Duhovno promišljanje: On je ipak tu! (Iv 1,6-8. 19-28)

To se dogodilo u Betaniji, s onu stranu Jordana. Ali se to događa uvijek iznova: nekoga tražimo, ne prepoznajemo ga, premda je među nama. Tko to nije doživio? Vrlo je mučno pitati  za nekoga a on je pokraj nas i sluša nas. Jednostavno ga ne vidimo jer smo možda bili fiksirani na određeni znakprepoznavanja, možda na crveni šešir, ili žuti pulover a onaj kojega tražimo toga dana to nije nosio na sebi. Tada dolazi ispričavanje i mučni usklik: „Ah, to ste vi. Gotovo sam vas previdio!“ 
Zašto ste previdjeli tu osobu premda ste je tražili? Jer ste imali samo jednu predodžbu o toj osobi, koja je trebala olakšati traženje; ustvari ta nas je predodžba učinila slijepima za drugoga, jer je on sasvim drukčiji.
Tako se dogodilo i farizejskim poslanicima. Oni su očekivali Mesiju i previdjeli su ga jer je bio sasvim drukčiji nego onaj Mesija kakvog su sebi predstavili. Mi doduše znamo da je Isus Mesija. Mi također znamo da je on drukčiji nego su ga njegovi suvremenici očekivali. I usprkos tome ne prepoznajemo ga lako. Kada ga susrećemo? U Svetom pismu čitamo da je on među nama i usprkos tome on je sakriven. Ne prepoznajemo ga, jer imamo o Isusu sliku da je on moćni, a on je u slabima među nama; mi u njemu vidimo jednoga koji sve može, gotovo kao čarobnjak, ali on je u bespomoćnima među nama. Mi ga držimo za mudraca, a on nas susreće u neobrazovnima, duhovno zaostalima, nepismenima, duhovno bolesnima. Isus je za nas „najljepši Gospodin Isus“, a on je u našoj sredini u slabima, žrtvama rata, invalidima saobraćajnih nesreća, u osamljenima i napuštenima.
On je za nas daleki, možda ga još u crkvi zateknemo, a činjenično je on svakoga dana u našoj obitelji, na radnome mjestu, u vlaku ili u autobusu.
Zašto su Židovi očekivali Mesiju i zašto su ga tražili, a zašto mi tražimo Isusa? Jer mi ljudi trebamo nekoga koji na naša pitanja daje odgovor.
Isus je za nas onaj koji na sva pitanja daje odgovore. Ali kad on uistinu govori, mi reagiramo podvojeno. On često govori o kraljevstvu Božjem, o vječnoj sreći, vječnom miru, o svršetku bolesti i smrti, sve je to lijepo, to odgovara onome za čime u dubini našega srca čeznemo, ali kad on kaže: „Obraćenje, pokora, svjedočenje“, onda mi govorimo da on ipak nije ozbiljno mislio, ili?
Tu se pojavljuju sumnje, može li se s Isusom oblikovati život, ili urediti država, i je li on pravi?
Mučno je kad ne prepoznajemo prijatelja, ili rođaka, ili poznanika, prem
da su bili pokraj nas, ali je još mučnije, ako jednoga dana moramo otkriti, da nismo prepoznali Krista, premda je bio stalno u našoj sredini.
Fra Jozo Župić