U subotu, 25. travnja pridružio sam se molitvi četvrte istodobne krunice Hrvata iz cijeloga svijeta koja je moljena preko video linka. Biskup, hrvatski svećenici i hrvatska atletičarka ujedinili su molitvom krunice sve hrvatske vjernike koji su se htjeli uključiti u tu molitvu za prestanak koronavirusa, za obnovu Zagreba od potresa, za raseljeni narod hrvatski, za obnovu naše vjere.
Bilo je dirljivo, pobožno i sigurno su riječi svih molitelja izazvale u srcima onih koji su s njima molili ne samo osjećaj pripadnosti vjeri i naciji, nego i promišljanje što učiniti u ovom vremenu koronavirusa jedni za druge.
Ja sam posebno zapamtio riječi biskupa iz Austrije koji je biskup gradišćanskih Hrvata mons. Egidije Živković kazavši, da se u Austriji provodi kampanja pod geslom: Pogledaj se, pogledaj me! Biskup tim riječima nadodaje svoje geslo: Pogledaj Isusa!
Nakon završene molitve krunice malo sam razmišljao o tim geslima. Možda su nam još u djetinjstvu govorili roditelji: Pogledaj se u ogledalo. Pogledaj kakav si. Zar ne vidiš da si prljav kao svinja. Gdje si se to valjao? Na što sličiš? Pogledaj gdje su ti cipele, knjige. Zašto si tako neuredan? Nismo te tako odgajali. Pogledaj drugu djecu. Zašto nas sramotiš? To su bile litanije upozorenja. Ispit naše savjesti. Određene kritike. Kako smo sve to podnosili? Što nam se u tim trenucima javljalo u srcu? U duši? Jesmo li prezirali svoje roditelje i poželjeli da nam netko drugi bude roditelj koji nam neće stalno biti nad glavom kao Demoklov mač. Možda smo željeli pobjeći od svojih roditelja negdje daleko i više se ne vraćati kući. Lutati po svijetu i biti svoji. Slobodni.
Te riječi Pogledaj se, danas su još zahtjevnije, jer vidimo da zbog koronavirusa moramo gledati ne samo sebe nego i na druge pokraj nas, posebice kad ih vidimo pod maskama na licima, ili na respiratorima u bolnicama, ili u lijesovima i urnama gdje ih nose na groblje ili u zajedničku grobnicu. Svi nas oni pozivaju: Pogledaj me! Pogledaj me i prije nego obolim. Ja sam tvoj bližnji. Možda smo dugo bili vrata uz vrata u visokim neboderima, ali se nismo poznavali. Hodali smo ulicama grada jedni pokraj drugih, ali nismo ni promišljali da smo svi od jednoga Oca nebeskoga. Možda me nisi ni pogledao jer pripadam drugoj vjeri ili drugome narodu. Možda ti je smetala boja moje kože. Ti si bijel, a ja sam crn. Možda nisi ni bio svjestan koja se snaga duha u meni skriva. Koje sve darove u sebi nosim. Zar nikada nisi gledao neku utakmicu, nogometnu, košarkašku, rukometnu, vaterpolsku? Mogao si se uvjeriti kako među crnoputim sportašima ima itekako genijalnih pojedinaca i zvijezda. Ima molitelja i mučenika kao i u tvojoj vjeri. Pogledaj me, jer ja sam čovjek kao i ti. I ja pred Bogom imam cijenu. Ja sam Njegova predraga svojina.
I to nas nužno dovodi do biskupova gesla: Pogledaj Isusa. Ecce homo! Evo čovjeka, reče Pilat. A sv. Pavao će u svojoj poslanici Filipljanima zapisati: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe „oplijeni“ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato ga Bog preuzvisi i darova mu ime, ime nas svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: Isus Krist jest Gospodin na slavu Boga Oca“ (Fil 2,6-11).
Završio bih riječima koje sam pročitao u knjizi Vjera za treći milenij koju je napisao Collen McCullough: „Čovjek bez Boga beskoristan je trenutak protoplazme koji dolazi niotkuda i odlazi u nikamo. Takav je čovjek bez ikakve odgovornosti prema sebi i svijetu. Bez Boga on je tek slučaj, bradavica na obrazu svemira, jedno obično ništa. Stoga smatram da onaj tko ne može vjerovati ni u jednu predodžbu o Bogu, koju mu nude različite religije ovoga svijeta, mora naći svoga Boga i biti zahvalan na tom Bogu samo sebi i nikom drugom.“
Možda će nas koronavirus pokrenuti da drukčije gledamo sebe, druge i zauzmemo drukčiji pristup Bogu.
Fra Jozo Župić
