Možda će netko na prvi mah reći, pa što je fra Jozi, o čemu on to piše, pa zar on nije svećenik i trebao bi pisati o duhovnim stvarima. Dobro mislite, ako tako mislite. Ali, dopustite mi da svoju zadanu temu dovršim do samoga kraja.
Zašto uopće o ovome pišem. Potakla me emisija na njemačkoj televiziji u kojoj je bila riječ o krizi u glavnome gradu Njemačke Berlinu, a sve zbog koronavirusa. Živio sam u tom gradu osam godina. Obavljao svoje svećeničke dužnosti: slavljenja mise, propovijedanja, ispovijedanja, poučavanja na vjeronauku, pohoda bolesnicima, molitvama za mrtve na grobljima, druženja s mladima i starima, s obiteljima, obilasku grada, upoznavanja njegovih kulturnih vrijednosti. Bilo je tu i pjesme i šale i zabava. Nije bilo takvih kriza o kojima govori spomenuta emisija.
Dućani se nisu zatvarali, crkve su bile otvorene, ništa nije nedostajalo u trgovinama. Život je tekao kao na traci. Berlin je bio i ostao Berlin. Privlačan velegrad, glavni grad Njemačke. U njemu više nije bilo berlinskog zida. Turisti su dolazili sa svih strana kao što dolaze u München na Oktoberfest.
I sad najednom, kriza. Televizijske kamere ulaze u jednu trgovinu kao što je Aldi. Nema puno kupaca. Svi nose maske na licima. Puno polica je prazno. Neki u rukama nose po tri paka toaletnog papira. Ali, sad slijedi iznenađenje i razočaranje. Dolaze do kase. Tu ih čeka upozorenje blagajnice: „Ne možete nositi kući toliko toaletnog papira. Treba misliti i na starije osobe“. Vidi se u očima kupaca tuga, žalost, gotovo bijes. Oni nisu samci. Imaju obitelj. Trebat će im toaletni papir.
Jedna mlada djevojka s maskom na licu sutradan žuri i čeka u redu s ostalima pred istom trgovinom, jer su čuli da je stigla poveća količina toaletnog papira. Izlazi sretna iz trgovine. Za nju je to veliko bogatstvo.
Dakle, koronavirus, to sićušno stvorenje uči nas radovati se ne više zlatu i srebru, ne autima i luksuznim stanovima, ne putovanjima po svijetu, nego nas vraća sretne u domove i to zbog toaletnog papira. Pametnom dosta!
Fra Jozo Župić
