Propovijed nadbiskupa Tome Vukšića u crkvi sv. Jeronima u Rimu povodom zahvalne mise za 80 godina dušobrižničkog djelovanja među Hrvatima u Njemačkoj
6. listopada 2026.
Dragi hodočasnici!
Kao vjernici poduzimamo hodočašće u Rim, naravno, radi iskazivanja časti, poštovanja i zahvalnosti prema svetima i svetome Bogu, ali isto tako s molitvom u srcu i na usnama da sveti zagovaraju, a sveti Bog dade da se i naši koraci i životi također posvete, kako bismo kao duhovni hodočasnici kroz vrijeme, jednoga dana zaživjeli i u vječnosti.
Ovaj grad jedno je od mjesta koje, otkako postoji kršćanstvo, privlači veliki broj kršćanskih hodočasnika. Ovdje su prvaci apostolski, ne samo propovijedali i naviještali evanđelje, nego su i svoj pristanak uz evanđelje potvrdili darivanjem vlastitoga života i mučeničkim svjedočanstvom.
Od toga časa pa do danas, samo dragi Bog zna koliki je broj štovatelja apostolskih prvaka i zahvalnih dragome Bogu za dar njihova primjera došao u ovaj grad s nakanom da dragome Bogu zahvali i s molitvom da se svetost dogodi i u njihovu životu.
Večeras smo u tome nizu i mi, na ovom euharistijskom slavlju, sa željom zahvaliti dragome Bogu za primjere svetaca koji su ponajprije dokaz da je svetost u ljudskom životu zaista ostvariva, jer su je toliki u svome životu uspjeli utjeloviti i ostvariti. Na takav način oni su veliki poticaj svima nama koji, u mjeri u kojoj želimo nasljedovati Krista i koji po primjeru svetaca zaista želimo biti njegovi učenici, zapravo želimo i sami biti sveti. Sveci jesu dokaz da je sveto stvarno moguće i nama moguće. A kad ne bismo u temeljima u to vjerovali, zar bismo uopće bili kršćani, zar bismo uopće sudjelovali na ovakvim svečanostima i poduzimali hodočašća?
Večeras se pridružujemo beskrajnom nizom hodočasnika iz hrvatskoga naroda koji su, otkako su primili krst i postali kršćanski narod, mnogo puta pojedinačno i u skupinama upućivali se prema ovome gradu i molili zagovor apostola Petra i Božji blagoslov. Ti hodočasnici u prošlosti bili su ne samo prisutni u ovome gradu, nego ih je ondašnja i crkvena i kulturna javnost zaista primjećivala kao pobožne hodočasnike.
Do te mjere su bili zapaženi da su ušli kao pobožni hodočasnici i u znameniti spjev Dantea, koji ih smješta u raj i kaže otprilike: Kao čovjek možda iz Hrvatske, koji, Veroniku nam vidjet došao je da pred tvom slikom starodrevnom zabezeknut stoji i veli: „Tako li je, dakle, Gospode Bože, bilo lice Tvoje?“
Ako je pjesnik te vrste i toga kalibra smatrao važnim ne samo zapaziti, nego i u svoj najvažniji spjev unijeti pobožnoga hodočasnika iz Hrvatske, možemo misliti kakav su dojam zaista ostavljali prolazeći putovima ondašnje Italije i ulicama ovoga grada.
Sjećajući se s ponosom i svojih davnih predaka, molimo dragoga Boga da nas blagoslovi kako bismo bili dostojni nasljednici ne samo u narodnom smislu nego i u hodočasničkom smislu boravka, molitava i pobožnosti u ovome gradu.
A ova crkva svetoga Jeronima možda je i najbolji izričaj te pobožnosti hrvatskoga katolika, njegove duše, ali i mjesto njegovih molitava, zavjeta, potreba, želja, nakana i svega onoga što je sastavni dio života i ljudskoga i vjerničkoga u našem postojanju i u našem djelovanju. Uz to, uz ovu crkvu i Zavod je u novije vrijeme vezan, u duhovnome smislu, i određeni početak organizirane brige za hrvatske iseljenike. Ovdje se stoljećima, otkako su ove ustanove ustanovljene pa do danas, pokazivali duhovnu brigu za hodočasnike koji su se ovdje slijevali.
