Uočio sam u njemačkim šumama kako je svaka staza dobila neko ime. Na samom ulazu u šumu stoji natpis – ulaz, a svi oni koji hodaju po šumi svako malo vremena nailaze i na natpis – izlaz. Takve natpise imamo i po velikim klinikama, jer te velike klinike su kao jedan veliki grad. Hodnici i hodnici. Čovjek se nađe u labirintu i svi ti natpisi pomoć su da se ne luta po šumi, po klinici. U gradovima su i slijepe ulice, pa se koji put dogodi vozačima ukoliko nisu pazili na prometne znakove, da završe u slijepoj ulici. Jasno, treba se vratiti. Učiniti zaokret i doći na pravi put ili pravu cestu.
U Bibliji se taj zaokret zove obraćenje. Tako slušamo Isusa u trećoj nedjelji kroz godinu B, koji kaže: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15).
Markovo evanđelje pisano je u jednom katastrofičnom vremenu, otprilike 70. god. poslije Krista. Rimljani su osvojili Jeruzalem, razorili Hram, opljačkali narod, židovsku religiju pogodili u srž i njeno vodstvo lišili moći. Kamen na kamenu nije ostao. Mlado kršćanstvo bilo je egzistencijalno pogođeno: to su bili Židovi koji su vjerovali u Isusa i njima je izmaklo tlo pod nogama. Nakon katastrofe Isusovog razapinjanja, pojavljuje se pitanje: kako dalje? U što trebamo vjerovati. Kako možemo živjeti? Marko s malo riječi opisuje temelj na kojemu počiva vjera u Isusa: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju.“
To je odgovor na „katastrofalna javljanja“, o „promjeni životnog pravca“. Ne katastrofa nego metanoja. Tako stoji u evanđelju.
Novom putu čovjek mora dati novi cilj, novim činjenicama novi smisao, novoj vjeri novo mišljenje. Drugim riječima stanje se mora promijeniti. Ako je dosadašnji put vodio u slijepu ulicu ili u ponor, nova orijentacija pameti i novog mišljenja je preduvjet za novi život.
Blizina Božja dopušta ljudima da istinski žive. Samo u Božjoj blizini čovjek je blizu sebi. I samo jer je Bog blizu, dolazi vrijeme u svojoj punini. Mistici, a prije svega Meister Eckehart rado su propovijedali o punini vremena. Bog koji je iznad svakog vremena, dolazi u vremenu i ispunja ga. Isus ne naviješta sud nego spasavajuću Božju blizinu. Čovjek na to ne treba reagirati s pokorom nego s obraćenjem. Grčka riječ „metanoeite“ znači uistinu: „Iz temelja promijenite mišljenje. Gledajte iza stvari i tada ćete prepoznati Božju blizinu!“ Isus želi otvoriti oči ljudima, da bi oni prepoznali Boga u svemu. Bog je već tu. Mi ne trebamo moliti da on dođe. Moramo otvoriti oči, da bismo ga posvuda vidjeli. U grčkoj riječi „metanoeite“ odzvanja značenje hebrejske riječi koja u prijevodu znači: okrenuti, okrenuti u suprotnom smjeru, učiniti okret, ići drugim putom. Židovi polaze od toga da čovjek često ide obrnutim putom koji ne vodi spasenju nego na stranputicu. Čovjek mora odustati od toga puta ići ispravnim putom. On mora napustiti put koji vodi u propast i vratiti se izvoru. To je posebni obrat: vjerujte u evanđelje, imajte povjerenja u evanđelje. Možda bi se moglo i tako razumjeti: tko stanuje u radosnoj vijesti, tko riječi tako sluša da one u njemu stanuju, u njemu raste povjerenje. Taj dobiva novu sposobnost, čvrsto stanje usred nesigurnosti ovoga svijeta. Evanđelje je za Marka evanđelje Isusa Krista. Tako uz obraćenje spada i povjerenje u Isusovu osobu. On otvara oči ljudima. On im pokazuje put koji stvarno vodi u život. On im daruje sigurnost, bezuvjetno povjerenje u Boga, koje ne mogu uzdrmati nikakvi protivnici ni vanjski porazi, ni jaki potresi, ni bilo kakva katastrofa.
U tom kontekstu možemo razumjeti i oduševljenje prvih učenika kojima je obećano da će ubuduće biti ribari ljudi. Isto tako treba reći da Božji dolazak u ovaj svijet znači također, da se svijet ne mora spašavati samo po našem djelovanju, nego da je spašen od Boga. Bog je tako u svijetu da ga ništa i nitko ne može odijeliti od konačnog spasenja.
Fra Jozo Župić
