Prigodom svetkovine Presvetoga Trojstva – nedokučive tajne kršćanske vjere, razgovarali smo s doc. dr. sc. Ivom Mršić Felbar, profesoricom dogmatske teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.
Razgovarala: Josipa Miler, Katolički tjednik
Dr. Mršić Felbar rođena je 27. svibnja 1983. u Puli. Predaje na zagrebačkom KBF-u gdje je i diplomirala 2007. kao najbolja diplomantica u klasi. Na istom fakultetu kasnije je postigla licencijat iz dogmatske teologije. Akademski stupanj doktorice znanosti iz znanstvene grane dogmatske teologije stekla je 2015. obranivši doktorski rad naslovljen Utjelovljenje kao mit u kristologiji Johna Hicka. Kritička analiza. Sudjelovala je u radu brojnih institucijskih projekata, a od 2020. dio je projekta Odnos vjere i znanosti na primjeru svećenika rektora Sveučilišta u Zagrebu.
Članica je Stručnog kolegija Hrvatskog mariološkog instituta. Profesionalni interesi su joj suvremene teme eshatologije i kristologije te religijski jezik.
Poštovana, bliži nam se svetkovina Presvetoga Trojstva koje je tajna nad tajnama. Premda nam je Isus tu tajnu otkrio i objavio, ljudski je um ne može u potpunosti shvatiti. Kako ju, stoga, barem donekle shvatiti, i ono što Crkva slavi ovom svetkovinom?
Liturgija je upravo povlašteno mjesto koje nam pomaže shvatiti ovo otajstvo, jednako kao što je mlada kršćanska zajednica u svojim molitvama, doksologijama i sakramentima formirala trojstvenu vjeru u Boga Oca, Sina i Duha Svetoga. Dakako, sve se to događa zbog Isusa u kojem nakon uskrsnuća njegovi učenici doista mogu potvrditi svoje nekadašnje slutnje da On doista jest Sin Božji, Spasitelj, koji nas vodi svome Ocu, a Duh Sveti, Duh Isusov nam taj pristup i omogućuje, pa tako Isusov Otac postaje i našim Ocem. Ne radi se tu, naime, o nekom tročlanom jedinstvu, nego o Trojstvu koje je u svojoj naravi jedan božanski život. Polazište, dakle, za približavanje tome otajstvu koje Crkva slavi u svetkovini Presvetoga Trojstva je Božja objava u Isusu Kristu koji nam otkriva njegovo lice („Nitko ne pozna Sina, nego Otac i nitko ne pozna Oca, nego Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“, Mt 11,27; „Nitko ne pozna Boga, samo Duh Božji“, 1 Kor 2,11). On nam se pokazuje u Isusu kao iskustvo Boga koji je zajedništvo i ljubav (1 Iv 4,16). No, opet ostaje činjenicom da je riječ o otajstvu u najstrožem smislu riječi jer nam, konačno, Bog, bez obzira na svoju objavu u Sinu, ne objašnjava samoga sebe, nego nas uvodi dublje u svoj život. Otajstvenost je, dakle, sadržaj Božje objave, a tu tajnu Novi zavjet određuje kao ljubav.
Kako je prva Crkva shvaćala Trojstvo i na koji način se ono očitovalo u Svetom pismu, odnosno na čemu se temelji vjera u Presveto Trojstvo?
Trojstvo sadržajno iskazuje vjeru u jednoga Boga, što je temelj i starozavjetne i novozavjetne vjere. On je jedinstven, ali nije statično u sebi zatvoren, nego čini dinamiku života i poistovjećuje se s unutarnjim zajedništvom ljubavi. Novi zavjet ne spominje formalno riječ „Trojstvo“, ali iznosi djelo spasenja u Isusu koji objavljuje Oca i donosi nam put u zajedništvo s njime u posvećenju s Duhom Svetim. Novi zavjet nam govori o Ocu i Sinu kao sjedinjenima i povezanima, ali različitima: Sin je od vječnosti upravljen Ocu, sve od njega prima, a Duh Sveti, Branitelj, proizlazi od Oca i Sina, Sin nam ga daruje u izobilju, te se i Duh Sveti razlikuje od Oca i Sina. Prvotna ispovijest vjere bila je pretežito kristološka naslanjajući se na pashalno otajstvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Ali, „biti u Kristu“ moguće je samo ako smo ujedno „u Duhu Svetome“, kako bismo imali pristup k Ocu (Rim 8,14-17). Konačno, i teologija koja je u Novome zavjetu kristocentrična, ujedno je i teocentrična, a bitna otajstva Kristova života promatraju se i pod trinitarnim vidom: Otac šalje Sina koji postaje čovjekom kako bi ljudi u Duhu Svetom mogli zazivati Boga kao Oca.
Razlikuje li se moderni pristup Trojstvu od onoga koga je imala rana Crkva?
