Koronavirus postao je nepredvidiv. Čitam izjavu jednoga stručnjaka koji kaže da je to mala čestica, potpuno nesposobna za samostalno funkcioniranje i kao takva osuđena je na propast ako ne dođe do ljudske ili životinjske stanice. Bilo kako bilo taj koronavirus se poigrava s nama. Sličan je djeci koji se igraju Skrivača.
Jedno dijete nasloni se na nešto što će biti „pik“, to može biti zid ili stablo i počinje brojati, a ostali se skrivaju. Kad tražitelj završi sa brojanjem, on glasno viče: „Ko se nije skrio, magarac je bio, iza pika ne pali, ja idem!“ Tako je obavijestio sakrivene suigrače da on kreće u potragu i da se iza pika ne smije sakriti. Ako se netko ipak sakrio iza pika onda će taj žmiriti tri puta za redom. Djeca su se sakrila na raznim mjestima: jedno je dijete u bačvi, drugo se uvuklo u plast sijena, ili se popelo na stablo i sakrilo među granama krošnje, neko opet leži u kanalu pokriveno novinama i tako svi oni misle da ih tragač ne može otkriti i da će ga nadmudriti. Tražitelj zatim traži sakrivene suigrače, a kad nekoga spazi mora ga prijaviti na piku. Ako sakriveni uspije prije tražitelja do pika, mora dotaknuti pik i reći „pik spas za mene“. Ako bi netko varao viče se: „Polupaniiii lončićiii!“ Kroz tu igra događa se ono što je u svom Colonellu zapisao Mirko Božić: „Sve je, uostalom igra, cijeli život, ako se filozofski promatra.“
Ne uspiju se svi spasiti. Onaj tko je prvi otkriven na redu je da otkriva drugu djecu. Tako je nekako tekla ta igra iz moga djetinjstva. Čini mi se da i koronavirus traži svoju žrtvu, a svi mi, svaki na svoj način sakrivamo se i mislimo da nas neće pronaći, da ćemo ga nadmudriti i tako biti spašeni. Oni koji su njime pogođeni spasit će se jedino uz pomoć medicine, ili ako im se sam Bog smiluje.
Nazvao sam telefonski nekoliko naših obitelji. Pitao ih kako se snalaze u ovoj situaciji zaraze. Svi odgovori mogli bi se svesti na rečenicu: Treba se čuvati.
Ima i ovakvih odgovora: Stavim masku na lice, rukavice na ruke, pođem u trgovinu i gledam da se dugo ne zadržavam. Kod starijih koji nemaju nikoga svojega problem se rješava uz pomoć volontera. Volonteri im donesu potrepštine. Stave ih pred vrata i odu. Ima i ovakvih odgovora: Nitko me ne zove na telefon. Zabavio se svak o sebi. Pogledam televiziju, da sam upoznata sa stanjem u svijetu. Neki su govorili da će koronavirus stradati gdje su velike vrućine, ali ih je Australija sve demantirala. Ni vrućina mu ne smeta. Ni hladnoća. Pitam dalje: hoćete li na more ovoga ljeta ako dopuste. Dobivam odgovor od dobre žene Marije: „More, i ono je opasno. Kod nas su znali reći da su neki donijeli virus iz mora. Pričala sam sa sestrom i pitala je kako je dolje kod njih. Ona mi reče: ako je netko u selu, nek ostane u selu. Ako je netko u gradu, nek ostane u gradu. “
I dok slušam na telefon o stanju u domovini iz usta naših zemljaka razbacanih po gradovima Njemačke, u meni odzvanjaju riječi Svetoga pisma koje sam čitao kod sv. Marka koji opisuje propast Jeruzalema: „I kad vidite da grozota pustoši stoluje gdje joj nije mjesto – tko čita, neka razumije – koji se tada zateknu u Judeji, neka bježe u gore! Tko bude na krovu, neka ne silazi i ne ulazi u kuću da iz nje što uzme. I tko bude u polju, neka se ne okreće natrag da uzme ogrtač! (Mk, 13, 14-16).“
Koronavirus sve utjerao u kuće i onda čovjeku dolaze svakakve misli kojih se ne može osloboditi. Pada mi na pamet da bi bilo dobro svaki dan pisati dnevnik, jer bi na kraju iz njega mogla nastati knjiga, ako čovjek preživi. To mi je palo na pamet nakon što sam čitao Dnevnik suvišnog čovjeka iz knjige Tri susreta, Pripovijetke od I.S. Turgenjeva:
„Liječnik je baš ovoga časa otišao od mene. Konačno sam saznao sve. Koliko me god zavaravao, ipak je morao konačno priznati. Da, ja ću skoro, veoma skoro umrijeti. Led je krenuo rijekama i ja ću vjerojatno s posljednjim snijegom otplivati…
Kamo? Bog zna! Isto tako u more. Pa šta! kad se već mora umrijeti; onda je najbolje umrijeti u proljeće. Ali zar nije smiješno početi svoj dnevnik možda dva tjedna pred smrt? Pa šta onda? Po čemu je četrnaest dana manje od četrnaest godina, četrnaest stoljeća? Prema vječnosti su, kažu, sve to sitnice – da; ali u tom slučaju je i sama vječnost – sitnica. Čini se da sam se upustio u metafiziku: to je loš znak – možda se bojim? Bolje da nešto ispričam. Vani je vlažno, vjetrovito – izlaziti ne smijem. O čemu da pričam? Pristojan čovjek ne govori o svojim bolestima; da napišem novelu – to nije moja struka; razmatranja o nečemu uzvišenom – nadmašuju moje sposobnosti, moje snage; opisati život koji me okružuje – ne može ni mene zanimati; a ništa ne raditi – dosadno je, čitati – za to sam lijen. Eh! Ispričat ću samom sebi čitav svoj život. Prekrasna misao! Pred smrt to i dolikuje, i nikoga ne vrijeđa. Počinjem.“ Neka i nas koronavirus potakne da nešto napišemo!
Fra Jozo Župić
