Postoji pripovijest o sv. Franji da je jednoga dana predložio mladom bratu, da pođu u grad propovijedati ljudima. Krenuli su prema Asizu, hodali njegovim ulicama, prešli preko trga i međusobno razgovarali o duhovnim stvarima. Po izlasku iz grada dođoše na put koji vodi njihovoj kući. Mladi brat u strahu progovori: „Oče Franjo, zaboravili smo propovijedati ljudima!“ – „Ne, odgovori Franjo smiješeći se. Mi nismo cijelo vrijeme ništa drugo činili. Bili smo zapaženi, neki su čuli makar komadiće našega razgovora, vidjeli su naše kretnje i cijelo naše vladanje. Tako smo propovijedali.“ I nadoda: „Moj sine, nema smisla tamo ići i propovijedati, ako se već ne propovijeda hodanjem.“
On u biti govori ono što je na svoj način izrazio sv. Ivan u evanđelju o pripovijesti čišćenja Hrama kad Isus dolazi kao i mnogi pobožni Židovi u Jeruzalem za vrijeme židovske Pashe.
U središtu je Hram. U njemu se moli jer je Hram mjesto skrivene Božje prisutnosti. Isus je častio taj Hram i on ga zove „kuća Oca mojega „.
U knjizi Zaharije proroka nalazimo riječi: „U dan onaj neće više biti trgovaca u domu Jahve nad vojskama“ (Zah 14,21).
Papa Ivan Pavao II. sanjao je sa Židovima o kući molitve za sve narode i religije. Zato je on pozvao zastupnike svih religija na zajedničku molitvu u Asizu. Asiz je bio važan događaj na putu velikoga slavlja svih naroda.
Danas slušamo u evanđelju, da je Isus s prorocima sanjao o jednome hramu za sve narode, o jednome slavlju koje će okupiti Izrael i sve narode. On je vidio sebe potvrđenim da u ime Božje otvori hram za sve narode, za sve ljude dobre volje. S bičem od užeta istjera iz Hrama prodavače volova, ovaca i golubova, te mjenjače novca. On je htio odstraniti kamen međaš između „čistog“ i „nečistog“, „dopuštenog“ i „ne dopuštenog“, između Židova i pogana, između muškaraca i žena. On nije želio kamene međaše i natpise zabrane koji su zabranjivali poganima pod smrtnu kaznu ako stupe u Hram, nikakve kamene međaše koji bi dijelili muškarce i žene i stavili ih u uske granice. „Moja kuća treba biti kuća molitve za sve narode. Vi ste od nje napravili spilju razbojničku.“
Isus je svojim izazovnim djelovanjem želio otvoriti Hram za sve ljude. Za vjerne Židove taj Isusov srditi nastup činio se kao velika provokacija. On je ne samo njihovu vjerničku praksu nego i sliku Božju stavio u pitanje. Isusu je stalo do živoga odnosa s Bogom, do svetosti Božjega imena. On nije mogao dopustiti da se živi kontakti s Bogom ukrute i budu pokopani pod brijegom obreda, pravila, propisa, zapovijedi i zabrana. Ne može Bogu ugoditi kult žrtve, jer on želi milosrđe, a ne žrtve (Mt12,7).
Isus kaže da je također napisano do čega mu je stalo: „Razorite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“ Sam Isus je hram u kojemu se može susresti Bog. Ne omogućava nam građevina od stijena susret s Bogom, nego je susret moguć u Isusu i po njemu. Ni hram ni crkva ni građevine kao veliki znakovi Božje prisutnosti ne mogu garantirati stvarni susret s Bogom. U patnji i umiranju Isusovom Bog daje da ga iskusimo. Smrću Isusovom razdrije se hramska zavjesa jer on svojom smrću od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu između Boga i čovjeka, između Židova i pogana sruši, uspostavljajući mir (usp. Ef 2,11 i sl.).
Iz svoga poslanja i svoga odnosa prema Bogu Isus prima snagu za djelovanje, jer je vjerovao da su svaki čovjek, čovjek i žena, slika, ikona Božja. Budući da je svaki čovjek dragocjen i vrijedan za Boga, Bog ne želi granice koje razdvajaju, nikakvo neprijateljstvo, nikakvo uništenje drugih.
U tom duhu i papa Franjo poduzeo je svoje putovanje u Irak pod geslom „Svi ste vi braća“ (Mt 23, 8).
Umirući Isus je još molio za svoje neprijatelje. Kršćanke i kršćani trebaju se s Isusom zauzimati za mir i pomirenje i pomoći srušiti sve granice koje dijele ljude, narode, religije, i konfesije jedne od drugih. Samo tada možemo naviještati vjerodostojno raspetoga i uskrsloga Krista i s njime slaviti gozbu oslobođenja..
Fra Jozo Župić
