Dani sve hladniji. Zima se uvlači pod kožu, a mi u evanđelju slušamo o smokvi. Pa, možda je dobro da razmislimo o voćki koja je jedna od najstarijih kultiviranih voćaka na svijetu i pripada porodici dudova.
Prema pronađenim fosilnim ostacima, zaključeno je da se smokva uzgajala mnogo prije pšenice i ječma i time predstavlja prvi primjer organizirane poljoprivredne proizvodnje. Potječe iz Male Azije, između istočne Turske i sjeverne Indije. Životni vijek stabla kreće se od 50 do 70 godina.
Mi bismo u ovo doba godine, na početku Došašća radije razmišljali o drugim stablima, otprilike boru ili jelci od čijih grana pravimo adventske vijence. Ta su stabla i zimi zelena i znak su zemaljske nade. Ta stabla kao da nam govore: Ne umire sve, gledajte, mi smo zeleni! A ipak smo svjedoci kako brzo naša božićna drvca gube svoje iglice.
Isus govori o smokvi (usp. Mk 13,28). Znamo za slatke plodove i poznati su nam veliki listovi smokve. Većina ljudi ipak ne zna da je smokva jedno od manjih stabala na Istoku koja svoje listove odbacuje u jesen, drukčije nego je to sa stablom masline. U svakom slučaju listovi smokve otpadaju u jesen vrlo kasno.
Što trebamo učiti od smokve? Stvarno nešto drugo nego „prolaznost“ koju u Europi povezujemo s jeseni. Isus ne kaže: „Učite se od smokve kada ona odbacuje listove, tada je kraj“ – sasvim suprotno: Smokva je naime i u proljeće posljednja. Kad je sve zeleno i posvuda cvjeta cvijeće, smokva je još bez zelenila. I upravo nas na to upućuje Isus: „A od smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate: ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte, blizu je na vratima!“
Time se misli da Sin Čovječji dolazi u moći i slavi, a s njime i vječni život. (usp. Mk 13,26-28). Isus dakle ne govori o jeseni u kojoj otpada i umire lišće, nego o proljeću kada sve pupa i iz tih pupova izvire novi život. Pupovi cvjetaju u proljeće jer su zimi maleni i pripremaju listove i cvijet koji se u ljeto razvija.
Od smokve trebamo učiti da je dolazak Gospodinov nešto toplo, puno svjetla i sunčeva sjaja.
Za Isusa su otpali listovi priprema ljeta koje dolazi kad pupovi nabubre.
O novom i konačnom dolasku također se radi kada danas počinjemo ovogodišnji Advent ili Došašće. Mi s puno nade gledamo naprijed ne samo na dolazak Božića, nego prije svega na veliki „Gospodinov dolazak“ s kojim počima naš vječni život.
Čak i epidemiolozi najavljuju da je manja opasnost od koronavirusa ljeti nego zimi.
Došašće je vrijeme čekanja. Biblija priča o tome kako su ljudi tada čekali rođenje Mesije. Mi kršćani vjerujemo da je taj spasitelj Isus koji je rođen u betlehemskoj štali. Isus nam je obećao da će jednoga dana opet doći i cijeli svijet učiniti zdravim i radosnim.
Kada će to biti, to nitko ne zna osim Boga u nebu. Zato Isus koristi sliku o vrataru i kaže svima: „Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro.“
Isus nas je želio ohrabriti, da uvijek živimo tako, kako je dobro.
Pažnja zahtjeva stalno pitanje: što ljudi oko mene trebaju? Kako im je u mojoj prisutnosti? Što ja sam trebam? Kako je sa mnom?
Na taj način budnost je temeljni način života jednoga vjernika. Vjera u Boga bezgranične ljubavi osposobljava čovjeka da sam bude pun ljubavi i pažljivo ophodi s bližnjima.
Tko se rado predaje nenadmašnoj Božjoj ljubavi, taj se može okrenuti drugim ljudima bez straha da će sam biti prikraćen.
Fra Jozo Župić
