Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Splitski koronavirus

Carlo Maria kardinal Martini rođen je 15. veljače 1927. godine u Torinu, a umro je 31. kolovoza 2012. godine u Gallarate, u Provinciji Varese. Bio je nadbiskup Milana. Napisao je više knjiga. Jedna od njih nosi naslov Mein spirituelles Wörterbuch – Moj duhovni rječnik.

Zavirio sam u taj duhovni rječnik želeći znati što on piše pod pojmom biskup. Evo što piše: “ Biskupove zadaće su da u mnoštvu povijesnih situacija, u kojima vjernici, krštenici po krštenju žive darovano sveopće svećenstvo, sve čini kako bi jedinstvo i jednostavnost vjere postali vidljivi. On živi svoj život iz odnosa prema Kristu i kao sluga vjernicima kojima pomaže da nađu put što ga je Duh Sveti predvidio za svakoga pojedinog. On mora stvarnost života čitati očima vjere i srca i da je može razumjeti. On treba sposobnost uživljavanja, koja upućuje na to da budu jedno u Kristovoj ljubavi prema svakom čovjeku i s ljubavlju Božjom prema svim stvorenjima. Tako pomaže vjernicima da Duha što su ga primili u krštenju učine djelotvornim u obitelji i društvu, u radosti i žalosti, u zvanju i u politici. U biskupove zadaće spada da prati vjernika i da ga jača, i da taj u duhovnoj situaciji sadašnjega svijeta ide svojim putom i svojim životom bude znak savršene pravednosti, slobode i Božjega života.
U tome se dakle sastoji biskupova zadaća i to je njegov pogled na stvarnost. On u vjeri gleda na stvarnost i na stvarnost koja je iza stvari, i gleda na ljude i na djelotvornu dobrotu u ljudima.“
Tijekom ljudske povijesti bilo je dobrih biskupa. Mnogi od njih postali su i mučenici. Jedan od njih bio je i Sv. Ciprijan, koji piše u svojoj poslanici: „Nek nitko ne misli na smrt, nego na besmrtnost, niti na vremenitu kaznu, nego na vječnu slavu, jer je pisano: Dragocjena je u očima Gospodnjim smrt pravednika njegovih. I na drugom mjestu: Žrtva Bogu duh je raskajan; srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.“
Sve izneseno približuje nas onome što smo 7. svibnja slavili u Splitu. A što i koga smo slavili? Sv. Dujma, biskupa i mučenika. Zaštitnika Splita i Splitsko-makarske, nekoć Salonitanske, Crkve. Sv. Dujam pogubljen je 10. travnja 304. godine.
Zbog koronavirusa ove je godine puno toga izostalo. Otpala je svečana procesija koja je okupljala tisuće štovatelja sv. Dujma i kretala se ulicama Splita, a posebno splitskom Rivom. Izostali su barjaci bratovština i župa, narodne nošnje primorskih gradova i Zagore. Nije bilo onoga poznatog šušura. Izostali su biskupi Hrvatske, Bosne i Hercegovine kao i mnogi svećenici. Nije bilo veličanstvenog crkvenog zbora pjevača i pjevačica sastavljenog od Katedralnog zbora i župe Gospe od Zdravlja. U samoj katedrali oko pedesetak vjernika i manji broj svećenika uz nadbiskupa Marina Barišića slavili su sv. Dujma.
Novinarka iz Zagreba u podnevnom Dnevniku postavlja pitanje splitskoj novinarki: Koliko je vjernika bila? Ova odgovara: Oko pedesetak. Uza me stoji Filip. Pitam ga što bi on odgovorio na to pitanje, a on će: Bili su svi. Nasmijao sam se i poslušao što govori gradonačelnik Splita. On reče: „Sudamja je bila ponosna, vedra i smjerna. To je najljepši dan u godini.“
Sigurno je da bismo mi voljeli da je bilo pedeset i više tisuća ljudi. Govoreći ljudski mi bismo se radovali i da se feštalo, nazdravljalo, plesalo, pjevalo ulicama i trgovima Splita. Bilo bi nam drago vidjeti i djecu kako potežu roditelje za rukav da im kupe neku igračku. Odrasli bi svakako igrali tombolu kao i svake godine. Pred restoranima bi se širio miris ribe i drugih delicija. Ovoga puta svega toga nije bilo. Prve proljetne trešnje mamile su poglede onih malobrojnih. Nadbiskup je podijelio blagoslov prisutnima u katedrali i onima što ostadoše po svojim domovima putem televizijskog prijenosa HRT-a.
A svima nama još jednom poručuje sv. Ciprijan, a to bi bila poruka i sv. Dujma: „Kad se, dakle, sjetite da ćete s Kristom Gospodinom suditi i kraljevati, potrebno je da se radujete i sadašnje muke nadvladate budućom radošću.“

Fra Jozo Župić