Moram priznati da dugo vremena nisam znao kad sam kršten. Uvijek se govorilo o danu rođenja. Slavio se rođendan, imendan, Prva sveta pričest, Krizma. Ljudi su slavili dan vjenčanja, svećeničkog ređenja, netko je slavio dan mature ili dan kad je diplomirao na fakultetu. Ti datumi bili su upisani u kalendar. Netko je na taj dan dolazio u crkvu zahvaliti Bogu, sudjelujući u svetoj misi. Slavilo se u obitelji. Stizale su čestitke.
Nazdravljalo se uz pjesmu i šalu. I tako iz godine u godinu.
Ali, dan krštenja nitko nije spominjao. Ima onih koji su sačuvali uspomenu na krštenje. U novije vrijeme roditelji ugraviraju datum krštenja na svijeću svoga djeteta kojega krste. Mogli bismo postaviti pitanje: Znadete li kad ste kršteni? Tko vas je krstio? Gdje ste kršteni? Koliko vam je bilo godina kad ste se krstili? Sigurno je da bi bilo osoba koje bi morale dobro promisliti ako bi željele odgovoriti.
Čudno je to da je naše krštenje otišlo u zaborav. Dan, koji je za nas itekako važan, jer smo po krštenju ušli u veliku zajednicu kršćana, i postali smo sinovi i kćeri Božje. Po riječima današnjega evanđelja što nam ga napisa sv. Marko evanđelist to biva jasno: „Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“
To što Božji glas naviješta na Isusovom krštenju, to vrijedi i za nas. Po krštenju smo zaštićeni u Božjoj ljubavi. On se brine za nas kao otac za svoju djecu. U ovom aktualno teškom vremenu takvo obećanje može biti pomoć za naš svakodnevni život. Već tjednima moramo živjeti uz ograničenja, fizička i psihička opterećenja su enormna.
Mnogi od nas trpe što ne mogu posjetiti članove obitelji i s njima podijeliti božićnu radost. Između četiri zida često se osjećaju kao u zatvoru. Pogađaju nas smrtni slučajevi iz obližnjeg okruženja. Suosjećamo s onima koji su pogođeni potresom.
Upravo je vjera ta koja nam može dati snagu. Vjera u Božju ljubav. Vjera da će sve biti dobro. Kao što Božji duh silazi na Sina tako počiva njegova ljubav nad ljudima. On je uvijek uz nas, također i u teškim vremenima. I u vrijeme korona virusa i u vrijeme potresa.
Baš u ovim vremenima ostvaruju se riječi koje zapisa sv. Hipolit, prezbiter: „To je onaj koji je gladovao, a mnoge tisuće hrani, onaj koji se umarao a umorne odmara, onaj koji nije imao gdje glavu nasloniti, a cijeli svemir drži u ruci, onaj koji je trpio a sve bolesti liječi, onaj koji je bičevan a svima daje slobodu, onaj čija su rebra probodena, a Adamovo je rebro zacijelio.“
Kad danas slušamo radosnu vijest o Isusovom krštenju, ne zaboravimo da smo i mi primili sakrament krštenja i kao djeca smijemo živjeti u njegovoj ljubavi. Ta je ljubav osobita. Iz dana u dan, u radosti i u patnji i preko smrti.
Veći dar ne može se dati. Utoliko se isplati potražiti dan vlastitog krštenja. Dan od kojega vječno pripadamo Bogu. Zar to nije osobita prigoda da ga slavimo poput drugih spomenutih slavlja. I još više!
Završit ću riječima sv. Hipolita: „Njemu slava i moć s presvetim, dobrim i životvornim njegovim Duhom sada i vazda i u sve vijeke vjekova. Amen.
Fra Jozo Župić
