Dr. Tomislav Markić rođen je 12. rujna 1969. u Zagrebu. Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 25. lipnja 1995. Magisterije iz pastoralne teologije te religiozne pedagogije postigao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Beču, gdje je 2005. doktorirao iz pastoralne teologije na temu: »Mir je djelo pravde. Zauzimanje hrvatskih katoličkih biskupa za mir u ratu u Hrvatskoj (1991. – 1995.)«. Od 1997. do 2000. bio je nadbiskupski tajnik, a od 2002. do početka 2011. vršio je službu generalnog tajnika pripremnog razdoblja Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije. Od 2006. vrši službu biskupskog vikara za formaciju trajnih đakona, a od 2008. biskupskog vikara za laike i trajne đakone. Godine 2007. imenovan je prvim ravnateljem Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Godine 2014. imenovan je nacionalnim ravnateljem Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu susrećete se s Hrvatima iz cijeloga svijeta. Koje su najčešće pozitivne stvari, ali i poteškoće s kojima se susrećete kod hrvatskih vjernika i svećenika izvan Domovine?
U tijeku je deseta godina mojega vršenja službe nacionalnog ravnatelja Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, na koju sam od hrvatskih biskupa imenovan 1. rujna 2014. godine i doista sam u proteklih deset godina imao mnoštvo susreta s našim iseljenicima i njihovim potomcima diljem svijeta. Služba me jedino još nije odvela u Južnu Ameriku, a prvi posjet Africi i našoj zajednici u Johannesburgu planiran je upravo za prosinac ove godine. U tim susretima kao pozitivno uvijek doživljavam duboku povezanost naših vjernika s domovinom i zavičajem. Uvijek s ushitom govore odakle su rodom ili podrijetlom i nekako im je drago razgovarati o rodnom kraju, koji većinom i često ili barem povremeno posjećuju. No, ako se povede razgovor o mogućem povratku u Domovinu, onda ih uhvati neka sjeta i zabrinutost je li to uopće i u kojem obliku moguće, zbog brojnih spona i navezanosti koje su izgradili u novom domu: tu su djeca pa unuci, imovina, osigurana zdravstvena skrb i očekivana mirovina. Bogu hvala, ima i hrabrih koji se unatoč svemu odlučuju za povratak, makar i u kasnijoj dobi, da svoju starost i mirovinu provedu u rodnom kraju, okruženi rodbinom i prijateljima iz djetinjstva i mladosti. Dakle, kao pozitivno mogao bih ocijeniti ukorijenjenost naših iseljenika u život Crkve pa i domovine iz koje su potekli, a kao negativnu njihovu iskorijenjenost, koja se također primjećuje kod mnogih, osobito mlađih naraštaja iseljenika. Međutim, tome se ne treba čuditi. Danas ljudi žive u „transnacionalnim socijalnim prostorima“, istovremeno na više mjesta te sudjeluju i žive svojim zanimanjem i informiranošću u isto vrijeme u više društava. Tako ne treba čuditi kad naši ljudi u Australiji prate ne samo društveno-političke događaje u domovini, već i vremensku prognozu, a da ne spominjem sportska natjecanja, na kojima navijaju bolje i jače, nego da su na stadionu. Na temelju jakih domoljubnih osjećaja naših iseljenika ponekad bi se moglo pomisliti kako ljubav prema domovini raste s kvadratom udaljenosti.
U Njemačkoj, smo svjedoci pokušaja dubinskog restrukturiranja crkvene stvarnosti koja svoj oblik zadobiva u Sinodalnom putu. Stoga je Sinodalni put postala nezaobilazna tema u Njemačkoj, ali i šire. Po Vašem mišljenju, je li se stvorio svojevrsni doktrinalni rascjep između Sveopće Crkve i Katoličke Crkve u Njemačkoj?
