Listam svoju kartoteku. Ovoga puta oko mi zapne na Mati Baloti i na naslovu knjige „Na crvenoj Istarskoj zemlji“. Na stranici jedanaestoj piše: „Ni teško umriti, mučno je samo suzu u tujen oku viditi.“ Više od dva mjeseca slušamo i gledamo preko televizije kako se govori o tisućama smrti ljudi zahvaćenih od koronavirusa. Ali, ne vidimo te obitelji u čijim se domovima ta smrt dogodila, bilo u njihovim kućama ili po bolnicama.
Sigurno plaču i nariču kao kad se dogodio pokolj nevine dječice u Betlehemu i kada se ispunilo ono što je rečeno po proroku Jeremiji: „U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje sinove svoje i neće da se utješi jer više ih nema“ (Mt, 2,18).
Zar Isus nije plakao nad Jeruzalemom? Čitamo: „Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritjesniti odasvud. Smrskat će o zemlju tebe i djecu tvoju u tebi. I neće ostati u tebi ni kamen na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja“ (Lk, 19, 41- 44.).
Ili, sjetimo se Isusa na putu do Lazarova groba. „Kad Isus vidje kako plače Marija i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: Kamo ste ga položili? Odgovoriše mu: Gospodine, dođi i pogledaj! I zaplaka Isus“ (Iv 11, 33 – 35).
Pokušajmo se unijeti u tu žalost koja je zahvatila čitav svijet, sve kontinente. Ne samo žalost zbog umrlih, nego i strah za vlastiti život. A bilo je vrijeme u kojemu kao da nije bilo straha ni od čega o čemu nam piše Mate Balota: „Bio sam jedanput sasvim mali ljeti u Šijani, u šumi, s ocem i majkom. Nedjelja popodne, šuma puna svijeta u gradskom odijelu, otac i majka u seljačkom suknu. Mati bila mlada, nekako oko dvadeset šest godina, otac nešto preko trideset, mati se obazirala naokolo nekako zabrinuto – neprestana zabrinutost je jedna od najplemenitijih crta naših žena – pa kad smo zašli malo dublje u šumu, upitala je oca: A ča bi bilo kad bi uvi mladići rinuli na nas? Ni deset uvakovih nan ne bi moglo niš. To su škartoci. Duboko su mi se urezale očeve riječi. To je bilo osjećanje snage, naše nadmoći i našeg seljačkog zdravlja. Ništa tada nije nama grad mogao. Mi smo se tukli s vjetrovima, s kišom, s gradom, peklo nas je sunce i drhtali smo zimi u hladnim kućama, bili smo gladni, ali smo rasli na našoj zemlji, na kamenu, na vjetru i suncu. Rasli smo visoki, široko plećati, mirni, pobjedonosni. Ovce su nam davale odijelo i sir, ljeti je bilo smokava i salate, zimi broskve i vina, žrvni su mljeli kad bi kukuruz rodio, u oskudici i siromaštvu šetala je sreća po našim dvorištima. Strašno smiješni izgledali su nam ljudi obučeni na gradsku. Kad bi učitelj na jesen došao u selo i obukao ogrtač, cijelo mu se selo rugalo.“
A danas, svi se zavukli u kuće. I seljani i građani. Svi su u istoj koži. Ne misli se toliko na oblačenje koliko kako se zaštititi od koronavirusa. Tako možemo vidjeti različite maske, a do jučer se po Njemačkoj govorilo protiv crnih marama islamskih djevojaka i žena da otkriju svoja lica. Sada i djeca i mladi, i stariji, muško i žensko moraju nositi masku, pa bila ona od ne znam kakvog materijala. Glavno da je maska. Da pokriva nos i usta. Propisi vrijede i za svećenike, posebno one koji su po svojoj dužnosti imenovani od biskupa da budu po bolnicama uz oboljele, neovisno od koje bolesti boluju. Oni su zajedno s liječnicima i medicinskim osobljem junaci korona-krize.
Tako ovih dana jedan od tih svećenika reče novinaru, da mu je već ušlo u krv, u čitavo tijelo, da mora držati sigurnosno odstojanje od dva metra. Nebrojeno puta pere ruke. Ne kao Pilat, nego kao onaj koji pazi da druge ne zarazi i da se sam ne zarazi. On također reče, da su mnogi pacijenti osamljeni, leže po tri tjedna u bolnici i nitko im ne dolazi. On je tu da ih sluša i da ima razumijevanja za njihovu nevolju. Danijel mu je ime i u bolnici je od jutra do večeri i vraća se kući s maskom na licu. Kad im dijeli bolesničko pomazanje obuče se u zaštitno odijelo.
Poželimo da se vrati vrijeme Mate Balote u kojem će biti mnoštvo svijeta u prirodi, po šumama i livadama, po parkovima, uz rijeke, jezera i mora, i da ljudi ne gledaju jedni druge kao na građane i seljane, nego kao na osobe vrijedne poštovanja, jer nas i koronavirus poučava, da nam je svaki čovjek važan.
Fra Jozo Župić
