Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA A: Vidiš li Isusa u ogledalu?

(1 Sam 16,1b.6-7.10-13a; Ef 5,8-14; Iv 9,1-41 ili 9,1.6-9.13-17.34-38)

Za današnju nedjelju dobro će nam doći najprije Molitva Sv. Tome prije svete pričesti: „Milosrdni Oče, poslao si nam svojega Sina…

Piše: Marko Zubak, Katolički tjednik

Uvod u pokajnički čin

Ako je Bog uvijek, svugdje i na svakom mjestu, onda bismo ga kao takvoga trebali i uvažavati, gledati i slijediti. Čežnja za Bogom, kako već u prvom poglavlju govori Katekizam Katoličke Crkve, upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren. Bog nikad ne prestaje čovjeka privlačiti sebi. Samo će u Bogu čovjek pronaći istinu i blaženstvo za čime neprekidno traga:

„Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva jest ta što je čovjek pozvan u zajedništvo s Bogom. Već od samog svog postanka čovjek je pozvan stupiti u dijalog s Bogom, jer samo zato postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i što ga iz ljubavi stalno uzdržava. Čovjek ne može punim životom po istini živjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju ne povjeri.“ Ako tu ljubav slobodno ne prizna! Zapravo, ako najprije istinu o sebi samom sebi ne prizna. A ta istina jest da smo slijepi dok Božjim očima ne gledamo i da smo slijepi dok Isusa u svojim bližnjima i u samom ogledalu ne vidimo. Pokušajmo to danas u sredini korizmenih dana.

On nam progovara u riječi Pisma. On nam se daruje pod prilikama kruha i vina. Ti sam, Bože, dolaziš k meni da ja, bolesnik, pristupim Liječniku života, nečist Izvoru milosrđa, slijepac Svjetlu vječne jasnoće, siromah Gospodaru neba i zemlje. Podari mi da ne primim samo naizvan sakrament Tijela i Krvi Isusove,
nego da iznutra primim njegovu bit i snagu i tako budem pridružen njegovu otajstvenomu Tijelu. Ljubljeni Oče, daj mi da tvojega ljubljenog Sina, kojega u ovomu životu još skrivena primam, jednom mogu posve otkrito, licem u lice, vječno gledati. Amen.“

Bog ne gleda kao što gleda čovjek

Ako hodamo ovom zemljom srca i očiju otvorenih poput Isusa, ili barem poput pjesnika Gustava Krkleca, mogli smo zapaziti brojne slijepe ljude. On opisa jedan takav susret:

– Prosjaka sretoh. Bio je slijep.

Al’ reče: – Sinko, život je lijep!
Zbunih se malko: – Zar zbilja lijep?
– Vidjet ćeš, sinko, kad budeš slijep!

Zanimljivo je da nam smeta ako nam upadne u oko sićušni trun, a Isus blatom liječi slijepca od rođenja. U Isusovim rukama i blato je zlato. I bolest je blagoslov, a grijeh nestaje pred milošću. Makar se svi uokolo pitali tko li sagriješi. Pitaju se i sami učenici, iako bi trebali znati da bi ispravnije bilo pitanje tko li ne sagriješi. Kako će Isusovi apostoli razumjeti druge i liječiti ih, mogao je netko pomisliti, kada ovako najelementarnije stvari ne razumiju? Doduše, Stari je zakon tumačio da su bolest i patnja posljedica grijeha, ali Isus uprisutnjuje zakon ljubavi koji donosi novost života, a to su oni već trebali znati.

Činjenica je da ne možemo u potpunosti razumjeti druge, pa ni sami sebe, dok ne dođemo u određeni stadij ili vlastitu životnu situaciju; bilo bolest, bilo grijeh, bilo siromaštvo… tada ćemo se sjetiti: pa, kako nisam ovako razmišljao dok sam bio zdrav, dok sam imao svega, a pored mene su prolazili oni koji su bili potrebni moje pomoći.

