Kao rezultat promišljanja o prevoditelju Biblije Sv. Jeronimu te vjerničkih pitanja i poticaja, papa Franjo je 2019. odredio da se Treća nedjelja kroz godinu obilježava kao Nedjelja Božje riječi. Tim povodom, razgovarali smo s preč. dr. Darkom Tomaševićem, dekanom sarajevskog KBF-a.

Razgovarao: Josip Vajdner, Katolički tjednik

Dr. Tomašević potječe iz Vidovica, sela nadomak Orašja koje je Crkvi dalo brojna duhovna zvanja. Rođen je 15. veljače 1972. u Brčkom. Nakon osnovne škole koju je završio 1987. u rodnom selu, krenuo je put svećeničkoga zvanja te malu maturu položio 1991. u Humanističkoj srednjoj školi za odgoj klera Ruđer Bošković u Dubrovniku. Diplomirao je 1997. na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji u Sarajevu, te iste godine na Petrovo zaređen za svećenika Vrhbosanske nadbiskupije. Jednu godinu bio je župni vikar u Novom Travniku i zatim poslan na poslijediplomski studij u Rim na Papinski biblijski institut. Tu je 2002. postigao licencijat iz Sv. pisma, a 2005. na Papinskom sveučilištu Sv. Tome Akvinskog u Rimu (Angelicum) obranio doktorsku disertaciju naslovljenu Prispodoba o udovici i sucu (Lk 18,1-8). Egzegetsko-teološka studija. Od 2005./2006. ak. godine predaje biblijske traktate i grčki jezik na Vrhbosanskoj katoličkoj teologiji, odnosno današnjem Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu čiji je dekan od 2015. Za zvanje redovitog profesora izabran je 2020.

Također, u srpnju 2012. imenovan je kanonikom Stolnog kaptola Vrhbosanskog. Osim kao profesora i pisca nekolicine knjiga biblijske tematike bliske i običnome puku, preč. Darka mnogi prepoznaju kao odlična poznavatelja i vodiča po Svetoj zemlji gdje je često na usluzi hrvatskim hodočasnicima. Iako se njegovo ime kao autorsko pojavljuje i na stranicama Katoličkoga tjednika, ovoga puta smo ga zamolili da s nama podijeli promišljanja u kontekstu obilježavanja Nedjelje Božje riječi.

Apostolskim pismom u obliku motu proprija Aperuit illis, papa Franjo je 30. rujna 2019. odredio da se III. nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi. Zašto uopće jednu nedjelju posvetiti Svetom pismu ako se ono svake nedjelje čita u crkvama?

Pitanje je u jednu ruku na mjestu. Ali moglo bi se postaviti i protupitanje: zašto je papa Pavao VI. odredio da se Nova godina svake godine slavi kao Svjetski dan mira; zašto je prvi svibnja određen kao Međunarodni dan rada? I mnogi drugi nadnevci koji se slave i podsjećaju na važne teme. Jer, recimo, rad na miru treba biti svakog dana, a ne samo na Novu godinu. Cilj obilježavanja nekog dana danom određene tematike jest, prije svega, podsjetiti na važnost dotične teme. Tako je i Papina odluka da se 3. nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi želja da još više naglasi važnost i ulogu Božje riječi u životu svakog pojedinog vjernika.

Još jednu stvar treba svakako istaknuti, a to je da nije dovoljno samo na 3. nedjelju kroz godinu govoriti i naglašavati važnost Božje riječi. To je potrebno svake nedjelje, i ne samo nedjelje, nego i svakog dana.

Saborski su oci II. vatikanskog koncila dogmatskom konstitucijom Dei Verbum (1965.) željeli potaknuti na obnovljeno otkrivanje Riječi Božje. Koliko je taj poticaj urodio plodom? I kakve bi zapravo plodove bilo moguće vidjeti?

Netko je lijepo rekao da je čovjek „biće zaborava“. I najbolje ideje s vremenom izblijede i padnu u zaborav. Tako bi se moglo reći i s Drugim vatikanskim koncilom i njegovim dokumentima i smjernicama. Iako je Drugi vatikanski koncil revolucionaran koncil Katoličke Crkve i iako je najveći dio dokumenata, moglo bi se reći, „iznad svojeg vremena“, žalosno je, a što mnogi teolozi tvrde, da se velik dio odluka i smjernica nikad nije u dovoljnoj mjeri proveo. I da je potreban aggiornamento koji je bio light motiv Drugog vatikanskog koncila.

