U utorak, 7. travnja u čitavom svijetu slavio se svjetski dan zdravlja. Proslavljen je u vremenu kad smo duboko pogođeni pandemijom koronavirusom koja je odnijela mnoge živote. Zato pojam zdravlja u ovim okolnostima shvaćamo u pravom smislu te riječi. Postajemo svjesni što nam zdravlje znači, što ono znači za naše roditelje, djecu, prijatelje. Općenito, zdravlje postaje naš prioritet. Sigurno smo čuli za izreku: Zdrav čovjek ima milijun želja, a bolesni samo jednu.
Dok razmišljam o slobodi i zdravlju na pamet mi dolaze riječi iz Knjige Postanka koje nam prenose što je Bog rekao čovjeku nakon što ga je postavio u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: „Sa svakog stabla u vrtu slobodno jedi, ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!“ (Post, 2,15-16).
Čovjek u svakom vremenu ima neko stablo spoznaje. Ovih dana spoznali smo da koronavirus donosi smrt. S kojeg je stabla čovjek jeo slikovito rečeno, što je to sve čovjek u prirodi učinio da mu se ona poput bumeranga vraća i tjera ga na razmišljanje i postavlja mu pitanje: „Čovječe, što ti je važnije, sloboda ili zdravlje?“ Na to pitanje ne smije odgovoriti samo jedan čovjek nego cijelo čovječanstvo, jer koronavirus nije ugroza samo za jednoga čovjeka nego za cijelo čovječanstvo.
Čak i onda kad nas stručnjaci upozoravaju da se moramo čuvati, paziti da se ne zarazimo i da druge oko sebe ne ugrozimo, čovjek se služi svojom slobodom, protestira, prkosi, i kao da želi ponoviti ono što zmija reče ženi: „Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog, onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo“ (Post 3, 4-5).
Čovjek olako krši propise, zakone, zapovijedi. Uvijek su drugi krivi: Čovječe, gdje si? Evo sam se sakrio. Žena mi je dala jesti. Ženo, što si to učinila? Zmija me prevarila, pa sam jela. I tako kroz stoljeća mnoga do naših dana. Predbacujemo krivnju na druge. Svi su krivi, samo mi nismo. A koronavirus se smije. Ja tako sitan i nevidljiv ušutkao sam vaše pjevače. Vaše zvijezde. Sportaši su spustili loptu na zemlju. A oni su vam bili idoli. Nitko se više ne divi veličanstvenim građevinama, jer ste svi pobjegli između četiri zida poput miševa kad bježe pred mačkom. Nema vas po muzejima. Kao da povijesti nije ni bilo. Ne plove više veliki kruzeri koji su tisuće ljudi dovozili pred Dubrovnik i druge gradove na plavom Jadranu. Ugrožen vam je turizam, smanjuju se zalihe hrane, ne smijete dolaziti ni u crkve, ni u kina, ni u kazališta, ni na zabave, ni na koncerte, ni odlaziti na izlete, ograničeno vam je druženje, zaboravite na grilanje u prirodi, jer ja vas pratim u stopu. Hoćete li svojom slobodom pjevati pjesme samo po balkonima i dozivati jedni druge po noći. Više ste mislili na slobodu, nego na zdravlje. Više na samovolju, nego na odgovornu slobodu. Još vam nije kasno da se promijenite. Ako ste tako jaki i pametni, nešto učinite. Učinite zaokret u svom srcu. Zar ćete stalno nositi maske na licima? Zar vam je to za potrebu. Pa vi ste stvoreni na sliku Božju kao razumna bića. Stavljeni ste usred kozmosa. Zar vam nisu poznate riječi psalma: „Pa što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohodiš? Ti ga učini malo manjim od Boga, slavom i sjajem njega okruni“ (Ps, 8,5). Želite li biti slavom i sjajem okrunjeni ili sa mnom koronavirusom?
Fra Jozo Župić
