Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

DUHOVNA DJELA MILOSRĐA: Grešnika ukoriti

Zauzmimo i mi Isusov milosrdni stav — ljubeći opomi­njimo i opominjući ljubimo

Piše: dr. Boris Vulić,
KBF Đakovo

Šutnja je prečesti stav koji se zauzima spram grijeha. No ta šut­nja nipošto nije neutralna! Ona skriva ravnodušno prelaženje preko grijeha, kao da ga nema, i pokazuje nerazumijevanje grijeha kao stvarne „uvrede Boga” (KKC, br. 1850). S druge strane, šutnja je samo izvanjski javni stav prema grijehu, koji se u svojoj unutrašnjosti i privatnosti pretvara u voajerski stav prema grešnosti drugih. Drugome se ne govori o nje­go­vim grijesima, ali se zato pred drugima prepričavaju grijesi rodbine i prijatelja, znanih i neznanih! Sa zrakom kojim dišemo kao da upijamo takav stav lukavosti grijeha — osuditi čovjeka, a grijeh pustiti.

Šuti i ne petljaj se!

U nizu naših promišljanja došli smo pred duhovno djelo milosrđa grešnika ukoriti. Nije li to djelo danas zapravo ostalo na popisu djela milosrđa samo kao relikt nekih prošlih vremena? Tko danas zna bolje što je to dobro za pojedinu osobu, osim nje same? Tko se i uime koje istine smije nepozvan uplitati u intimu slobodnih pojedinaca, koji imaju pravo krojiti vlastitu sreću? Ukoriti nekoga, danas znači steći nove neprijatelje, nove napete životne situacije, nove etikete o bahatom i nepodnošljivom ponaša­nju. Stoga ćeš živjeti ugodnije ako se okaniš koriti drugoga. Najbolje je plivati uzvodno: šutjeti i ne petljati se.

Briga koja ne poznaje „zalaza”

Kršćanska se vjera i ovdje pokazuje kao plivanje protiv struje, jer trajno poziva i time komplicira jednostavnost ugodna života: „Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno” (Rim 12,2). A Božja je volja briga za drugoga, briga koja ne pozna zalaza, pa smo zato „sposobni jedni druge ura­zumljivati” (Rim 15,14). S tom sposobnošću Bog oprema svoje vjernike, jer smo svi povezani nutarnjim kršćanskim bratstvom i jer svaki grijeh koji drugi čini ostavlja ozbiljne grešne posljedice na sve nas, na cijelu Crkvu i društvo. Pred tom solidarnošću u grijehu nitko nije bez odgovornosti za drugoga, pa i onda kad treba posegnuti za gorkim lijekom bratske opomene.

Correctio fraterna

U 18. poglavlju Matejeva Evanđe­lja, toj povelji crkvenog zajedništva, čitamo: „Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata” (15-16). Time su nam dani prvi korak i cilj bratske opomene. Prekoravanje grešnika počinje susretom u četiri oka. Nažalost, i u Crkvi je puno onih koji rado govore o grijesima pojedinca u njegovoj odsutnosti. Na pitanje zašto ne odu njemu i sami mu to kažu, nikad ne daju zadovoljavajući odgovor. Zahtjev „idi i pokraj ga nasamo” nabijen je evanđeoskom snagom kao najodgovorniji i najteži, ali jamačno prvi način odgovornosti prema drugome koji čini grijeh. Cilj je toga teškog susreta da se stekne brat. Ukoriti grešnika baš zato je djelo milosrđa jer drugome pomaže da povrati svoje izvorno dostojanstvo brata; ukorom mu pokazujemo da nam je stvarno stalo do njega, do njegove sreće i slobode, dobra i mira, u konačnici — do nje­go­va spasenja koje grijeh ozbiljno ugrožava. Ako me posluša i ako sam stekao brata, grijeh je osuđen, a grešnik je postao slobodan od njega, slobodan za božansko sinovstvo. Ako ne posluša, evanđelje stavlja daljnje zahtjeve: drugoga trebaju ukoriti dvojica ili trojica, ne zato da osuda bude jača, nego da se samu istinu bolje vidi; ako ni to ne pomogne, treba se uteći zajednici Crkve, u kojoj se hodi zajedno i koja se ne boji biti prostor ispravnog ukora grešnika, da se ovaj obrati i da živi. „Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik” (Mt 18,17). Ukor drugoga nije nasilje nad njegovom slobodom, već čin milosrđa prema njemu, koje ga zna ostaviti na miru i priznati da postoje situacije u kojima jedino Bog može nešto učiniti.

Zašto ne uspijevamo?

Ali prije toga valja biti siguran da smo mi sve učinili. Pritom se nerijetko možemo suočiti s dvjema preprekama. Naime, plodnost ukora (ipak) bitno ovisi o umijeću istančanog razlikovanja trenutka i mjere. Smatrati da uvijek možemo govoriti što nas je vo­lja, da moramo suditi svaki korak i komentirati svaku sitnicu, i to najčešće onima podređenima i slabijima, znači da trebamo ukoriti način našega ukora drugih. Ovo djelo prestaje biti milosrdno kad se drugome govori nepažljivo, neprovjereno i naivno, jer ono počiva na hrabrosti govora „blago i s poštovanjem, dobre savjesti” (1Pt 3,16). Tek tako sijem sjeme koje može donijeti „mironosni plod pravednosti” (Heb 12,11), a ne grč i grižnju, osude i nova zla. Drugo, plodnost ukora ovisi i o mojoj spremnosti primiti ukor. Zato ukoriti drugoga treba uvijek biti mučno i teško, jer time govorim i protiv svojih grijeha, samog sebe isprav­ljam, jednako kao i što se time navikavam da i sam trebam bratsku opomenu, trebam drugoga da me ukori. Isus je znao ukoriti drugoga i te ukore smjestiti unutar svoga poslanja primljenog od Oca (Mt 23,13-39; Lk 22,31-34.61). Zauzmimo i mi Isusov milosrdni stav — ljubeći opomi­njimo i opominjući ljubimo. Neka prvi korak bude manje priče o grijesima drugoga, a više iskrenih susreta u četiri oka zahvaljujući kojima ćemo stjecati braću.