Oblikovanje trinitarne dogme trajalo je otprilike od početka 3. pa do kraja 4. st. No, bez obzira na to, cijelo je vrijeme bila prisutna živa svijest o trinitarnoj vjeri naslanjajući se pritom na novozavjetno iskustvo vjere, što je važno jer učenje o otajstvu Trojstva može biti u opasnosti postati samo spekulacijom, akademskim ili teološkim promišljanjem, a bez poveznice sa životom u kome se ono slavi. U tom je smislu važno i spasiteljsko uporište uz pomoć koga se obrazlagala vjera u trojedinog Boga. Suvremena teologija svjesna je određenih pojmovnih problema koje proučavanje Trojstva sa sobom nosi, osobito u smislu redefiniranja pojma osobe i odnosa, te ravnotežom između spasenjskog i ontološkog otajstva u smjeru prožimanja prakse i duhovnosti s trinitarnim vidom. Kao što je i rana Crkva u Trojstvu nalazila cilj svojega postojanja, na sličan način taj govor treba danas aktualizirati kako bi bio poticajan i blizak današnjem čovjeku. Moderni pristup ima svojevrsnu prednost koju mu pružaju iznašašća prvih sabora, definicija vjerovanja, kao i pristup svim povijesnim filozofijskim ili teološkim raspravama. No, vjera ne živi samo od razuma, već treba gorljivo srce. Tu nam uzor može biti rana Crkva. Nadalje, vjera u današnjem svijetu koji osporava njezine vrijednosti, ne može biti slabašna i mlaka, već živa vjera u Boga koji je milosrdni Otac, čije nam lice otkriva Isus Krist u Duhu Svetome i koji nam ostaje, nasuprot mnogim nevoljama koje nas danas muče, odgovorom na naša nadanja, čežnje i traganja. Uzimajući stoga ozbiljno u obzir božanstvenost i trojstvenost Božju, otkrit ćemo iznova i svoju čovječnost i eshatološku usmjerenost.
Prema tradicionalnom katoličkom učenju, Trojstvo uvijek zajedno djeluje, ipak i Otac i Sin i Duh Sveti imaju svoje „pojedinačne uloge“. Možete li nam pojasniti te uloge?
Kršteni smo u ime, a ne u imena Oca, Sina i Duha Svetoga jer je Bog jedan. Kao takav objavljuje nam se u povijesti spasenja kao jedini i pravi Bog Otac, Sin i Duh Sveti. Božansko jedinstvo je, dakle, trojstveno. Kao što Trojstvo ima jednu narav, ima i jedno djelovanje. Ipak, svaka božanska osoba vrši zajedničko djelo prema svom osobnom svojstvu, kako nam kazuje i Katekizam Katoličke Crkve. Uloge koje u tom smislu vezujemo uz pojedinu božansku osobu kao što je, primjerice, stvaranje uz Oca, utjelovljenje uz Sina i posvećenje uz Duha Svetoga, trebale bi naglasiti jedinstvo Trojstva u djelovanju, uz vlastitosti božanskih osoba. Tako je, primjerice, i utjelovljenje bitno trojstveni događaj, iako ga prvotno vezujemo uz drugu božansku osobu.
Može li nam, i na koji način, Presveto Trojstvo pomoći s krizom duha s kojom se danas suočavamo, i Božjim jedinstvom u trojstvenosti oporaviti naše zajedništvo?
Da, vjerujem da može. Kvaliteta naših odnosa odražava se na kvalitetu našeg života, ako su oni narušeni, bilo da je riječ o prijateljskim, obiteljskim odnosima ili odnosu s Bogom, život će nam biti teži, lošiji. Čovjek je slika Božja, ali slika se stvara, oblikuje, raste, kao što i u životu učimo o sebi i svojoj individualnosti, ujedno otkrivajući i rastući u odnosima s drugima, u svojoj društvenosti i relacijama. Čovjeku je nužan susret s ljubavlju, s prihvaćanjem, i ako doživi tu ljubav, ako je osjeti u svojem životu, moći će je dalje dijeliti i u njoj živo sudjelovati. Čovjek kao Božja slika, slika je Trojedinoga Boga te je stoga biće odnosa i zajedništva, stvoreno za ljubav i prijateljstvo. Zato nam Novi zavjet i poručuje da ljubiti Boga znači ljubiti bližnjega, i obrnuto. Ljubav koja je plod kompromisa ili želje da se svima svidi, da sa svima bude lažno u dobrim odnosima, nije ljubav koju nam Isus donosi. Ona isto tako nije samo osjećaj, nego je bitno životna odluka za koju se svakodnevno iznova odlučujemo. Ljubav ide za tim da može ljubiti neprijatelja, da daje život za drugoga. Protivno svakoj ljudskoj logici, Božja ljubav ide svima i bezrezervno je preobilna jer je njegov bitak ljubav. To je ono što možemo naučiti iz otajstva u koje nas uvodi život Presvetoga Trojstva kao savršeno jedinstvo i različitost osoba u njemu. Promišljanjem o tom otajstvu možemo puno toga primijeniti i na naše međusobne odnose i nastojati živjeti svoje zajedništvo autentičnije, prihvaćajući se u svojim različitostima, kako bi naša vjera bila vidljivim znakom trojedinoga Boga u svijetu.
Koliki je značaj krštenja u spoznaji pravoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga?
