidi Učitelj i ne prihvaća muku i smrt.
„Nosi se od mene, sotono“
Teške su ovo Isusove riječi apostolskom prvaku. Premda je to onaj isti Petar kojemu će predati ključeve i vodstvo Crkve i zapovjediti „pasi ovce moje“, on mu se u ovom trenutku ne usteže reći da je sotona koja ga odvlači od volje Očeve. Onaj koji odvraća Isusa od križa, taj mu je neprijatelj broj jedan. Onaj koji želi da Isus otkaže poslušnost svome nebeskom Ocu taj nije prijatelj ni Isusu ni Ocu nebeskom. Isus je križ prihvatio kao svoj životni program, svoje životno geslo, svoju životnu zadaću. Ispuniti volju Očevu njegov je životni cilj. Hoću biti INRI i gotovo! Hoću rastegnuti ruke svoje s jednog kraja križa na drugi! Tako Otac želi! I nema toga svetog Petra koji će me od toga odvratiti. Nosi se od mene sotono!
Kada ti prijatelj kaže: „Hajdemo u nedjelju u lov, koda moramo svake nedjelje na Misu“, jesi li mu spreman reći: „Nosi se od mene, sotono!“
Kada ti prijateljica kaže: „Što koga briga kako ćeš ti živjeti i što ćeš raditi s momkom prije braka“, bojiš li joj se u lice kazati: „Nosi se od mene, sotono!“
Kada ti prva susjeda kaže: „Jesi luda, što će ti dvoje djece, da te samo maltretiraju i izluđuju“, smiješ li joj otvoreno reći: „Nosi se od mene, sotono!“
Kada te kolege nagovaraju i navlače da u vrijeme ispitnog roka odeš s njima na izlet, na zabavu, na provod: „Ta položit ćeš, što si se prepao“, znaš li im odgovoriti i odrezati: „Nosite se od mene, sotone jedne! Nije vam na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“
Tko hoće za mnom
„Hoće li tko za mnom…, neka uzme svoj križ“,kaže Isus.Ne „neka uzme moj križ“, nego – svoj! Svatko ima svoj križ, svoj životni put, svoju životnu zadaću. Neka je vrši savjesno i odgovorno, s ljubavlju i predano. Ti majko, imaš svoj teški majčinski križ: odgajaj i podiži svoju djecu da budu pravi ljudi i pravi kršćani! I to s ljubavlju! Ti oče, imaš svoj očinski križ: žuljavim rukama graditi obiteljsko gnijezdo, držati obitelj u slozi i zajedništvu, omogućiti joj da ima od čega živjeti, a djeci pomoći da ostvare dostojnu budućnost! Radiš li tako? Ti profesore, imaš svoj profesorski križ: pripremati lekcije, intelektualno podizati i odgajati našu mladost, srednjoškolce i studente, otvarati im nove horizonte znanja kako bi sutra mogli biti od velike koristi društvu, Crkvi, obitelji. Shvaćaš li to ozbiljno? I ti svećeniče Kristov, imaš svoj svećenički križ: nositi poteškoće i breme svoga povjerenog naroda, odgajati ga da raste u vjeri, nadi i ljubavi, voditi djecu, mlade, obitelji i naše stare i bolesne. Svima biti uvijek na usluzi, radovati se s radosnima, plakati sa zaplakanima, dijeliti svete sakramente, posjećivati, bodriti, hrabriti, poticati, ali i rado podnositi uvrede, ogovaranja, izrugivanja i omalovažavanja. Jesi li na to spreman? Ako svatko prihvati svoj križ s ljubavlju i predano, onda je pravi Kristov učenik. Neće mu propasti plaća. Isus svojim nebeskim očima prati svakoga od nas i gleda nosimo li svoj križ dostojno: učenik, nastavnik, težak, ravnatelj, direktor, svećenik, časna sestra, biskup, načelnik, ministar, predsjednik. Svatko ima svoj križ, svoju odgovornost, svoju životnu zadaću. Jesi li se spreman na svome životnom križu s ljubavlju razapeti od jednog kraja na drugi i učiniti sve što se od tebe traži u tvom zvanju i životnom zanimanju i opredjeljenju. Svako životno zanimanje je sveto i ima svoje sveto dostojanstvo. Onda se sveto odnosi prema njemu: bilo da radiš u uredu, bilo na ulici, bilo u restoranu ili na graničnom prijelazu. Obavljaj svoj posao sveto, svoj zadatak vrši odgovorno i svoj križ nosi dostojanstveno! Jer „doći će doista Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim!“(Mt 16,27). Zapamti ovo!
