(Izl 32,7-11.13; 1 Tim 1,12-17; Lk 15,1-32 ili 15,1-10)
Prema iskazima židovskog povjesničara Josipa Flavija, pobožni Izraelac nije se smio družiti s grješnicima ni onda kada je bio uvjeren da bi ga vratio na pravi put. Takvima nije smjelo biti povratka! Zbog te zastrašujuće ljudske tvrdokornosti Bog se spušta na zemlju da nas otrgne iz ruku i kandži zla.
Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik
Sigurno nas je ponekad iznenadio natpis na ulazu u neku ustanovu ili objekt tko može, a tko ne može ući i pod kojim uvjetima. Iako tako iznenađeni, nerijetko i mi sami drugima postavljamo uvjete ili barijere pod kojima mogu ili ne mogu ući ili nam se približiti. Danas drugujemo s Isusom kojemu su omiljeno društvo bili poznati grješnici. Družeći se s njima, On je privlačio i one „svete“, „besprijekorne“, koji su u svojoj samodopadnosti bili uvjereni da su takvi. A Isus će im reći da „drugima priječe ulazak u kraljevstvo Božje, a sami u nj ne ulaze“ (Mt 23,13). Zato ih je na pedagoški način rado raskrinkavao. I mi smo često takvi, ali ne dopuštamo da nas Isus dotakne. Možda uživamo u toj zabludi kako smo dobri, sveti i spašeni, i u isto vrijeme nam je drago što će drugi koji su iskreni i slabi „propasti“. Ako nije tako, jesmo li vratili Bogu barem jednog okorjela grješnika? Ili ih nema među nama? Ili se ne usudimo ništa im ni reći jer znamo da ni mi nismo puno bolji? Ako je tako, nije teško zaključiti kako je riječ o pomanjkanju naše vjere u Božju dobrotu, milosrđe i ljubav. Hoće li nam proći cijela godina a da ništa ne poduzmemo ili i ne pokušamo? A sigurno ne trebamo ići daleko. Naći ćemo u svojoj blizini: u kući, u obitelji, u susjedstvu one koji to od nas očekuju, da im samo kažemo ili, još bolje, pokažemo kako ih Bog voli i čeka. Da bismo to mogli, moramo ipak krenuti od sebe, zaviriti najprije u svoju nutrinu, iz nje izvaditi korov nepraštanja, mržnje, zavisti i oholosti, pa tek onda u molitvi se uputiti ka drugima: Sretan nam put!
Isus nam pokazuje lice i srce Boga Samilosnog. Iz ovoga vidimo koliko svakodnevno učinimo propusta kada ne svjedočimo ili ne navješćujemo Božju ljubav, dobrotu i milosrđe. A jedini razlog utjelovljenja Sina Božjega jest upravo to – spasenje palog i otpalog čovječanstva.
Dok se bavimo temama globalnog zatopljenja, sive i crne ekonomije, terorizma i naoružanja, sapunica i pokemona, ljudi nam ostaju zarobljeni u raljama zla, kao pod ruševinama od strašnog potresa. Znamo da nije lako čovjeka spasiti jer on teško mijenja svoj mentalni sklop. Ne dotiče ga lako ni spasonosna otkupiteljska Isusova žrtva na križu. Njega je već odavno dotaknuo suvremeni indiferentizam i materijalni konformizam iz kojeg se teško izlazi, osim po milosti Božjoj. Na nama je, prije svega, da u nju ne sumnjamo, da vjerujemo i znamo da će Bog, kao i u Isusovo vrijeme, naći načina i doći do svakoga komu je njegova milost potrebna. Drugi korak je pokazati svima Lice milosrdnog Oca koje nam je najjasnije zasjalo u Isusu Kristu.
Ne bacajmo kamenje na ljude
Pitao sam jednom nekog čovjeka: „Što si ti, borac za Krista ili borac za Napasnika? Znaš li da postoje borci za Napasnika?“ Kršćanin ne treba biti fanatik, već treba voljeti sve ljude. Onaj tko se bez rasuđivanja razbacuje riječima, pa makar bile i ispravne, čini zlo.