ISv. Toma kaže da bi bacanja kala u oči prije izazvalo sljepilo, nego ozdravljenje, ali jer je ovaj slijepi čovjek vjerovao, čudo se dogodilo. Zato i jest čudo! Najprije čudo vjere, a onda i odraz ili plod te vjere – ozdravljenje.

„Isus prolazeći onuda ugleda čovjeka, slijepa od rođenja!“ Kako je veličanstvena ta Isusova gesta prodorna pogleda i otvorena srca. Isus nije hodao samo otvorenih očiju, nego otvorena srca. I nije to samo činio da bi ispravljao kriva mišljenja i krive navade tadašnjih ljudi, nego da nama otvori oči srca i dubine duše. Bistrina njegova pogleda i dubina njegove čiste duše slika je blistavoga uskrsnoga jutra. Isus je sišao s neba i ponio ga u sebi nama. Noseći nebo u sebi otvarao nam je oči duše, a dobrota srca kapala je obilato i prelijevala se na sve koji su htjeli zastati i otvoriti se toj spasonosnoj milosti, bez da samo raspravljaju o tomu „tko li sagriješi?“

Dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra

Prema nekim statistikama klinički totalna sljepoća pogađa svakog tristotog čovjeka. Milijunske su to brojke slijepih i slabovidnih osoba na ukupno čovječanstvo, a ako bismo ovom pribrojili i duhovnu sljepoću, koliki bi tek postotak slijepih bio među nama? Da Isus s takvom lakoćom ne unosi svjetlo bila bi totalna pomrčina života na zemlji.

Nasuprot Isusovoj božanskoj otvorenosti i zauzetosti za čovjeka, stanje našeg duha dobro je opisao hrvatski književnik August Šenoa u pripovijetci Prosjak Luka. Radnja se odigrava u 19. st., ali vrlo je aktualna i danas. U selu nema škole ni crkve, samo krčme, a ljudi su lijeni i beznadni. Izbori su namješteni i korumpirani. Obiteljski i susjedski odnosi su narušeni. Pošteni i čestiti teško napreduju. Utjecajni Luka dobio je novac da pokrene pobunu. Nije mu to teško palo jer nikada nije doživio ljubav, bio je kao novorođenče ostavljen na ulici i odrastao u socijalnoj ustanovi u kojoj su se nehumano odnosili prema njemu. Uvidjevši da mu i rođena baka više voli alkohol nego njega, shvatio je da nikomu ne može vjerovati. Ljubavne spletke i zloća oko njega, te prokleti novac toliko mu se zgadio da na kraju završava tragično, ne samo on, nego moglo bi se reći cijelo selo, puno intriga i zloće, gdje samo kao blijede zrake sunca izbija svjetlost dobra. Možda sve zato jer u selu nije bilo crkve, niti onih koji bi u nju išli. Tko li sagriješi, pitaju se Isusovi sugovornici, a On umjesto odgovora čini, ozdravlja, spašava, liječi dušu i tijelo. Život je naša korizmena stvarnost, puna zamršenih života koje treba spašavati i dovoditi do bistrine uskrsnoga jutra, a ne samo raspravljati o gladnima i siromašnima, nezaposlenima, o ratovima i teroristima. Vrijeme je za djela, a ne samo prazne riječi.

Posti i budi radostan

U vrijeme priprave za Uskrs pitamo se „čime bismo mogli Bogu omiljeti“? Kada i kako postiti? Koja i kakva dobra djela učiniti? Prisjetimo se da je Bog kojega Isus odražava jednostavan. U svojoj jednostavnosti tako i čini. Čini jer voli. Isus zapaža čovjeka slijepa od rođenja. Da mrzi, brzo bi ga zaobišao i zaboravio. Kao da nam je želio reći, nama koji patimo od veličine: „Ne trebaš biti velik da bi učinio velike stvari, trebaš samo biti nesebičan.“Da je ono Šenoino mjesto i svako naše mjesto imalo više takvih nesebičnih Isusovih učenika, ljudi, pa makar bili i slijepi i slijepci, ne bi završavali tragično. Trebalo bi u korizmi pronaći više vremena za: postiti od buke.To znači povući se u tišinu i u sabranosti čuti Boga koji nam šapuće zbog čega nas je stvorio.

