Don Ivica Komadina rođen je 1950. godine u Mostaru, u Bosni i Hercegovini, od majke Anke r. Glibić i oca Dominika. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1974. godine u Pologu kod Mostara. Od 1974. do 1975. u Sarajevu je na pastoralnoj godini, a potom odlazi u Njemačku na učenje jezika. Paralelno s učenjem jezika, djeluje kao kapelan u njemačkim župama, a potom od 1977. godine počinje dušobrižnički rad među hrvatskim vjernicima kao voditelj najprije Hrvatske katoličke misije Göppingen (1977.-1978.), Balingen (1978.-1989.) i Hrvatske katoličke zajednice Reutlingen, Metzingen i Tübingen (1989.-2010.). Od 2011. pa do svoga umirovljenja u kolovozu 2025. obnašao je službu delegata Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj. Iza don Ivice Komadine su desetljeća predanog rada, brojna hodočašća, susreti mladih, obiteljski dani, duhovne obnove i stalna briga za očuvanje vjere i identiteta među Hrvatima u iseljeništvu. U ovom oproštajnom razgovoru don Ivica s nama dijeli sjećanja na početke svoga djelovanja, usporedbe nekadašnjih i današnjih izazova te pogled u budućnost hrvatskih misija u Njemačkoj.
U Njemačku ste došli kao mladi svećenik davne 1976. godine. Djelovali ste u početku kao kapelan na njemačkoj župi, ali uskoro ste prešli u dušobrižništvo za hrvatske vjernike. To je vrijeme nastajanja mnogih misija. Sjećate li se rado tog vremena? Kako su izgledale hrvatske katoličke misije u Njemačkoj u to vrijeme kada ste započinjali svoje svećeničko poslanje?
Dakako da se rado sjećam tog vremena. Moj dolazak u Njemačku bio je godinu dana poslije moje Mlade mise, prvotno planiran isključivo za učenje njemačkog jezika. Tečaj je bio organiziran u bavarskom gradu Tirschenreutu za hrvatske svećenike/župnike na župama u (nad)biskupijama Split i Dubrovnik. Između dva tečaja sam došao u Göppingen, jer su me iz biskupije u Mostaru zamolili da tamo pomognem našem svećeniku sada već pokojnom vlč. Marijanu Bevandi, koji je tada bio načeta zdravlja. U jednom susretu s njemačkim župnikom u župi sv. Marka Eislingen/Fils smo dogovorili da taj župnik i ja zajedno odemo na razgovor u biskupiju Rottenburg. Tu je dogovoreno moje prvo „radno“ mjesto od studenoga 1976., ali je dogovoren i daljnji angažman u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Göppingenu i Geislingenu. Tada je u toj biskupiji bilo 18 hrvatskih katoličkih misija u kojima su djelovala 23 uglavnom mlada hrvatska svećenika. Bili smo mladi i poletni. Jedna grupa nas se redovito sastajala gotovo tjedno na igranje nogometa i zajedničko druženje. Svaki put je netko drugi bio domaćin i pripremio večeru u vlastitoj režiji. To je nas mlade svećenike sve više povezivalo i ujedinjavalo. I Nijemci su nas hvalili, jer susreta takve vrste tada nije bilo među njihovim svećenicima. Broj vjernika je bio velik – možda nešto manji nego zadnjih godina – i bio je velik broj samaca, uglavnom očevi koji su češće putovali u Domovinu svojim obiteljima. U to vrijeme smo se svi nadali da je boravak u Njemačkoj privremen i da ćemo se svi uskoro vratiti svojim kućama. Međutim, razvoj je išao drugim putem. Supruge i djeca su sve više dolazili ovamo k svojim muževima i očevima, tako da je iz godine u godinu rastao broj djece prvopričesnika i krizmanika. To je i za nas svećenike i časne sestre bila šansa da s mladima organiziramo ne samo vjeronaučnu pouku na hrvatskom jeziku, već i druga okupljanja mladih. Gotovo u svakoj našoj misiji nastajale su folklorne i tamburaške skupine, organizirani su izleti po Njemačkoj i u Domovinu. Popularni su bili sportski susreti i natjecanja, napose Biblijska olimpijada koju je organizirao upravo Hrvatski dušobrižnički ured iz Frankfurta. Rado se sjećam i jednog međunarodnog hodočašća mladih vlakom u Asiz. U tom – posebno za nas iznajmljenom vlaku – bilo je tisuću mladih Nijemaca, Talijana, Hrvata, Španjolaca…
Zasigurno, u tim početnim godinama je bilo puno izazova. Koji su bili najveći izazovi u radu s našim ljudima u tim prvim godinama?
