Nema tome davno da su se u mnogim našim crkvama, a i po kućama mogle vidjeti jaslice i okićeni bor. Zašto? Zato jer je s današnjim blagdanom završavalo Božićno vrijeme. Današnji dan zaživio je u našemu narodu kao blagdan Svijećnice. Godine 1970. dolazi do preuređenja katoličkog kalendara. Tako od te godine Božićno vrijeme završava na prvu nedjelju poslije Bogojavljenja ili Tri kralja, a to je blagdan Isusova krštenja.
Svijećnica spada među najstarije blagdane u Crkvi. Slavljena je već početkom petog stoljeća u Jeruzalemu, četrdeseti dan nakon Isusova rođenja. U Rimu je Crkva uvela taj blagdan oko 650. godine. S tim blagdanom povezivali su se također i razni običaji. Od jedanaestoga stoljeća uveden je običaj blagoslova svijeća i procesije sa svijećama.
Od 1997. godine 2. veljače je također „Dan posvećenog života“. Uveo ga je papa Ivan Pavao II.
Do 1969. godine Svijećnica se u katoličkoj Crkvi zvala i „Marijino očišćenje“. To se spominje na temelju Lukina evanđelja da je Marija nakon četrdeset dana od Isusova rođenja prinijela žrtvu očišćenja kako je propisivao židovski zakon. Odatle dolazi i drug naziv: „Prikazanje Gospodinovo“. Iz Marijina blagdana nastao je Kristov blagdan.
Evanđelje po Luki izvještava nas o susretu Marije i Josipa sa starcem Šimunom i proročicom Anom. Tako u pravoslavnoj Crkvi ovaj se blagdan zove blagdan Susreta.
Svaki istinski život je susret. Svakoga dana susrećemo ljude na različite načine. Često puta ti su susreti površni. Možda nekome reknemo dobar dan, kako ste? Drugi nam odgovori: hvala, dobro sam, a kako ste vi? I nastavimo svoj put. U vremenu korone ti su se susreti smanjili. Ali i ti kratki susreti su važni.
Pogledajmo kako se razvija malo dojenče, Ako se ništa nje govori djetetu, ako ga se ne uči govoriti, dijete će zakržljati. Bez susreta nema istinskog života. To ne vrijedi samo za dječiji razvoj nego i za čitav daljnji život. Potrebni su susreti. I ne samo površni.
Tu su i razgovori. Netko nam priča o svojim brigama i nevoljama, ali i o svojim radostima i o svojoj sreći. Moram se otvoriti za druge. Dublji susret pretpostavlja povjerenje. Bez povjerenja i dobrohotnosti, brzo nastaju nesporazumi i ti susreti ne mogu uspjeti. Stoga je svaki istinski život susret.
Postoje susreti kojih se sjećamo godinama. Prvi dan u školi. Prvi dan na radnome mjestu. Prvi susret sa današnjom suprugom ili suprugom.
Postoje i tihi susreti. Mnogi se parovi dobro razumiju i bez puno riječi.
Tu su i posljednji susreti oproštaja prije dugog putovanja i pred samu smrt.
Majka koja umire govori svojoj djeci da se ne svađaju, da ima nešto važnije od naslijeđene baštine. To su jedinstveni susreti.
O prvom, posljednjem i tihom susretu govori današnje evanđelje. Šimunu starcu se dogodio prvi susret. Šimun je otvoren i pun očekivanja. Šimunu je obećano da će vidjeti Mesiju. Možda je bio iznenađen, ako ne i razočaran? Susreće Mesiju koji nije snažan ratnik, nije moćni kralj nego malo, nejako dijete. Kakvo povjerenje u Šimuna? On je spasenje naroda, slava Izraela. Taj susret za Šimuna je i posljednji. On sada može mirno umrijeti. Slijedi susret sa proročicom Anom. To je tihi susret, jer evanđelje ne prenosi nijednu njezinu riječ. Ona je slavila Boga i dalje je govorila o Djetetu. Služila je Bogu postom i molitvom.
Bog želi susret sa svakim čovjekom. U susretu čovjeka s ljudima i s Bogom čovjek dolazi do sebe samoga.
Fra Jozo Župić