To je slučaj i s Riječju Božjom. No, potrebno je reći da okrenutost Božjoj riječi unutar Katoličke Crkve nije uvijek bila dovoljno isticana. Izraženija okrenutost Katoličke Crkve Riječi Božjoj došla je tek početkom 1900-ih. Za razliku od protestantskih Crkava gdje su istraživanje i okrenutost Bibliji krenuli od samih početaka protestantizma. Pojednostavljeno rečeno, Biblija je do 20. stoljeća unutar Katoličke Crkve bila „rezervirana“ za klerike. Laici nisu poticani posebno se baviti i zanimati za Riječ Božju. Smatrano je da je bilo dovoljno da je slušaju na nedjeljnim svetim misama. No, takav stav zasigurno nije bio ispravan. I s papom Leonom XIII. i njegovom enciklikom Providentissimus Deus počinje jedan zamah u proučavanju Svetog pisma i njegove važnosti za svakog pojedinog vjernika.

Kao što je za sve potrebno vrijeme, tako je potrebno i vrijeme da se ozbiljnije i zauzetije gleda na Riječ Božju. Sto i nešto godina sustavnijeg isticanja važnosti Božje riječi u svakodnevnom životu vjernika je, mogli bismo reći, početak tradicije koja treba još više pustiti korijenje i početi davati „zrele“ plodove.

A zreli plodovi bi bili ti da svaki vjernik, ne samo posjeduje Bibliju, nego da mu Biblija bude knjiga koju će svaki dan čitati i nad njom meditirati. A znamo da to nije tako. Postavljam retoričko pitanje: koliko majki i očeva potiče svoju djecu da svakodnevno čitaju Bibliju? Majka i otac će dijete obvezno poticati da se svako jutro i večer prekriže, izmole Očenaš ili neku drugu molitvu. I većina djece će to raditi cijeloga svojega života. A poticaj da svakodnevno čitaju Sveto pismo rijetko će doći. Stoga je i Papina odredba da se 3. nedjelja kroz godinu slavi kao Nedjelja Božje riječi, poticaj da Biblija postane svakodnevica.

Neki će kazati kako je povijesno-kritička metoda tumačenja Sv. pisma nanijela više štete nego koristi Crkvi. U čemu bi možda bila istinitost takve postavke i kakva je metoda razmatranja Božje riječi u današnjem življenju potrebna?

Vraćamo se na dokument iz 1893. Providentissimus Deus Leona XIII. koji je potaknuo ozbiljnije proučavanje Svetog pisma i gdje je i katoličkim bibličarima „dopustio“ kritičko proučavanje Svetog pisma. Povijesno-kritička metoda je znanstvena metoda proučavanja Svetog pisma gdje se Svetom pismu pristupa s „kritičke“, a ne „kritizerske“ strane. I ocjene da je takav pristup donio više štete nego koristi, ne stoje. Naime, kad govorimo o Nedjelji Božje riječi, a kojoj je cilj da Biblija bude dio svakodnevice svakog vjernika, onda treba biti iskren i reći da se najveći dio njih uopće neće susresti s „povijesno-kritičkom metodom“. Jer ona nije ni namijenjena širem krugu. Nego prije svega znanstvenim proučavateljima Svetog pisma. Problem nije u znanstvenom pristupu, nego „u pristupu“ Svetom pismu. A taj pristup je, kod velika broja vjernika, da je dovoljno to što Sveto pismo čujemo na nedjeljnim svetim misama i da nema potrebe za osobnim pristupom i osobnim čitanjem i druženjem sa Svetim pismom. A nedrugovanje sa Svetim pismom neminovno vodi u nepoznavanje istog.

Kad sam prije nekoliko godina pisao u Katoličkom tjedniku o poznatim i nepoznatim stvarima u Bibliji, mnogi su ostali osupnuti svojim nepoznavanjem Biblije. Kad sam ustvrdio da Bog nikad Adamu i Evi nije dao „jabuku“ (jer toga nigdje u Svetom pismu nema), mnogi su me napadali da uništavam njihovu „prvopričesničku“ vjeru. A mali broj njih se prihvatio Biblije, te sam uvjerio je li ta moja tvrdnja točna ili ne.