Hrvatske katoličke misije su 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bile utočišta za očuvanje identiteta: i jezika i vjere i kulture. Mjesta okupljanja na liturgijska slavlja, ali i mogućnost zabave i pjesme. Često smo pozivali u goste pjevače iz Domovine. Dvorane su bile prepune i ljudi su rado dolazili na takve zabave. Hodočašća su bila također mjesta okupljanja velikog broja vjernika. Najpopularnije među njima je bilo hodočašće u Birnau, na Bodenskom jezeru. Bili smo jedna vrsta „konkurencije“ tadašnjim jugoslavenskim klubovima, a mi svećenici često kritizirani od strane tadašnjih konzularnih djelatnika, primjerice prigodom produživanja putovnica ili za vrijeme godišnjih odmora u Domovini. To isto se nerijetko događalo i vjernicima koji su bili aktivni u našim misijama…
Što Vas je najviše motiviralo da ostanete toliko dugo u službi?
Ni sam nisam mislio da ću gotovo cijeli svoj svećenički život ostati u Njemačkoj. Rekao bih da je cijelo vrijeme motivacija bila upravo želja, po mogućnosti, svim vjernicima biti „utočište“ i jedna vrsta sigurnosti i povjerenja. Na početku su k nama dolazili ljudi, napose samci, ne samo s različitim vjerskim već i svakidašnjim ljudskim problemima i potrebama. Neki su ostajali bez posla, neki bez stana. Svaka pomoć u ono vrijeme bila je ne samo dobro djelo nego i prilika za sklapanje dugogodišnjih prijateljstava i međusobne povezanosti. Možda je upravo život u tuđini malo drukčiji i „izazovniji“ za kršćanska djela milosrđa i svjedočanstvo još dublje međusobne povezanosti i suradnje.
Koje razlike vidite između organizacije misija prije tridesetak i više godina u odnosu na današnje djelovanje? Je li nekada bilo bolje – ako se tako uopće može reći – ili je to danas?
Spajanjem obitelji i dolaskom djece i mladih nastajali su pomalo i novi problemi, napose sukob generacija koji je u tuđini još naglašeniji od sukoba generacija u Domovini. Djeca i mladi došli su u jednu novu sredinu koja je na njih drukčije i jače djelovala od svijeta u kojem su rasli njihovi roditelji, djedovi i bake. Ono što je roditeljima bilo sveto i veliko, više nije bilo toliko sveto i veliko drugoj, trećoj generaciji, njihovoj djeci i unučadi. To se odražavalo pomalo i na rad naših misija i zajednica. Nismo više mogli tako lako i u tako velikom broju organizirati susrete mladih, održavati nekada tako žive i aktivne folklorne skupine, zborove djece i mladih. Bilo je doduše velikih misija i zajednica koje su uvijek ostale jednako aktivne i brojne, i djecom i mladima. Ali u manjim sredinama to nije uvijek lako uspijevalo. Poslije Domovinskog rata i ulaskom Hrvatske u EU diljem Njemačke porastao je broj vjernika. Time je opet statistički porastao broj djece krštenika, prvopričesnika i krizmanika. Zahvaljujući suradnji s Hrvatskom dopunskom nastavom u mjestima u kojima se ta nastava održava naši svećenici, časne sestre i pastoralni suradnici držali su vjeronauk na hrvatskom jeziku što je pomoglo „regrutiranju“ djece i mladih. Porastao je broj prvopričesnika, krizmanika, ministranata. Danas smo pred novim izazovima u kojima opet trebamo znati čitati „znakove vremena“. Broj vjernika nam doduše raste, ali nas u pojedinim biskupijama zbog sveukupnog preustroja pastorala čekaju novi izazovi i zadaci.