Brdo križeva
Na sjeveru Litve, oko 220 km od glavnoga grada Vilniusa nalazi se neobično litvansko svetište pod nazivom Brdo križeva. To je zapravo obični mali brežuljak koji desetak ili petnaest metara strši iznad ravnice u blizini grada Šiauliai (Šjaulej). Na ovom malom brežuljku pobijeno je više tisuća velikih i malih križeva. Ne zna se točno kada su prvi križevi bili postavljeni, ali povjesničari nagađaju da bi to moglo biti nakon pokrštenja litvanskog naroda u 14. i 15. stoljeću. Ima križeva od drveta, od metala i od betona s raznim natpisima, posvetama i zahvalama, imenom pokojnika ili nestale osobe. Mnogi svećenici postavili su svoje križeve zahvale nakon što su se vratili živi nakon progonstva u Sibir. Križeve su postavljali i domaći žitelji kao i razni hodočasnici iz cijeloga svijeta. Najznačajniji hodočasnik koji je ovdje ostavio svoj križ 1993. godine je papa Ivan Pavao II., koji je te godine pohodio Litvu, Letoniju i Estoniju. Papin križ nalazi se na centralnom mjestu brdašca i najviši je od svih. Ostali križevi kao da gledaju u taj glavni i najviši križ. Izvanredna je simbolika ovih križeva: sveti otac zapravo nosi najveći križ jer nosi križeve svih svojih vjernika diljem cijeloga svijeta, s njima trpi, s njima pati, s njima suosjeća i predvodi ih kao pravi pastir. Njemu su povjereni životni križevi cijelog čovječanstva. Kad je papa Ivan Pavao II. ranjen 13. svibnja 1981., odmah sutradan na ovom brdašcu osvanuo je križ s natpisom i molitvom: „za Papino ozdravljenje!“
Na istom brdašcu možemo vidjeti i križeve raznih biskupa s raznih strana svijeta koji su hodočastili ovdje i pobili svoje križeve. Dirljivo je vidjeti kako su vjernici na te biskupske križeve pribili svoje male križeve. Tako su htjeli izraziti svoje jedinstvo s biskupima koji nose križeve i nevolje svih onih koji su im povjereni u njihovim biskupijama. U ovoj slici vidimo kako vjernici poklanjanju svoj križ biskupu tako da biskupov križ iz dana u dan raste i postaje sve teži i teži. No, biskupi, svećenici i vjernici ujedinjeni su ne samo u zajedničkim križevima nego i u zajedničkoj radosti i molitvama. Stoga u svakoj svetoj misi spominjemo ime pape i ime mjesnog biskupa za koje molimo kao i sav vjerni narod koji im je povjeren. Koliki samo vjernici mole svaki dan u svojim osobnim molitvama za svoje svećenike, biskupe i svetoga oca papu. U tom zajedništvu pomažemo nositi križeve jedni drugima i ujedinjujemo se s Kristovim križem koji je izvor naše snage i radosti. Lakše je križeve nositi zajedno!
Tko hoće život svoj spasiti
Sveti Petar je u svojoj vjeri sazrijevao, rastao i stasao. Mnoge stvari nije odmah mogao razumjeti, kao ni ostali apostoli, ali je razumio kasnije. Krist ga je kroz trogodišnje duhovne vježbe spremao, učvršćivao, poticao, hrabrio i usmjeravao da bi na koncu mogao predati vodstvo Crkve u njegove ruke. Pripremao ga je na njegov životni put i na njego životni križ. Danas u svijetu vlada krilatica easy life – lagodan život! Kao da je želja svakog čovjeka uživalački način života – hedonizam: jedi, pij, uživaj, provodi se, ljenčari! Drži se debele hladovine! Samo jednom se živi. A Isus upozorava: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga!“ Stoga živi odgovorno, savjesno, marljivo, pošteno, požrtvovno, ponizno i vjerno. Jer – samo jednom se živi! Ako se samo jednom živi, onda živi tako da vječnost dobiješ a ne ju izgubiš. Jer, „što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svome naudi!“ Naš blaženik Ivan Merz lijepo je u jednoj rečenici okarakterizirao čovjekov ovozemaljski hod: „Život nije uživanje, nego žrtva!“ Sveti Petar je, nakon što je Isus otišao s ovoga svijeta, preuzeo svoj križ vodstva Crkve i nosio ga do kraja odgovorno i vjerno. Osvjetlao obraz Isusu i svojoj svetoj Crkvi za koju je živio i život svoj predao. Baš onako kao i njego Učitelj – na križu! Ima li veće časti i većega dara Petru. Kako li je samo shvatio da je u križu spas, da je u križu budućnost, da je u križu život i to onaj vječni. Bilo mu je jasno: tko prigrli križ svoj živjet će uvijeke!
Prigrlimo i mi svoj križ, svoj životni poziv, svoj životni put i živjet ćemo s Kristom uvijeke!
