(procesija: Mt 21,1-11; misa: Iz 50,4-7; Fil 2,6-11; Mt 26,14-27,66 ili 27,11-54)
Započinje Veliki ili Sveti tjedan u kojem ćemo se sjećati muke, smrti i uskrsnuća Kristova.
Piše: Anto Dominković, Katolički tjednik
Na današnji dan Isus svečano ulazi u Jeruzalem i time započinje njegova izravna spasiteljska akcija cijeloga čovječanstva. Svojim ulaskom na magarcu želi pokazati ne osvajački stav nego stav poniznosti. Vrijeme je da se očituje na djelu sve što je naučavao i svjedočio kroz ove tri godine. Možda bismo i mi kriknuli kao i Isus s križa, možda nas muka Cvjetnice potakne da više ne griješimo te počnemo cijeniti neizmjernu Kristovu žrtvu za sve nas… možda ćemo ozbiljno shvatiti riječi „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“, ali kao riječi upućene od Boga nama: „Čovječe, čovječe, zašto si me ostavio?“ A tako ga često ostavljamo i zastidimo se svoga Boga! Pokušajmo od danas biti ponosni što smo uz njega, ne bježati i ne skrivati se u strahu što je Isus pogledao u trenutku naše izdaje baš u nas… On nam pruža novu šansu, iskoristimo je, pokajmo se i krenimo za Isusom! Poslije Velikog petka i Muke dolazi Uskrs!
Velika većina svećenika počet će svetu misu negdje na otvorenom, ispred Crkve i u procesiji s blagoslovljenim grančicama, slijedeći Isusa, prisjetiti se njegova svečanog ulaska u Jeruzalem. Iako zbog dužine Muke, osobito ako se pjeva, većina svećenika neće propovijedati, možemo malo razmišljati u šutnji zajedno sa zastrašenim učenicima i svima ostalima koji su stajali uz križ Isusov.
Središte
Sve je usmjereno upravo na ovaj Tjedan. Cijela Isusova teologija vrti se oko ovih sedam dana. Sam Isus će učenicima reći u Getsemanskom vrtu: „Svi ćete se vi još ove noći razbježati, ali blago onom tko se ne sablazne o mene!“ Zar nije upravo muka ono što ljude zbližava, što ih učvršćuje i daje im posebno značenje da mogu izdržati na putu vjernosti, iskrenosti, ljubavi…? Za sve ono što se voli mora se podnijeti žrtva… ljubavi bez križa nema… i zato i danas sva čitanja upućuju na sličnost Bogu po muci. Današnja Muka uzeta je iz Matejeva evanđelja! Dok budemo slušali svete tekstove otvorimo svoja srca i slušajmo berući iz njih najljepše biblijsko cvijeće – sa suzama u očima.
Isus plače
Najprije ćemo u procesiji s grančicama u ruci ulicama svojih gradova ili ispred svojih crkava u župnim dvorištima, tamo gdje prilike ne dopuštaju svečanije vanjsko slavlje, pratiti Isusa Kralja. Ne bojmo se gužve, koju danas i liturgija traži! Tu javnu vjeroispovijest dugujemo svome Otkupitelju. Sjećam se, na jednoj od naših župa na današnji dan, kako sam se kao svećenik pozitivno iznenadio. Iako je župa brojčano mala nikad veći broj vjernika nije došao u crkvu nego na Cvjetnicu. Upravo to je znak da želimo pokazati komu pripadamo i tko je naš Spasitelj! Prisjetimo se kako Isus prve Cvjetnice, iznad Jeruzalema, „ugledavši grad, zaplaka nad njim!“ (Lk 19,41). Ne plače li Isus i danas nad našim razvalinama, nad našim teškim grijesima, nad našom ravnodušnošću prema siromasima i našom gramzivošću? Što li je ono kod mene nad čim Isus plače? Mogu li se prepoznati u Isusovim suzama?
Muka po Izaiji
U prvom čitanju u svim liturgijskim godinama imamo Treću pjesmu o Sluzi Jahvinom – ili bolje reći „Izaijino evanđelje“! Prorok piše svojoj prognanoj subraći, Židovima u Babiloniji, te izlijeva dušu zbog odbačenosti i zlostavljanja koje je doživio zbog Božje riječi. Izaija nam predstavlja Mesiju – Božjeg učenika! I to njegovo školovanje izravno navodi: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima, što mi bradu čupahu i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.“ Ovo je zapravo Muka Gospodina našega Isusa Krista po Izaiji, premda je pisana 750 godina prije evanđelja!
Janje Božje i vukovi svijeta
Slijedi Psalmistova Muka – jednako realistična kao i Izaijina. Janje Božje nije ni ovdje nimalo šteđeno. Napada ga „čopor pasa… rulje zločinačke… probodene su mu ruke i noge, sve kosti svoje izbrojiti može.“ Na ovo su se Janje okomili svi vukovi svijeta! Nije li i danas upravo tako! Kršćani se progone i tamo gdje su u manjini i tamo gdje su većina! Prema njihovu mišljenju, Crkvu bi se trebalo smjestiti u tor i koristiti samo za razglednice, kao raritet kako se nekoć „nazadno“ živjelo! A Janje Božje – Spasitelj svijeta, Isus Krist progovara na Psalmistova usta usprkos ovakvom naraštaju: „Braći ću svojoj navješćivati Ime tvoje, hvalit ću te usred zbora.“ Mi o njemu najpogrdnije i najgore, a on objavljuje Boga – Ljubav!, koji i ovo podnosi! Tko ne bi zaplakao i to gorko?!
