Proljeće je za nas djecu uvijek bilo radosno. Odlazili smo u šumu. Brali cvijeće. Cvijeće nas je mamilo kao što mami pčele. Svi smo bili u pokretu tragajući po šumi za prekrasnim cvjetovima. Dubravka Ugrešić u svojoj knjizi Život je bajka, cvijeće uspoređuje s ljubavlju, pa kaže: „Ah, ljubav…ljubav ti je kao cvijet što pokreće cijeli svijet!“ Ili: „pejzaž je u čovjekovu životu vrlo važan. Važne su travke, cvijeće, zelenilo općenito pa i poneka životinja. Mrav, na primjer. Zaista ne bih imala ništa protiv da ujutro otvorim prozor, a vani dotično zelenilo, sunce, dakako, a po prozorskoj dasci šeće – mrav. A ja iz kutije za šećer izvadim kockicu i prepriječim mu put.“
U našoj šumi bilo je visibaba, ljubičica, zvončića i jaglaca. Oni su bili vjesnici proljeća. Dobro smo pazili po uputama starijih da ne bismo nagazili na zmiju, jer i zmije se bude iz svoga zimskog sna pa nas mogu ujesti, jer u to vrijeme svi smo mi hodali bosih nogu. U školi sam naučio da su vjesnici proljeća još neki cvjetovi koji najavljuju dolazak sunčanih dana a to su šafrani, sunovrati, zumbuli i tulipani.
Kutije šibica na sebi su reklamirale cvijeće. Tako smo nakon svakog subotnjeg pazara svu tu površinu na kojoj se prodavalo puno toga obilazili i dobro pretraživali kako bismo pronašli neku praznu kutiju od šibica sa cvijećem. Tako smo pamtili nazive cvijeća kao što smo preko čokoladnih sličica pamtili imena nogometaša.
Sjećam se jedne legende koju sam pročitao. Kad je Gospodin Bog stvorio zemlju i vidio da je sve dobro bilo, odlučio je svakoj stvari nadjenuti ime. Ponosno cvijeće bogato trnjem nazvao je ružom, žuto proljetno cvijeće sunovratom ili narcisom, čvrsto stablo hrastom i, i, i…Kad je tako svima nadjenuo ime, rekao im je: „Ta imena trebate nositi za sva vremena da bi svaki od vas bio prepoznat kao moje jedinstveno stvorenje. Sad otpočinite i probudite se sa sviješću, da imate svoje ime.“ U knjizi Postanka čitamo: „Čovjek nadjene imena svoj stoci, svim pticama u zraku i životinjama u polju“ (Post, 2,20).
Bog Otac već je želio poći dalje, ali je najednom čuo piskutavi glasić: „Dragi Oče, dragi Oče, mene si zaboravio, mene si previdio. Još mi nisi dao ime.“ Kad se On okrenuo oko sebe ugleda mali plavi cvijet uz rub puta što ga prije nije vidio. Ispričao se i rekao: “ Ti si tako neznatan da sam te gotovo previdio. Da se to više nikada ne bi dogodilo ni meni ni tebi i da svi ljudi budu pažljivi prema tebi dajem ti ime potočnica ili nezaboravak.“ I tako je to ime ostalu malom cvijetu do danas.
Svakome je drago da ga se zove po imenu. Jeste li primjetili s kojom nježnošću majka ili otac oslovljavaju svoje novorođenče po prvi put. Nakon nekoliko mjeseci dijete razumije svoje ime i zna: ja sam taj kojega se zove. Ime je tu za osobu. Po imenu što su nam ga roditelji dali poznaje nas i Bog i zove nas: „Imenom sam te zazvao: ti si moj“ (Iz 43,1). Kod krštenja se više puta spominje djetetovo ime.
Sjećam se jednoga našeg čovjeka. Bio je veliki navijač nogometnog kluba Hajduk, pa je svome djetetu, svome prvorođencu nadjenuo ime Hajduk. A ovih dana, u vrijeme koronavirusa pročitao sam jednu zanimljivost: mladi bračni par iz Raipura u Indiji nedavno je dobio blizance, djevojčicu i dječaka, i dali su im imena Corona i Covid.
Majka Preeti Verma ispričala je događaj: „Kasno navečer započeli su trudovi. Hitna je brzo došla po nas zahvaljujući mome suprugu. Zbog izolacije zabranjen je promet i policija nas je nekoliko puta zaustavila, ali su nas pustili da nastavimo jer sam se već porađala. Već je bila ponoć. Naišli smo na susretljivost liječnika i sestara. Oni su počeli zvati djecu Corona i Covid. Moj suprug i ja odlučili smo ih nazvati po pandemiji.“
Ta dva mala bića, ta dva mala cvijeta rastu u kući svojih roditelja koji se sretno vratiše iz bolnice. Još nisu svjesni koronavirusa, ali će nadamo se jednoga dana zavoljeti cvijeće poput mnoge djece, a svojoj budućoj djeci možda će ipak dati ime po nekome omiljenom cvijetu.
Fra Jozo Župić