Današnja nedjelja se prema tradiciji Crkve zove Laetare – radujte se! Prema ulaznoj pjesmi na početku mise koja nas poziva na radost zbog ostvarivanja korizmenih plodova.Možda se pitamo imamo li razloga za radost? Ali, ako možemo slobodno otići u crkvu bez bojazni od prijetnje, zatvora, mučenja ili smrti. Bolje nam je nego za tri milijarde stanovnika na zemlji koji to ne mogu. Ako nismo morali sudjelovati u ratu, nismo izgubili slobodu, nismo doživjeli agoniju mučenja ili bol gladi, živimo bolje nego 500 milijuna stanovnika naše zemlje. Ako imamo redovan obrok, odjeću, krov nad glavom, krevet u kojem spavamo, bogatiji smo nego 75% stanovnika našeg svijeta. Ako imamo nešto novca na računu ili u novčaniku, te nešto kovanica u nekoj posudici, spadamo među 8% najbogatijih ljudi na svijetu. Ako možemo čitati ovaj tekst primili smo dvostruki blagoslov: netko je mislio na nas i ne spadamo u dvije milijarde ljudi koji ne znaju čitati. Ako ovom dodamo tužnu činjenicu da u ovom trenutku samo u tri afričke države umire 20 milijuna ljudi od gladi, naše nezadovoljstvo sitnim životnim neugodnostima je bahato, a možda i bogohulno ili prevedeno u današnje Evanđelje, znači da smo slijepi.

Isus te traži

Tri su činjenice neizostavno lijepe u današnjim misnim čitanjima: prva ta što „Bog ne gleda kao što gleda čovjek“ (1Sam 16,7), druga: „Nekoć bijasmo tama, a sada smo svjetlost u Gospodinu“(Ef 5,8) i treća: nakon što je Isus ugledao čovjeka slijepa od rođenja (Iv 9,1) te je bio izbačen kao član židovske zajednice, Isus ga opet traži i nalazi, kako bi u njemu učvrstio vjeru. Ne može biti čvrst Isusov vjernik onaj koji se s Njim često ne susreće.

Prof. Mato Zovkić to pomno apostrofira riječima: „Ivan brižno bilježi kako je Isus čuo što se dogodilo ozdravljenomu. Zato ga je potražio (r. 35) i njegovu početničku vjeru doveo do rascvata: otkrio mu se kao Sin Čovječji koji izvodi djela Božja i zato je svjetlo svijeta. U znak vjere ozdravljeni se baca ničice pred Isusa, a Isus još jednom tumači smisao svoga povijesnog poslanja: videći ono što Isus čini i naučava, slijepi progledavaju, a oni koji misle da je s njima sve u redu, postaju egzistencijalni slijepci.“

Korizma je vrijeme samopropitivanja: mislim li da je sa mnom sve uredu ili bih trebao dopustiti Isusu da me dotakne? Ako bismo se više uživjeli u situaciju slijepog prosjaka, iz nas bi potekla molitva sročena već u dobro poznatoj pjesmi Da Te samo dotaknem:

Sjedim do tvojih nogu glave pognute.
Ne mogu pogled dignuti, gledati u tebe.
Šutim, srce te želi, moje usne ne govore.
Znaš sve moje misli, sve moje molitve.

Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje srce bilo bi cijelo, sve rane bi nestale.
Da te samo dotaknem i dodirnem ti haljine,
moje sce bilo bi cijelo, da te samo dotaknem.

Sjedim do tvojih nogu, pružam ruke drhtave.
Suze polako klize niz moje obraze.

Da te samo dotaknem …

Pružaš ruke, dižeš mi lice, tvoje oči mi govore:
„Ne gledaj svoje grijehe, pogledaj u mene!“

Amen!

www.nedjelja.ba