Za vrijeme turističke sezone u Hrvatskoj mnoge naše turističke zajednice trude se pokazati turistima i naše blago pohranjeno po raznim muzejima. Pred petnaest godina uvedena je i manifestacija Noć muzeja. A počelo je s nekolicinom zagrebačkih muzeja, da bi kroz proteklo razdoblje sve to preraslo u najznačajniju manifestaciju hrvatskih muzeja. Podsjetimo se dviju velikih obljetnica: 200 godina postojanja i rada Arheološkog muzeja Split, osnovanog 1820. godine i 140 godina Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, osnovanog 1880. godine.
Zašto o ovome pišem? Ne znam jeste li čuli da su ovih dana njemački gradovi kao što su Wolfsburg, Hanover, Frankfurt, Berlin, Köln, uputili poziv svojim građanima da bi bilo dobro sačuvati uspomenu na koronavirus i dobro promisliti na koji način opečatiti ovo vrijeme.
Tako kustosi Gradskog muzeja u Wolfsburgu potiču građane da sačuvaju i predaju u muzej: ručno izrađene maske, lonce kojima su ljudi lupali s balkona, jer kako kažu „Povijest se piše sada“.
Toga je mišljenja i Thomas Schwark, direktor Muzeja kulturne povijesti u Hanoveru, te kaže: „Muzeji imaju jedan važan resurs, a to su njihove kolekcije.“
Povijesni muzej u Frankfurtu traži od svojih građana audio i fotozapise, fotografije, predmete i njihove priče. Sve vezano za koronavirus.
Slično poručuju i muzeji u Berlinu i Kölnu, te traže fotografije i predmete iz svakodnevnog života koji su upotrebljavani u vrijeme izolacije. To bi se pokazalo budućim naraštajima.
Mi u Hrvatskoj imamo prekrasne muzeje koji čuvaju uspomene daleke prošlosti, a i sadašnjosti, a evo nam poticaja da i mi sačuvamo uspomenu na koronavirus ne zato jer ga volimo i jer nam je drag, nego zato da pokažemo budućim naraštajima na koje načine smo se borili protiv njega. I mi smo imali naše muzičare koji su po trgovima, na balkonima i na razne druge načine unosili raspoloženje među ljude ispunjene strahom. Imali smo medicinare koji su kroz to vrijeme morali nositi specijalnu opremu. Dobre žene šivale su različite maske za lica. Dobri ljudi i volonteri nosili su hranu starijim osobama. Sigurno je bilo i pjesnika i pisaca koji su nešto o tome pisali. Bilo je molitelja koji su sastavljali posebne molitve. Fotografije i video zapise svakako treba spomenuti. Jednom rječju, mnogi naši muzeji također bi mogli sačuvati uspomene na vrijeme koronavirusa. Pitanje je samo hoće li ti muzeji pokrenuti takvu akciju poput njemačkih muzeja.
U našemu narodu sigurno postoje osobe koje bi bile voljne uključiti se u takvu akciju i pomoći da se sačuva uspomena na vrijeme u kojemu je strepio čitav svijet, u kojemu su škole, kazališta, kina, sport u cjelini prestali raditi.
Možda su naša djeca svojim crtežima prikazala koronavirus na svoj način. I ti njihovi crteži mogu biti pohranjeni u nekom od muzeja.
Sjećam se jednoga njemačkog muzeja u Bavarskoj. Taj muzej je prikupio sve ono što se upotrebljavalo na selu. Mnogi predmeti koje sam vidio u tom muzeju vratili su me u moj kraj, u moje selo, i zaključio sam da se njemački seljaci ne razlikuju puno od naših seljaka kada je u pitanju kuća, polje, šuma, vinograd, crkva. Pribori za jelo, kolijevke, šivaći strojevi, posuđe, alatke, pobožne slike i razni drugi predmeti, kao kod nas. Ali oni su to sačuvali u muzeju. Ulaznice se naplaćuju. Tiskane su male brošure. Povijest muzeja. Povijest kraja u kome je sve to prikupljeno.
Možda je nama smiješno da prikupljamo sve gore nabrojano što njemački muzeji traže, ali se oni ne stide reći: „Povijest se piše sada!“
Zar mi ne spominjemo u Bibliji: „Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med“ (Mt, 3,4). Sjetimo se spominjanja novca u Bibliji: denar, drahma, talenat itd.
U muzejima možemo vidjeti i numizmatiku i narodnu nošnju i oružje i spomen ploče i knjige, i rukopise, pa neka bude spomen i na koronavirus.
Fra Jozo Župić
