Jeste li ikada poželjeli biti u nečijoj kući. Vidjeti kako vaši prijatelji i susjedi žive. Bila su vremena kad su ljudi dolazili u kuće jedni drugima. Znalo se u večernjim satima, posebice zimi, okupiti više obitelji uz ognjište. Pričalo se, pjevalo, nazdravljalo. Ljudi su se družili. Jasno, tada nije bilo televizije ni radija. Čovjek je čovjeku bio i radio i televizija.
Sve se saznavalo. Zašto? Muškarci su radili po raznim tvornicama, u dućanima, po bolnicama, školama, rudnicima. I sve ono što su čuli od drugih pripovijedali su u večernjim satima kod ognjišta. Rađale su se i ideje kako urediti stan. Što bi bilo dobro imati u kući. Uz pričanje odraslih razvijala se i mašta kod djece. Djeca su maštala kako će jednoga dana biti liječnici, rudari, profesori, prodavači i prodavačice. I još puno toga.
Danas u vrijeme televizije svjedoci smo, posebice ovih dana potresa, kako snimatelji ulaze u mobilne ili kamp kućice, u šatore, u privremene kućice pogođenih obitelji. Skučeni prostor u kojemu ljudi prisilno žive izazivaju suosjećanje i bude u srcima ljudi različite reakcije i potiču na pomaganje.
U evanđelju druge nedjelje kroz godinu B, dvojica Ivanovih učenika pitaju Isusa: „Gdje stanuješ?“ On im reče: „Dođite i vidjet ćete.“ Mi bismo to mogli i ovako izreći: „Ostanite jednostavno u mojoj blizini i tada ćete doživjeti to što pitate.“
Nije ostalo samo kod te dvojice učenika koji su se pridružili. Slijedilo ga je mnoštvo. Zašto? Isus je pravednik i kao pravednik on je mjesto gdje se može naći Bog. Ivan dva puta upućuje na Isusa koji je Janje Božje. Prema apokaliptičkim tekstovima kada je riječ o simbolici boja, onda je „bijela“ boja pridržana boja svetosti. I među životinjama prema apokaliptičkom i svećeničkom gledanju, nitko nije bjelji i čistiji od nedužnog i bez mane janjeta. Kad Ivan Krstitelj dva puta označava Isusa kao Janje Božje, onda je on apsolutno pravedni. Kao pravednik, Isus je svet i čist kao što je inače Hram.
Tamo gdje Isus stanuje, tu je sveto mjesto Božje prisutnosti, jer Isus je svet. Tamo se može ostati. Da bi se upoznalo Isusa mora ga se slijediti. Potrebno je dijeliti život s njime. Treba sudjelovati u njegovom poslanju. Tako su rasli Isusovi učenici u onome što Isus naviješta i živi. Sami postaju vjerodostojni svjedoci radosne vijesti.
Ono što je u početku bio prijateljski poziv „Dođite i vidjet ćete“, kasnije postaje odluka za život. Tko u vjeri kaže Isusu DA, taj želi cijelim svojim životom biti Bogu na raspolaganje. Nasljedovati Isusa Krista znači sve staviti na kocku bez uzvratnog osiguranja i mogućnosti silaženja s mjesta. To apsolutno povjerenje u Boga, taj skok vjere u ruke živoga Boga, moguć je samo, jer Bog je nas prvi ljubio i nama objavio tu ljubav u svome sinu Isusu Kristu.
Ako se čovjek zanima za radosnu vijest i počinje nasljedovati Isusa, već je na djelu Božja milost koja privlači onoga koji traži i sve više vjeruje Bogu. Milost poštuje našu slobodu, i na taj način imamo zajedničko djelovanje božanskog biranja i čovjekova odgovora. Sve nam to pokazuje kako Bog ozbiljno prihvaća čovjeka i poštuje njegovo dostojanstvo. Nitko u vjeri ne može biti prisiljen kad je u pitanju nasljedovanje Krista. Svako nagovaranje bilo bi krivo. Život treba svjedočenje onih koji se priznaju da su Kristovi. Oni mogu snagom Duha Svetoga tako zračiti da i druge potaknu da se u svojoj slobodi odluče biti pripadnici kraljevstva nebeskoga.
Većina nas bilo smo kršteni kao djeca. Kršteni smo u vjeri naših roditelja i kumova. Oni su obećali da će nas u vjeri odgajati. Ipak s vremenom smo došli do zrelosti kad smo se našli pred pitanjem: želim li krsno obećanje koje su drugi izrekli umjesto mene, učiniti svojim vlastitim? Želim li iz krsne milosti koja mi je nezasluženo darovana, oblikovati svoj život? Cijenim li mnoge darove koje mi je Bog dao, i koristim li te darove po kojima sve bolje služim i Bogu i ljudima?
Samo zauzeti i predani život je ispunjeni život. Ne polovičnost.
Fra Jozo Župić
