Godine 1969., mjeseca srpnja, preko televizije na rtu Brača u mjestu Sumartinu gledao sam s kolegama i seljacima mjesta spuštanje čovjeka u „veličanstvenu pustoš“ Mjeseca. Čuo se i glas iz modula: „Ovo je mali korak za čovjeka, ali divovski skok za čovječanstvo.“
U četvrtak, 18. veljače 2021. u Münchenu, u mojoj sobi u potkrovlju gledao sam preko televizije spuštanje letjelice na „veličanstvenu pustoš“ Marsa. Rover će na Marsu tragati za životom, a na Zemlju će poslati zvukove koje još nismo čuli. I pustoš Mjeseca i pustoš Marsa izazivaju oduševljenje.
Danas, na Prvu nedjelju korizme Božja riječ nas vodi u pustinju Zemlje po kojoj hodamo, na kojoj živimo i postavljam pitanje: Jesmo li na njoj oduševljeni?
Pustinje koje postoje nisu sve kamene ili pješčane. U prvom čitanju radi se o spašavanju iz vodene pustinje. Kao što je Bog nekoć iz kaosa poplave na prapočetku dozvao stvorenje u život, tako je On po Noi darovao novi početak nakon potopa. Noa je bio čovjek po srcu Božjem. Stoga je Bog spasio Nou od pustinjske vode i s njim je sklopio Savez u znaku duge da osnuje novi ljudski rod. Bog je ostao vjeran svome Savezu. On je uporište, dok su ljudi uvijek iznova kidali savez s Bogom.
Bog, koji želi spasenje i život za sve ljude, daruje nam po Isusu novi savez. Isus, novi Adam, čovjek je po srcu Božjem. Kod Isusovog krštenja Bog priznaje: „Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ Nakon što je Isus iskusio veliki Božji DA, odmah ga Duh nagna u pustinju. U pustinji će postiti četrdeset dana i četrdeset noći, i biti iskušavan. U čemu se sastoji Isusova kušnja, Marko nam o tome ne priča.
Tako nam daje mogućnost, da propitamo naša vlastita iskustva i kušnje, naše slabosti i poraze u pustinji života.
Svi mi poznajemo pustinju. Postoji pustinja i u nama, npr. suhoća, praznina i osamljenost, kaos, strah i opasnost. Naša kušnja sastoji se možda u tome, da želimo pobjeći od nas samih. Ali to ne ide. Naša sjena trče za nama i uvijek nas sustiže. Što je više potiskujemo, ona tim više postaje zla, divlja životinja, koja prijeti da nas proguta.
Pustinja je prigoda da temeljito provjerimo naš stav prema Bogu, i tražimo jasnoću vlastitoga života, da „divlje životinje“ kojih ima, pogledamo u sebi i s njima se pomirimo.
U pustinji našega života možemo doći k sebi, izmiriti se s našim sjenama, prepoznati da smo ljubljeni sinovi i kćeri Božje, kojima je Bog također u savezu krštenja izgovorio svoj veliki DA. Sve divlje i neukroćeno, sve neljudsko, ugnjetavano i nejasno smijemo pružiti Bogu koji nas ljubi, takve kakvi jesmo, koji svakoga čovjeka prihvaća s njegovim darovima i slabostima. Svaka kušnja po Bogu koji nam je blizu, čija smo milina, može imati dobar svršetak. Crkva nas u ovim tjednima korizme ne upozorava na zlo, nego nas poziva na obraćenje i nasljedovanje Isusa u kojemu se objavila dobrota i čovjekoljublje Božje u ovome svijetu.
Evanđelist Marko kaže o Isusu: „Bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.“ To pokazuje napetost u kojoj se Isus nalazi i u kojoj mi živimo. Napetost između divljih životinja i anđela, između nagona i duha, između agresije i ljubavi, između rušilačkog i divljeg i anđela koji je nježan i koji čuva. Život se naš vuče amo-tamo između ta dva pola. Isus je čovjek, ali je također uronjen u božansko područje. To vrijedi na sličan način i za nas. Isus živi uz divlje životinje. On ne živi u neprijateljstvu s njima, nego očigledno u rajskom miru. To je slika da je on sve divlje i agresivno u sebi integrirao. To mu više ne škodi. Ovdje je vizija stvarnost koju opisuje Izaija u jedanaestom poglavlju. Tu više nema neprijateljstva između neba i zemlje, između duha i nagona, između seksualnosti i duhovnosti. U dva kratka stiha Marko izražava kakvo je duboko iskustvo Isus proživio u pustinji. On je kao cio čovjek bio prožet Božjim duhom.
Time opisuje rajsko stanje, život kakav je bio na početku. Marko time želi kazati: Isus je novi čovjek, novi Adam koji želi služiti Bogu i ljudima u ljubavi, biti poslušan do smrti na križu. Isus je mogao svladati kušnje pustinje, jer u njegovim ušima još odzvanjaju riječi: „Ti si Sin moj Ljubljeni. U Tebi mi sva milina.“
Za njega su riječi bile tako nešto kao bunar u pustinji.
I mi možemo crpsti iz ovoga bunara u pustinji našega života, u pustinji našega svijeta i vremena. Ovdje mislimo na pustinje koje nastaju u lošim odnosima roditelja i djece, na pješčane i opustjele odnose u partnerstvu. Mogli bismo spomenuti pustinje u poduzećima, školama i na radnim mjestima. Postoje pustinje nezaposlenosti, bolesti, depresije. Tu su pustinje u odnosima prema Bogu, npr. vrijeme oskudnosti u molitvi. Ima i besputnih pustinja između članova zajednica i između crkvenih vođa.
Kušnje u različitim pustinjama vrlo su različite. Jedna vrsta kušnje posvuda je ista, a radi se o rezignaciji. Kušnja glasi: Predaj se! Nema nikakvog smisla. Ne mogu ništa učiniti, ništa promijeniti. Da bi se ta kušnja svladala potreban je dulji i teži proces. U Bibliji je broj 40 broj punine. Poslije četrdeset dana Isus je bio uvjeren u to da Bog ljubi njega i ljude i izlazi iz pustinje da ljudima navijesti radosnu vijest. Kao što je Mojsije iskusio Božju blizinu uz gorući grm, kao što je narod izraelski to iskusio na svom putu kroz pustinju prema obećanoj zemlji, tako je i Isus iskusio Božju blizinu u pustinji. Svjestan Božjeg obećanja: „Ja sam uvijek s tobom“, Isus je mogao svladati pustinjsku dionicu nerazumijevanja, neprihvaćanja i osude, pustinju križa i smrti pretvoriti u cvatući vrt.
Obećanje Jahvino: „Ja sam tu, za tebe!“, jest bunar koji može pustinju pretvoriti u cvatući vrt. Jahve, naš Bog, koji je sa svom ljubavlju i vjernošću za nas, jača nas u pustinjama našega života snagom žive vode, sa svojim životom koji nam daruje riječ koju slušamo i prihvaćamo, s kruhom koji nam daruje, i daje nam život i poslije smrti.
Fra Jozo Župić