Grob i dubina
Pavao nas vodi na Isusov grob i pokazuje dubine, u koje je Janje Božje, Sin nebeskoga Oca sišao! U tim ga je dubinama probudio Otac, i iz njih ga je digao u nebeske visine, pokazujući tako, gdje je i ljudima mjesto. Na tim nas visinama čeka kao Sudac – Spasitelj! Jer u njegovoj je ruci pravda i spasenje ljudi. Ovo je himan prvih kršćana Kristu, uzoru poniznosti i patnje. I poziv svima nama kako u teškim trenucima našeg života treba osmisliti patnje, nepravde i trpljenja pogledom na križ Kristov!
Govor šutnjom
Muka po Mateju, „najopširnija i najsvečanija“ (B. Duda) opisuje kao i ostale tri, posljednji dan Isusova zemaljskog života. Isus je od jaslica do križa živio u oskudici i siromaštvu, provodeći dane u napornim putovanjima, a noću pod vedrim nebom u molitvi svom nebeskom Ocu. Danas doseže vrhunac siromaštva, više nego svih prijašnjih godina zajedno. Proživljava i dvije agonije. Onu u Getsemanskom vrtu, koja je prava pravcata smrtna agonija. Luka spominje, da su i „kaplje krvi padale na zemlju“ (Lk 22, 44). I onu drugu agoniju, trosatnu na križu – na istočnom podnevnom vrelom suncu. Dok je javno djelovao, neprestano je propovijedao i učio, ne rekavši nikad nijedne nepromišljene riječi. Vječno je putovao, a nikad nije učinio nijedan nepromišljen korak. Danas progovara šutnjom! I pribijen na križ! – počinje obilaziti, da osvoji mene i sav svijet. Dok Isusu još uvijek odzvanja u ušima ono „hosana Sinu Davidovu“ ne može vjerovati što čuje upravo koji dan poslije. Zar je moguće da ga njegov ljubljeni narod toliko mrzi, da traži, štoviše, zahtjeva njegovu smrt. Posljednji je njegov dan počeo Judinom izdajom i prodajom Boga – najžalosnijom i najcrnjom ljudskom gestom! A završio satnikovom – njegove trojice susvjedoka – vjeroispoviješću o Isusovu božanstvu. Prije njih učinila je to i neživa priroda – „zemlja se potrese, pećine se raspuknuše, grobovi otvoriše“. Govor nežive prirode predusreo je posljednji starozavjetni događaj – „Zavjesa se hramska razdrije odozgor dodolje, nadvoje.“ Očit i vidljiv dokaz da je Starom zavjetu došao kraj jer se iz svoga starozavjetnog svetišta – Hrama – „iselio“ Bog, i „uselio“ se u novozavjetno svetište, Crkvu Katoličku. Nije više jeruzalemski Hram mjesto njegova boravka, nego Kristova Crkva, Crkva svih naroda i plemena, puka i jezika. Od danas smo mi njegov živi Hram. „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“, povikao je Isus iza glasa. Ovo je najljepši uzdah u cijeloj muci njegovoj. Isus nas je učio za života, kako treba živjeti, a na samrti pokazuje kako treba umrijeti. Koliko je pravednika s ovim uzdahom umiralo poslije njegove smrti, samo Bog zna! Neka i naše posljednje zemaljske riječi budu: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!“
Sv. Vinko i grešnik
Kaže jedna priča o Sv. Vinku Paulskom kako nije mogao odvratiti od grijeha nekog lakoumnog mladića. Jednom mu reče: „Odsada ću vas pustiti na miru. Samo vas jedno molim, i mislim da mi nećete odbiti molbe.“ Kada mu je mladić obećao ispuniti molbu, onda mu svetac predade sliku raspetoga Isusa, da ju promatra svake večeri. Mladić je poslušao. Promatrao ju je najprije s dosadom, onda s nekim zanimanjem, a napokon je pogled na Raspetoga potresao dušom mladića. Otišao je Sv. Vinku ispovjediti se i pomiriti s Bogom. Govorio je: „Oče, želim se ispovjediti jer ne mogu više izdržati. Isusovo lice zaliveno suzama i krvlju gorko mi predbacuje moje grijehe. Želim uz Božju pomoć, postati potpuno drugi čovjek.“ Završavamo naše razmišljanje o Cvjetnici stihovima velikog S. S. Kranjčevića iz Golgote:
„O Gospode, dovodim Ti,
Pred patničko Tvoje drvo,
O, sve one, o, sve one,
što ih teški udes srvo: Prevarene, zavedene,
I bez nade i bez vjere,
I molim se za nje Tebi:
Miserere, miserere!“ Amen
www.nedjelja.ba