Poznavao sam jednog pobožnog pisca koji se vjernicima uvijek obraćao vrlo grubim jezikom koji je, međutim, tako duboko prodirao, da ih je do srži potresao. Jednom mi reče: „Na jednom skupu nekoj sam gospođi rekao to i to…“ Ali način na koji joj je to rekao sasvim sigurno ju je dotukao. Uvrijedio ju je pred svima. „Pazi“, rekoh mu, „ti na ljude bacaš zlatne vijence s dijamantima, ali tako kako ih bacaš, razbijaš im glave, ne samo one osjetljive, nego i tvrde.“
Ne bacajmo kamenje na ljude u ime kršćanstva. Onaj tko razobličuje nekog grješnika pred drugima ili sa strašću govori o nekoj osobi, toga ne pokreće Duh Božji, već neki drugi duh. Etos Crkve je ljubav i u svojoj se biti razlikuje od pravničkog. Crkva na sve gleda s velikodušnošću i gleda pomoći svakomu, što god da je učinio, koliko god bio grješan.
Bog plaća puno bolje nego ljudi
Kod pojedinih pobožnih kršćana vidim neku čudnu logiku. U redu je njihova pobožnost, dobra je njihova usmjerenost prema dobru. Ali im je potrebno i duhovno rasuđivanje i širina, kako njihovu pobožnost ne bi pratila uskogrudnost i tvrdoglavost. Temelj svega je duhovnost, a iz nje proizlazi duhovno rasuđivanje jer inače ostaje na šturom „slovu zakona“, a „slovo zakona ubija“. Onaj tko ima mir, nikada neće sebe postavljati za učitelja drugima. Takav čovjek više sluša, a kad biva upitan za mišljenje, odgovara smireno. Nikada neće reći „ja“, već „misao mi kaže“ ili „Oci kažu“, odnosno govori kao učenik. Onaj tko misli da je sposoban ispraviti druge, ima mnogo samoljubivosti u sebi“ (Starac Pajsije Svetogorac).
Prema važećem židovskom zakonu, u Isusovo vrijeme prvorođenac je imao pravo na baštinu, a drugi su mogli biti „obeštećeni“. Međutim, kako to obično biva po zakonu – od Cicerona do danas – „Summum ius, summa iniuria“ – „Najveće pravo najveća nepravda.” Mlađi sin je očito rastao u toj svijesti nedovoljne ljubavi s pretpostavkom da će kad-tad morati otići iz očeva doma. Na svu sreću, kako reče nedavno papa Franjo – Nemojmo zaboraviti: Bog plaća puno bolje nego ljudi! On nam daje daleko ljepše mjesto od onoga koje nam daju ljudi. Mjesto koje nam Bog daje blizu je njegovu srcu i njegova plaća je vječni život.
Milosrdni Isusov triptih
Zato nas i danas ovaj milosrdni Isusov triptih o izgubljenoj ovci, drahmi i sinu dovodi pred spoznaju da smo svi pomalo i u nečemu izgubljeni. I sam otac se izgubio u ljubavi, stariji brat se izgubio u zavisti, a mlađi sin se, ne zaboravimo, nakon svih izgubljenosti našao u očevu zagrljaju jer je imao povjerenja u oca. Kako je spasonosno njegovo priznanje: „Oče, sagriješih protiv neba i pred tobom…“ Kao da je htio reći nema grijeha kojeg nisam učinio, ali znam da je tvoja ljubav veća od svih tih mojih grijeha. I u molitvi Crkve to ispovijedamo da je Bog svoju svemoć pokazao većma praštanjem, nego stvaranjem!
