DUHOVNO ISKUSTVO: Hodočašće u Santiago de Compostelu

Mnogi su već čuli o hodočašću u Santiago de Compostelu, a možda su i sami pješice tamo hodočastili, pa je stoga nepotrebno pisati velike riječi o tome, budući da ima daleko „vičnijih peru“ od mene. Također, bilo bi neodmjereno govoriti o vlastitim doživljajima ili nekim preporukama i savjetima za one koji bi se eventualno odlučili krenuti na hodočašće u Santiago de Compostelu. Samo bih usput spomenuo da za Camino, kako jednostavno nazivaju ovo hodočašće, nitko nije niti prestar niti fizički nespreman, da bi mogao reći da taj put nije za njega.

Jer hodočašće nije planinarenje ili pješaćenje, već molitva puna pouzdanja, nade i iščekivanja. Svaki korak i uzdah, svaka bol i patnja, svaki trenutak radosti, vapaj je molbe i znak zahvale Bogu. A za molitvu nitko nije nespreman, ona je uvijek tu, s nama i u nama, samo ju trebamo pronaći.

Kaže se da se u Santiago de Compostelu hodočasti kako bi se spoznalo sebe i da se učini životni zaokret, pa sam s tom namjerom i ja krenuo. S ne baš previše misli i planova, fizički apsolutno nespreman, s poteškim ruksakom na leđima, štapom u ruci, razgaženim tenisicama i kao pravi veseli i nadobudni romar s krunicom u ruci, uputio sam se prvog dana mjeseca kolovoza 2020. na hodočašće na grob svetog Jakova, krenuvši iz francuskog mjesta Saint Jean Pied de Port.

Što se sve događalo u ta 24 dana, koliko mi je trebalo da prijeđem put od 800 kilometara i sa suzama u očima uđem u compostelsku katedralu i poklonim se zemnim ostacima svetog Jakova, apostola Gospodinova, teško da bi stalo u 24 knjige, a kamoli na jednu stranicu, jer svaki je dan priča i avantura za sebe, kakvu samo dragi Bog može ispisati. Jedno je sigurno, a to je da je Put svetog Jakova životna priča svakoga tko se odluči poći tim putem. Camino oslikava sve životne situacije, od radosti i tuge, umora i odmora, suza i smijeha, pa sve do slavodobitne spoznaje da ne postoji prepreka ili životna situacija koja je nepremostiva i nerješiva ako čovjek strpljivo i ponizno osluškuje tihi šapat Gospodina u molitvi i razmatranju Svetog pisma.

Ljudi su posebna priča na Caminu. Mnoge koje sam susreo, kao što je Hrvat iz Vinkovaca Matej, s kojim sam se upoznao i postao, vjerujem, doživotni prijatelj te s njim ušao u Compostelu; Talijanka Martina, koja će unijeti dugo traženi smisao u moj život; Bob, čovjek od 65 godina, koji je pješice krenuo iz Belgije na put dug gotovo 2000 kilometara; pobožni svećenik, koji je pronio glas o „dvojici ludih i poput vjetra brzih Hrvata s krunicom u ruci“ pa sve do mnogih anonimnih, ali velikodušnih i jednostavnih ljudi, koji poput sitnih, ali snažnih znakova govore o tome da s Bogom ništa nije nemoguće i da je za život uistinu malo potrebno tek ruksak na leđima i odvažna spoznaja da je jedini put promjene svijeta na bolje zapravo promjena vlastita života. Stoga, kreni i ti. I Buen Camino, peregrino!

 

 

 

 

 

 

Ivan Gavranović

Snimke: Martina Di Labbio

Živa zajednica, 1-2/2021.