Kao prvo, želio bih istaknuti kako postoje razni oblici sinodalnosti u Crkvi i to na više razina počevši od razine opće Crkve pa sve do razine mjesne Crkve, a sinodalnost kao stil doseže i župne zajednice, kao i u svaki drugi oblik zajedništva vjernika. Sinodalnost je termin koji označava zajedništvo u poslanju. Kada se mnogi osjećaju pozvanima sudjelovati u poslanju Crkve, pa na neki način i u procesima donošenja odluka, onda je to svakako zrelije, negoli da odluke netko donosi sam. Međutim, ne smijemo preskakati i zaobilaziti ono što je u temelju naše vjere, a to je osoba Isusa Krista i vizija Kraljevstva nebeskoga koju nam je navijestio. Crkva je uvijek na putu prema sve većoj sličnosti s Kraljevstvom nebeskim, a nijedan njezin povijesni oblik nije potpuno ostvarenje tog kraljevstva. Zajedništvo oko vizije rađa zajedničkim poslanjem, odnosno programom kršćanskog življenja. Kako bi neka zajednica pak zrelo djelovala potrebna joj je i administracija, uprava, koja se očituje u sudjelovanju svih, ali i onih za to posebno osposobljenih i ovlaštenih, odnosno zaređenih službenika.
Želja je Pape i Sinode, koja se održala ove godine u Rimu, da u Crkvi ponovno zavlada sinodski duh te prevlada mentalitet u kojemu slušajući jedni druge u potpunoj vjernosti Kristovoj viziji Kraljevstva nebeskog njegujemo zajedništvo u poslanju i sudjelovanju, sve do donošenja odluka koje će upravo po sinodalnom procesu i duhu biti prihvatljive za mnoge, jer su u tome i sami sudjelovali. U tom se smjeru kreće, vjerujem, i njemački Sinodalni put i ako je tako, trebamo imati povjerenja da će Bog sve voditi i – ako je potrebno – okrenuti na dobro. Ako nema rascjepa u vjeri i vjernosti temeljnim kršćanskim i katoličkim načelima, neće ga biti niti u doktrini, jer se rađa iz zdravih temelja.
Po Vašem mišljenju, koja je uloga hrvatskih katoličkih misija i zajednica u trenutnom diskursu Katoličke Crkve u Njemačkoj?
Hrvatske katoličke misije i zajednice ponajprije su po crkvenom ustroju dio mjesne Crkve pa su tako i naše misije i zajednice u Njemačkoj važan dio Crkve u Njemačkoj. Bilo bi dobro kada bi vjernici s migracijskom pozadinom, kako ih se u Njemačkoj naziva, imali više mjesta, ne samo u vjerničkom životu Crkve u Njemačkoj te svakodnevnom svjedočenju i življenju kršćanskih vrednota, već i u tijelima sudjelovanja i procesima odlučivanja unutar Crkve u Njemačkoj. Koji put se stječe dojam da se previše u Njemačkoj odlučuje i govori „o“ takvim zajednicama bez njihove dovoljne zastupljenosti, a premalo zajedno „s“ njima.
Hrvati, kao i zajednice drugih materinskih jezika i zemalja, gdje se kršćanska i katolička vjera živi na mnogo tradicionalniji način, mogu mnogo naučiti od njemačkih katolika, ali isto tako bi i njemački katolici od vjernika drugih materinskih jezika mogli mnogo toga naučiti, usvojiti i prihvatiti. No, da bi do takve međusobne razmjene darova uopće moglo doći, potrebno je živjeti i vjerovati zajedno, susretati se, dijalogizirati, a ne zatvarati se, ni jedni ni drugi, isključivo u svoje vlastite zajednice te živjeti nekim vlastitim, odvojenim životom, kao da onih drugih uopće nema. Zato posebno raduju primjeri suradnje između naših misija i zajednica ne samo s misijama i zajednicama drugih naroda, već i s njemačkim vjerničkim zajednicama, jer samo tako ostajemo vjerni Kristovoj viziji Crkve.
Često gledamo izričito negativno na trend iseljavanja hrvatskog stanovništva iz Hrvatske. No, postoji li možda pozitivan aspekt u činjenici da je toliki broj Hrvata izvan Domovine? Moralno se i duhovno Zapad raspada pred nasrtajem raznih ideologija. Mogu li Hrvati svojim tradicionalnim pristupom vjeri doprinijeti obnovi ili barem očuvanju kršćanskog identiteta Europe?