Ne možemo se danas ne upitati u čemu sam ja izgubljen i komu sam sličan? Izgubljenoj ovci, drahmi ili sinu? Ali kao što vidimo, nije najveća tragedija izgubiti se, nego ostati u tom stanju. Biskup R. Perić razmišlja i kaže da je nakon nekog vremena mlađi sin opet otišao iz doma očeva. Na upit kako to zna kada ne piše u evanđelju, on odgovara da piše u svakomu od nas. Toliko smo puta u ispovijedi rekli neću više griješiti i opet smo sagriješili. Opet se vratili u kuću očevu i opet se izgubili. Vidimo kako je život naš na staklenim nogama, a sv. Pavao će reći da nosimo blago u glinenim posudama (usp. 2 Kor 4,7). Blago je vrjednije nego posude!
Tajna kršćanske vjere
U buli proglašenja izvanrednog jubileja milosrđa papa Franjo na prvom mjestu kaže: „Isus Krist je lice Očeva milosrđa.“ U ovim riječima može se dobro sažeti tajna kršćanske vjere. Milosrđe je postalo živo i vidljivo u Isusu iz Nazareta dosežući u njemu svoj vrhunac. Otac, „bogat u milosrđu“ (Ef 2,4) nakon što je Mojsiju otkrio svoje ime kao „Gospodin je milosrdan i milostiv Bog, strpljiv, bogat milošću i vjernošću“ (Izl 34,6), nikada nije prestao, na razne načine kroz povijest, pokazivati svoju božansku prirodu. U „punini vremena“ (Gal 4,4), kada je sve uređeno sukladno njegovu planu spasenja, poslao je u svijet svog jedinog Sina, rođena od Djevice Marije, kako bi na konačan način otkrio svoju ljubav prema nama. Tko god vidi Isusa, vidi Oca (usp. Iv 14,9). Isus iz Nazareta svojim riječima, svojim djelima i svojom cijelom osobom otkriva Božje milosrđe. I drugo, kaže Papa, „trebamo stalno razmatrati otajstvo milosrđa. Ono je vrelo radosti, spokoja i mira. Naše spasenje ovisi o njemu…”
Uvijek sa svojim narodom
U toj bismo logici mogli staviti natpis u crkvena dvorišta ili na same ulaze u crkve, ali još više upisati ga u svoja srca: „Grješnicima ulaz dopušten.“ I više od pisanja, trebali bismo to činiti, pronaći ih božanskim žarom Isusa Krista i ne dopustiti da našim nemarom netko propadne. Tek tada će biti velika radost na nebu, kako nas upozorava Isus. Mi se, naime, spašavamo ili propadamo, ali uvijek sa svojim narodom. Njihova propast je i naša propast. Stoga je danas pravo pitanje „s čime ću doći pred Gospodina“ (Mih 6,6): s informacijom o mnogim izgubljenima ili s radošću velika broja spašenih. Bitno je da smo usmjereni na tu važnu misao, makar i ne mogli puno: Bog će nadodati našem htijenju. Zapravo, On će sve voditi. Od nas je često dovoljno moliti ga da nas dotakne i nadahne jer njegova riječ se ne vraća bez ploda. Smijemo se već danas radovati tom uspjehu zauzetih radnika na Njivi Gospodnjoj, kao što svjedoči prvi nasljednik sv. Ivana Bosca – don Mihovil Rua kazavši za don Bosca: „Nije činio koraka, nije izrekao riječi, nije se prihvatio posla koji nije imao kao svrhu spas mladih.“ Od njega možemo učiti revnost za duše. Koliko li roditelji čine napora da svojoj djeci priskrbe materijalno? Trebamo se pitati nastojimo li kao roditelji svojoj djeci osigurati nebo? Za to je don Bosco gorio, revnovao. Priuštio je mladima i materijalno, ali iznad svega uvijek je bila duša. Zato je i rekao i poznatu rečenicu: „Daj mi duše, drugo uzmi!“ Molio je Gospodina: „Ukloni mi sve ono što nema veze s dušama!“ Neka i nas ispuni ta revnost za duše. Neka nas ispuni nadahnuće tolikih svetaca koji su samo spašavali duše. Čuvajmo svoje bližnje, posebno djecu i mlade, a odlutalima pomozimo vratiti se u kuću Očevu. Amen.
www.nedjelja.ba