To je ono što želim reći, problem u pristupu Svetom pismu – pristupu da nam svakodnevno čitanje Riječi Božje nije potrebno. Tek kad se takav temeljni pristup promijeni, onda možemo ići dalje.

Već se u vjeronaučnoj pripravi za krizmu nauči kako Sveto pismo valja čitati cjelovito – u čijem je središtu Isus Krist. No, događa se da je iz današnje perspektive teško pojmiti „tamne“ retke Biblije (usp. Verbum Domini, 42) poput starozavjetnih događaja krvoprolića, a vidimo da i Crkva na Zapadu ima problem razumjeti pojedine postavke Sv. Pavla. Kako biste to komentirali?

Što se toga tiče, želio bih istaknuti jednu stvar. Kao prvo, često se događa da ljudima zapara uši pojedini redak u Bibliji koji je „taman“, težak, nerazumljiv, osvetoljubiv i „neprikladan“. I zna se dogoditi da pojedinci odmah prijeđu na ta „problematična“ mjesta i žele automatsko tumačenje upravo tih „tamnih“ mjesta. Bilo bi puno bolje kad bi pojedinci bili upoznati s cijelim Svetim pismom, a ne samo s teškim ulomcima. Moj bi savjet bio: neka svatko dobro i temeljito pročita Sveto pismo, i to nekoliko puta, i zasigurno će mu tada i ti „problematični“ ulomci biti shvatljiviji (iako priznajem nikad u potpunosti). Možda može biti od pomoći jedna usporedba. Maloj djeci uglavnom nije ukusan ni senf, ni ljuta paprika, ni papar, niti mnoge druge ljute stvari i začini, i vjerojatno u mladosti misle da se te stvari uopće ne bi trebale koristiti u kuhinji. I tek kad odrastu, onda vide da ni te stvari nisu tako „problematične“ kao što su im se ranije činile. Što želim reći: Problematičnih ulomaka u Svetom pismu ima, ali u postotcima to je malo. I druga stvar, kao što ste i sami u pitanju naglasili: Sveto pismo treba gledati cjelovito, tj. u svjetlu Isusa Krista u čijem učenju nema nijednog „problematičnog“ mjesta.

Sveto je pismo neizostavni dio liturgije zajednice. No, tko bi u crkvi mogao, odnosno trebao čitati Riječ Božju na misi? Jer događa se da to čine i djeca ili mladi koji jedva da išta razumiju od onoga što pročitaju…

Točno je da je Sveto pismo dio liturgijske zajednice i da na liturgijskim sastancima vrlo često Riječ Božju čitaju djeca koja baš i nemaju istančan govornički stil. I onda ta pročitana Božja riječ zvuči još čudnija i nerazumljivija. Osobno smatram da tu postoji nekoliko problema. Prvi je da vrlo često odraslih osoba koje znaju lijepo čitati i koje se ne boje javnih nastupa, tj. javnog čitanja pred okupljenom zajednicom, nema puno ili nisu raspoložene za čitanje u crkvi. Mnogi smatraju da čitati u crkvi trebaju i mogu samo svećenici, eventualno ministranti i izdvojeni pojedinci. U zadnje vrijeme formiraju se i skupine čitača koji onda redovito čitaju na misama. Ali i te skupine čitača vrlo su često djeca i mladi. Bilo bi dobro kada bi se zrele osobe odvažile i čitale Božju riječ na liturgijskim sastancima. No, smatram da bi bilo puno bolje kad bi svaka vjernička obitelj subotom zajednički pročitala nedjeljne biblijske ulomke, o njima kratko promišljala i na taj način se spremila za nedjeljnu liturgiju. U tom slučaju, čak i „nerazumljivo“ pročitana Riječ Božja – koju čitaju djeca, ne bi bila toliki problem. A da bi do toga došli, svaki pojedini župnik morao bi jako puno raditi unutar svoje župne zajednice.

Vjernici će kazati kako njihov doživljaj svete mise nerijetko ovisi o propovijedi onoga tko ju predvodi. Papa Franjo će poručiti: „Prenositi drugima sigurnost da nas Bog ljubi nije neka retorička vježba, nego uvjet vjerodostojnosti vlastita svećeništva (Misericordia et misera, 6). Što je, prema Vašem mišljenju, potrebno za adekvatno tumačenje svetopisamskih redaka?