Iseljavanje velikog broja mladih ljudi i cijelih obitelji svakako ima određene negativne posljedice na zemlju iz koje se odlazi. Međutim, kao što kažete, takva situacija donosi i određene prednosti, barem kao buduću mogućnost, ako ne odmah i sada. Naime, iseljenici u zemlji doseljenja stječu ne samo veća materijalna sredstva, što je mnogima i bio motiv odlaska, već i vještine, umijeća i znanja, koja u modernom vremenu itekako mogu biti na korist i zemlji podrijetla, ne samo putem potencijalnog povratka, nego i investicijama, različitim oblicima suradnje, pomoći i slično. Očitovalo se to više puta u nedavnoj prošlosti, kada su upravo iseljenici pružili veliku pomoć npr. u zbrinjavanju prognanika i izbjeglica tijekom i poslije Domovinskoga rata ili pak ublažavajući teške posljedice nedavnih potresa i drugih elementarnih nepogoda u Domovini. Također, tijekom vremena, mnogi iseljenici i njihovi potomci zauzimaju važna mjesta u društvenom i gospodarskom uređenju nove domovine pa su i tako često u poziciji biti zagovornici svoje stare domovine. Migracije tako mogu poslužiti međusobnom obogaćivanju pa i napretku oba društva: i onoga iz kojega se iseljava, kao i onoga u koje se dolazi.
Dojam je ponekad da je veza iseljene Hrvatske s Domovinom tek prigodna. Možete li nam reći na koji bi se način moglo još čvršće povezati domovinsku Crkvu s inozemnim dušobrižništvom?
Sustav hrvatske inozemne pastve, koji trenutno okuplja ukupno 183 hrvatske katoličke župe, misije, zajednice i centre diljem svijeta, pruža dovoljno mogućnosti i pretpostavki za međusobno povezivanje, kao i za povezanost sa Crkvom u domovini: Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Ponekad se sve te prigode ne koriste, a dakako da ne bi bilo na odmet i dodatno crkveno uvezati i povezati naše iseljenike s domovinskom Crkvom, uključujući ih ne samo u više projekata, već im dati važnije mjesto i u strukturama pa i pastoralu, jer mnogi naši iseljenici provede svoje godišnje odmore pa i dulja razdoblja tijekom godine upravo u Domovini.
Mnogi biskupi i redovnički poglavari iskazuju spremnost slanja svećenika u hrvatsko inozemno dušobrižništvo. Koliko su hrvatski biskupi senzibilni po pitanju hrvatskih katoličkih misija i zajednica u inozemstvu? Jesu li im misije važne?
Bez dobre i djelotvorne suradnje s biskupima i redovničkim poglavarima ne bi ni bilo hrvatske inozemne pastve, jer najveći broj naših dušobrižnika još uvijek dolazi iz Domovine. Ponegdje se javljaju domaći dušobrižnici hrvatskog roda ili podrijetla koji se uključuju u pastoral hrvatskih iseljenika, ali je to još uvijek iznimka. Međutim, ono što se događa u domovinskoj Crkvi, a to je primjetan pad broja novih duhovnih zvanja, odražava se i na broj prikladnih kandidata za pastoralno služenje u iseljeništvu pa je sve teže naći nove dušobrižnike ne samo za prekomorske zemlje, već i za Europu. Zbog snažne podrške Crkve u Njemačkoj dušobrižništvu drugih materinskih jezika, ta se poteškoća, Bogu hvala, u Njemačkoj još ne osjeća tako snažno, kao u drugim zemljama.
Za kraj, poruka za Hrvate u inozemstvu.
Kako se ovaj razgovor vodi u predbožićnom ozračju, želio bih svim čitateljima Žive zajednice i svim Hrvatima u inozemstvu zaželjeti sretan i blagoslovljen Božić, bez obzira gdje će ga proslaviti: bilo u iseljeništvu, bilo možda u radosti pohoda domu i zavičaju. Božić nas sve ujedinjuje u blizini s Bogom koja onda rađa i međusobnom blizinom, koja nadvladava sve geografske udaljenosti. Sretan Božić i blagoslovljena nova 2024. godina!
Razgovarao Ivan Gavranović