AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Svjetlo u tami

Mi smo Hrvati poznati po pobožnosti Majci Božjoj. Posvetili smo joj mnoge crkve. Neke od njih su hodočasnička mjesta u koja hodočastimo. Pred njezinim slikama palimo svijeće. U našim molitvama preporučujemo joj sve naše mile i drage, žive i mrtve. Svijeća nas prati od krštenja do smrti.
Sjetimo se adventske svijeće na našem adventskom vijencu. Kad je upalimo ona je za nas simbol da svjetlo svijetli u tami. Ta tama može biti velika u našemu životu. Sjetimo se tame u našim crkvama na Veliku subotu kod vazmenog bdijenja, kad kroz tu tamu đakon ili svećenik nose uskrsnu svijeću i pjevaju Svjetlo Kristovo, a vjernici odgovaraju Bogu hvala. I tako tri puta, a onda slušamo veličanstveni hvalospijev uskrsnoj svijeći.
Govoreći o tami mislim na ženu koja je sva očajna došla svećeniku u svojoj fizičkoj i psihičkoj bolesti prignuta i slomljena. Tu je pomoć bilo teško izmjeriti ljudskim mjerilima. Njena životna situacija doslovno je bila u tami. Svećenik je uzeo malu šibicu i želio je upaliti svijeću i staviti je na stol. Žena je duboko uzdahnula i rekla: „Radi mene ne trebate paliti svjetlo. Ja nisam vrijedna.“
Svećenik se nije dao zbuniti nego je usprkos njenom protivljenju upalio svijeću. Trajalo je neko vrijeme dok je svjetlo male svijeće razbijalo tamu. Razgovor nije bio lagan. Iznenada je žena rekla: „Radosna sam da ste upalili svjetlo za mene.“ Svećenik je imao dojam da to svjetlo nije samo znak poštovanja, nego je njoj htio saopćiti da je ona dragocjena osoba.
U adventskom vremenu očekivanja i poruke Božje želi nam se kazati: ti si ljubljeni i dragocjeni čovjek.
Da možemo shvatiti tu poruku trebamo znak i ljude koji nam to saopćuju. Prva svijeća na adventskom vijencu je objava poruke Božje ljubavi. Ona zapali svjetlo posvuda tamo gdje nam se čini da je tama neprobojna, gdje su ljudi osamljeni i očajni, gdje su nijemost i nerazumijevanje sagradili zidove. Naravno ti možeš upaliti takvu svijeću za samoga sebe, da bi imao iskustvo svjetla.
Upaliti svijeću i donijeti svjetlo u tamu – to je već vrsta molitve. Sjetimo se betlehemskog svjetla koje su vjernici nosili po gradovima, od crkve do crkve i pred kojim su vjernici klečali i pred njim se molili Onome koji je za nas Svjetlo vječno. U crkvi dapače pale svijeće „nevjerni“ ljudi. Očigledno ih dotiče simbol svijeće. Lanci svjetlosti odražavaju snagu u različitim prigodama koja se skriva u tom znaku.
Prisjetimo se tisuća svijeća na našim grobljima, posebice pred centralnim križem na Mirogoju.
Također u duhovnom smislu svijeća donosi svjetlo u tamu jednoga čovjeka. U razgovoru pokraj sjaja svijeće očaj i tlačenje prije će izići iz tame nego bez toga simbola. Pažljivi razgovor bez konkretne molitve postaje molitvom jer je pri tome uspostavljen transcedentni odnos prema Bogu.
Naravno da je još bolje ako s čovjekom koji sjedi nasuprot tebi možeš zajedno moliti. Bilo da se radi o formuliranoj molitvi ili ona proizlazi iz trenutka, dobro je da dvoje ljudi upale svijeću koja obasjava tamu kojom su okruženi.
Tako, ako je netko očajavao, molitva u svjetlu svijeće vratit će mu osjećaj samopouzdanja kojega je možda izgubio. U toj posvećenosti prema tome čovjeku zajedno s njime prekoračuješ granicu preko koje on sam nije mogao ići. To je granica njegovoga straha,

sumnje u sebe, njegove nevolje. U svojoj tami on ne želi ili ne može često puta sam vidjeti svijeću. Time što prihvaća svjetlo, on prekoračuje odnos prema sebi i otvara se – kao u molitvi. Stoga je simbol svijeće simbol molitve.
U svjetlu svijeće ti možeš razgovarati s drugim ljudima ili moliti ili šutjeti: to je uvijek molitva. Naravno, ti možeš također svoj vlastiti život promatrati u svjetlu Božjem, premda si samo pred „malom“ svijećom, kao što si sada u opasnosti pred neznatnim koronavirusom.

Fra Jozo Župić