Žalosno je da će mnogi odlazak ili neodlazak na nedjeljnu svetu misu vezati uz dobra ili loša propovjednika. Žalosno je da će mnogi komentirati jedino propovijed. Mnogima je važnije što je rekao svećenik od onoga što je rekao Bog u Svetom pismu. Homilija jest sastavni dio liturgije, ali Riječ Božja nije rezervirana samo za svećenika. Rekoh, da bi bilo najbolje, da bi bilo nužno da svaka obitelj razmišlja o nedjeljnim čitanjima. Bilo bi najbolje da to čine subotom i tako se pripreme za blagovanje Riječi i Tijela Kristova.

S druge strane, svima je jasna istinitost latinske izreke Verba movent, exempla trahunt – „Riječi pokreću, primjeri vuku“. To jest, čovjeka oduševi način života, a ne riječi. Dobar primjer vrijedi kudikamo više nego li riječi; bolje je primjerom pokazivati drugima što trebaju raditi, negoli im o tome mnogo govoriti. Ako propovijed nije proživljena, ako nije osobna, ako ne izvire iz srca i uvjerenja, onda ona neće ni oduševiti. I stoga je homilija važna. No, ponavljam. Ona nije najvažnija. Nije toliko važno što će svećenik reći, nego što će nama svakom osobno Bog reći razmišljajući nad Svetim pismom.

Imate li iskustva kako je Godina Božje riječi proglašena na razini BK-a BiH, uz 1 600. obljetnicu smrti Sv. Jeronima, utjecala na vjerničku praksu u ovoj mjesnoj Crkvi? Postoje li neke pastoralne akcije proizišle iz toga koje bi valjalo svima posredovati?

Nažalost nemam dovoljno informacija koliko je proglašenje Godine Božje riječi imalo odjeka u župama Bosne i Hercegovine. Općenito mi se čini da Biblija i biblijski pastoral nisu previše rašireni u Bosni i Hercegovini. Točno je da ima pojedinih župa gdje župnici i pastoralni suradnici, posebno u radu s mladima, prakticiraju biblijski pastoral te se okupljaju na čitanje i promišljanje o Božjoj riječi. Ali broj takvih župnih zajednica nije prevelik, koliko ja znam. Ono što želim reći, bilo kakvo proglašavanje, bilo na razini opće Crkve, bilo na razini pojedinih biskupskih konferencija, neće imati velika uspjeha ako se župnici i pastoralni djelatnici ne oduševe za tu ideju i počnu je promicati. Bilo bi mi draže kad bi entuzijazma za biblijski pastoral bilo više u Bosni i Hercegovini.

Može li, u kontekstu predstojeće Molitvene osmine za jedinstvo kršćana, Biblija pomoći u zbližavanju kršćana postmodernoga doba? I na koji bi to način bilo moguće?

Ako išta može i treba pomoći u zbližavanju kršćana, to je Biblija. Razlog? Vrlo jednostavno: Biblija je ista i kod pravoslavnih i kod katolika. Dakle, imamo isti izvor iz koga pijemo. Iste riječi koje nam je Bog uputio. Govoreći iz naše perspektive, parafraziramo rečeno: Biblija nije napisana ni na ćirilici ni na latinici; ni na hrvatskom ni na srpskom. Ono što i katolici i pravoslavci imaju jest Riječ Božja koja je prevedena na narodne jezike da bi je ljudi mogli razumjeti i slijediti.

Govorio sam da bi bilo potrebno, u kontekstu nedjeljnih liturgijskih okupljanja, da obitelji zajednički čitaju Riječ Božju. U kontekstu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana što bi priječilo da se, recimo, skupina katolika i pravoslavaca okuplja i redovito čita Sveto pismo i nad njim razmišlja?

Što biste u praktičnom smislu savjetovali svakomu tko poželi uzeti u ruke Bibliju i čitati?

Volio bih da svatko tko uzme Bibliju u ruke, da ima otvoreno srce! Ako mu je srce otvoreno, pronaći će neizmjernu sreću i utjehu. A ima li išta ljepše od toga?

www.nedjelja.ba