Imaju li hrvatske katoličke misije i zajednice i dalje svoju svrhu? Koliko je važno da hrvatski vjernici imaju mogućnost primati vjeru, sakramente i pouku na svome materinskome jeziku?
Ponajviše će o nama svećenicima, pastoralnim suradnicama i suradnicima sljedećih godina ovisiti budućnost i određena samostalnost naših misija i zajednica. Mi se moramo prilagoditi novim strukturama koje nastaju u svim biskupijama i tu naći svoje mjesto. Ne smijemo se zatvarati u neku vrstu geta i živjeti od prošlih uspjeha. Crkva je kroz cijelu povijest uvijek iznova nalazila prostor i način kako konkretno odgovoriti zahtjevu vremena u kojemu vjernici žive. Jedinstvo u različitosti je upravo karakteristika Katoličke Crkve diljem svijeta. Njemački biskupi su u rujnu prošle godine objavili Smjernice za dušobrižništvo na drugim jezicima i obredima: Na putu prema međukulturalnom zajedništvu koji je u siječnju 2025. nacionalni ravnatelj iz Bonna dr. Lukas Schreiber u Zagrebu predstavio našim biskupima na zajedničkoj sjednici Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH. U dokumentu između ostaloga piše: „Za daljnji razvoj dušobrižništva na drugim jezicima i obredima s ciljem sve življe međukulturalne zajednice, potreban je dug i opsežan proces, (…) potrebna je izdrživost i strpljenje, ali i interes i radost za novo.“
Što mislite, kako će izgledati hrvatske katoličke misije za 10 ili 20 godina? Smatrate li da će i dalje postojati?
Najvjerojatnije je da će i hrvatske, a i druge strane misije i zajednice nadalje živjeti, možda na jedan drugi, noviji način, ali će još uvijek imati mogućnost liturgijskih slavlja i slavlja sakramenata na vlastitom, materinskom jeziku. U tome će prevažnu ulogu odigrati i naši izabrani članovi pastoralnih vijeća koji već postoje u gotovo svim njemačkim biskupijama, kao i svi angažirani vjernici, ponajviše roditelji koji budu željeli da se njihova djeca pripravljaju na slavlja sakramenata na materinskom jeziku. Kada roditelj kaže da to želi za svoje dijete, onda će svaka mjesna župa, i svi djelatnici u toj župi, poštivati takvu odluku.
Kada se osvrnete na svoj rad, što Vam je ostalo posebno u srcu i što biste poručili za kraj, budući da od 31. kolovoza 2025. odlazite u mirovinu?
Daleko od Domovine uvijek je bila radost susretati se s vjernicima koji Domovinu vole i ne zaboravljaju, koji svojoj djeci – s pokoljenja na pokoljenje – prenose vjeru djedova i pradjedova. Osjećaj da svećenik uspije u vjerniku probuditi ponos i zahvalnost za stoljetno dugu vjerničku tradiciju naših predaka i osjećaj da će naši vjernici u Njemačkoj -kao i do sada- biti čvrsti, nepokolebljivi, sastavni dijelovi u šarenom mozaiku katolika raznih nacija ove mjesne Crkve. Posebnu zahvalnost dugujem svim kolegama svećenicima, časnim sestrama te pastoralnim suradnicama i suradnicima koji su me u službi delegata za hrvatsku pastvu sve ovo vrijeme podržavali, te zdušno surađivali s našim Uredom kroz proteklih gotovo četrnaest godina koliko sam obnašao službu delegata. Takvu suradnju i nadalje od srca želim novom delegatu fra Petru Klapežu, kao i svim djelatnicima našeg Ureda.
Razgovarao: Ivan Gavranović