Prošao je Veliki petak, dan šutnje. U ušima odzvanjaju riječi Ivana apostola koji nam opisuje Isusovo razapinjanje na Golgoti, na mjestu zvanom Lubanjsko. On nije govorio ništa o svojim osjećajima. Nije govorio ni o osjećajima Isusove majke Marije. Ni jedna riječ o tome što Isus proživljava.
Jedino što smo čuli glasilo je: „Žedan sam i dovršeno je!“ Pred velikom patnjom nedostaje mjesta za puno riječi. Pred križem je prikladnija šutnja. Kad susretnemo ljude koji nose teški križ ne trebamo ih tješiti pobožnim izrekama. Biti tu, slušati, zajedno šutjeti, pokazuje više suosjećanja nego li bismo to mogli izraziti riječima. Stoga je Veliki petak dan šutnje. Ove godine on je to na poseban način bio. Za mnoge je ovih dana križ na poseban način osjetljiv: bolesne, liječnike, bolničko osoblje, osamljene, one koji su zabrinuti za radno mjesto. Tišina na cestama, na plavome nebu bez buke aivonskih motora. Više nije tako kao što je bilo prije koronavirusa. Vjerovali smo da će napučeni svijet ići dalje. Bilo je i proročkih glasova koji su opominjali da je ovaj svijet u krizi. Iznenadna kriza prouzrokovana koronavirusom za sve nas je jedan šok. To je šok što su ga doživjela dvojica učenika na putu u Emaus dok pričaju s nepoznatim, s Isusom koji im se približi i kojemu oni pričaju o Isusu, koji „bijaše prorok – silan na djelu i na riječi pred Bogom i svim narodom: kako su ga glavari svećenički i vijećnici naši predali da bude osuđen na smrt te ga razapeli. A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24,19-21).
Sigurno da je šok bio i za mnoge koji su u redu, s maskom na licu i udaljenosti jednih od drugih na dva metra morali čekati i strpljivo doći to tržnice, do ribe, salate, voća, povrća i drugih potrepština. Mogu razumjeti i baku iz Vukovara koja izjavljuje televizijskoj novinarki: „Bez mise se osjećam kao da mi fali kruha, mlijeka i vode.“ Sve su to šokovi. Ti šokovi će još potrajati jer su na snazi upute za odgovorno ponašanje tijekom blagdana: „Ne posjećujte rodbinu, osobito starije roditelje/rođake; ne idite u crkvu ili prostore oko nje; ne čestitajte Uskrs rukovanjem, ljubljenjem ili bilo kakvim fizičkim kontaktom; ako želite nekome dati ili od nekoga preuzeti hranu, činite to bez kontakta, ostavljanjem kutije pred vratima; ako izlazite, po svaku cijenu izbjegavajte šetnice, popularna izletišta i parkove; izbjegavajte trgovine i tržnice; u svakoj situaciji držite razmak najmanje od dva metra.“
U tim šokovima i nama Krist poručuje kao onoj dvojici učenika na putu u Emaus: „O bezumni i srca spora da vjerujete što god su proroci navijestili! Nije li trebalo da Krist sve to pretrpi te uđe u svoju slavu?“
I oni koji umiru po bolnicama širom svijeta, i oni koji bivaju pokopani u masovne grobnice, svi oni trebaju doći u svoju slavu zajedno s Kristom uskrsnulim, koji je također rekao: „Idem pripraviti vam mjesto, da i vi budete gdje sam ja!“ Hoćemo li dopustiti da nas koronavirus odijeli od njega? Možda sam trebao šutjeti?
Fra Jozo Župić