Život koji nam Bog daruje u liturgiji posebno je iskazan vodom kao onom koja znači život (voda je znak Božjeg djelovanja od stvaranja, prijelaza preko Crvenog mora, od krvi i vode iz Kristova boka), što je vidljivo i u krsnom obredu. Uranjanje, odnosno polijevanje je uranjanje u Krista i izranjanje na nov život koji nam je po njemu darovan. S druge stane, obred krštenja vrši se trostrukim uranjanjem/polijevanjem koje izravno svjedoči trinitarno utemeljenje. Obnova slike Božje u nama koja se događa po krštenju, ide prema zajedništvu Trojedinog Boga, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga (Mt 28,19). Milost krštenja znači biti u okrilju Božjega života i njegove prisutnosti, odnosno imati udjela u njegovu Duhu koji daje život, čisti i posvećuje. Duh Sveti koga Otac po Sinu u sakramentu krsta daruje, Duh je posinstva i zajedništva, te Oživotvoritelj uskrsne pobjede i proslave. U krštenju se obnavlja Božja slika u nama te postajemo kristoliki – na sliku Sina, kako bismo suobličeni njime bili dijelom božanskoga života po darovanome Duhu. Stoga je i zapovijed da se svi narodi krste u ime Presvetoga Trojstva izravna veza s ispovijedanjem vjere, ali i njezinim konkretnim razumijevanjem kao vjere u Trojedinog Boga.
Što bismo mogli kazati kad nas tko upita i kako najjednostavnije objasniti Presveto Trojstvo nekatoliku?
Možda ne bih išla za tim da mu objasnim, nego da mu pokažem. Ako je ljubav Bog, a vjerujemo da jest, tamo gdje je istinska ljubav koja se daje za drugoga, koja ljubi i prihvaća čovjeka bezrezervno, tamo je na djelu i Bog. Ljubav nadilazi sve granice, jača je od svega, naših razlika i svega što nas udaljava jedne od drugih, čak i od granica smrti. Ako drugi u nama vide tu ljubav, upoznat će i Boga. Konačno, Boga najbolje shvaćamo ako ljubimo – onda ga i najbolje razumijemo!
Može li promišljanje o Presvetom Trojstvu doprinijeti ekumenskom dijalogu, i na koji način?
Crkvu možemo promatrati kao zajedništvo i jedinstvo po uzoru na Presveto Trojstvo. U tom smislu naša bi različitost i pluralnost trebale biti usmjerene prema jedinstvu koje se pak treba hraniti i osnaživati euharistijskom hranom. Konkretan primjer je sinodalnost Crkve kao iskaz njezine životnosti. No, razjedinjenost Crkve nije samo pitanje njezine discipline ili ustroja, nego, prije svega, pitanje ispravna razumijevanja Trojstva, što pokazuje i teološki prijepor oko Filioque kojim je započeo rascjep Crkve u 11. stoljeću. Različitost nije problem ako je prisutna ljubav, onda tražimo i prihvaćamo drugog i drugačijeg. No, vidljivo je da je različita slika Boga posljedično korijen različite prakse i života, što nam često otežava međusobni dijalog, a ujedno je promišljanje o Presvetom Trojstvu mogući put prema ekumenskom dijalogu.
Koliko shvaćanje Presvetog Trojstva obilježava odnose kršćana i muslimana?
Razvidno je da vjera u Presveto Trojstvo nije nešto što nas kršćane povezuje s muslimanima. Štoviše, ona predstavlja veliki prijepor među nama. Ipak, muslimani vjeruju u jednoga Boga, Stvoritelja, svemogućeg i milosrdnog. Papa Franjo nas podsjeća da nas milosrđe spaja, odnosno da je milosrđe jedno od najvažnijih Božjih osobina u islamu, a ono nam u vidu međusobnih odnosa može biti nadahnućem za mirniji suživot i iskreniji dijalog, unatoč korjenitim razlikama u poimanju Boga.
Za kraj treba spomenuti kako su Presvetom Trojstvu posvećene brojne crkve, kapele i župe diljem svijeta, ali i u našim krajevima. Vjernici ih posjećuju utječući se i proslavljajući svetkovinu. Na što nas ona poziva i podsjeća?
U Crkvi se uvijek iznova podsjećamo da trebamo biti što sličniji Kristu, što je plod djelovanja Duha Svetoga. Plod toga je i dar posinstva, da kao kćeri i sinovi u Sinu budemo jedni drugima također sestrama i braćom, u svojim različitostima i posebnostima opet jedinstveni. Euharistija nas kao sakrament jedinstva i ljubavi povezuje međusobno, da možemo živjeti jedni za druge. Konačno, u Crkvi ispovijedamo vjeru u jednoga Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, te uvijek iznova tu vjeru obnavljamo i nastojimo odjelotvoriti, pretočiti u konkretan život. To je ono na što nas ova svetkovina poziva i na što nas podsjeća, da Boga upoznamo i da ga slavimo, da budemo vidljivi znakovi njegove ljubavi, njega koji je Ljubav.
www.nedjelja.ba