U novije je vrijeme organizirana duhovna skrb za hrvatske katolike u svijetu krenula, u stvari, odavde. Stoga, zahvaljujući onima koji su ovdje to započeli, zahvaljujemo i svima koji su došli na pomisao da se to tako organizira. Zahvaljujemo svima koji su doprinijeli da se to dogodi, kao što zahvaljujemo i onima koji danas vode brigu za iseljene hrvatske katolike na raznim stranama po svijetu. A ima nas, u organiziranom smislu, od Južne Afrike do Novoga Zelanda, i jedva da neki kraj svijeta postoji gdje naših ljudi nema i gdje duhovna skrb, na ovaj ili onaj način, nije u njihovoj službi.
Zahvaljujemo i onima koji su prije 80 godina na području Njemačke i Austrije također pokrenuli inicijativu da duhovna skrb za iseljene hrvatske katolike zaživi na organizirani način. Ponajprije Njemačkoj biskupskoj konferenciji, koja je 1946. godine imenovala jednoga hrvatskog svećenika kao prvoga službeno imenovanoga da vodi duhovnu skrb za tadašnje iseljene katolike iz hrvatskoga naroda.
U kasnijim desetljećima ta se skrb razvila vrlo organizirano i vrlo ozbiljno. I danas sam beskrajno zahvalan i ovdje prisutnim svećenicima, u ime svih biskupa i u ime Crkve u hrvatskom narodu, za njihovu skrb za iseljene katolike u Njemačkoj, ali i u Austriji. Kao što sam zahvalan i onima koji vode ovaj Zavod za tu skrb, kao i za večerašnju gostoljubivost i otvorenost da u ovoj crkvi možemo slaviti euharistiju.
Hvala i fra Petru Klapežu, delegatu koji na području Njemačke vodi brigu za organizirane hrvatske zajednice, kao i vlč. Tomislavu Markiću, koji u Zagrebu vodi ured za hrvatsku inozemnu pastvu. Važni su to suradnici, važna je njihova uloga, ponajprije radi duhovnog dobra braće i sestara koji su se razišli po svijetu. Oni su večeras ovdje zbog toga da zahvale dragome Bogu za sve milosti koje posredovanjem Crkve dobivaju, ali i da sutra svi zajedno sudjelujemo na audijenciji kod Svetoga Oca, koji je na čelu Crkve po svojoj službi, i molimo njegov blagoslov kako bi briga za iseljene hrvatske katolike – a i oni su njegova skrb, kao što su svi drugi iseljeni i neiseljeni dio njegove skrbi – bila još plodonosnija.
I vratimo se na kraju nakratko još temi hodočašća. Draga braćo i sestre, lijepo je vidjeti u fizičkom smislu hodočasnike koji se okupljaju na raznim stranama po svijetu, pa i vas večeras ovdje u svetom gradu Rimu. No hodočašća koja u fizičkom smislu poduzimamo izraz su naše vjere i zahvalnosti prema dragome Bogu. Ali u temeljima su ona zapravo slika, u fizičkom smislu, onoga što u duhovnom smislu svatko od nas čini u vlastitom životu.
Prolazimo kroz vrijeme koje nam je darovano na način da ćemo jednom izići iz ovoga vremena. I kao što u fizičkom smislu prolazimo kroz razna mjesta i iz njih izlazimo, tako ćemo iz vremena života koji nam je darovan izići jednoga dana.
Stoga, dok večeras kao fizički hodočasnici zahvaljujemo Bogu za sve darove i molimo za vlastitu svetost, molimo ga još više da nas blagoslovi kako bismo svoje životno-duhovno hodočašće zaista proveli na način sličan onome kako je našega nekog pretka opjevao znameniti Dante i kako bi dragi Bog zaista imao velik razlog da, kao što smo rekli na početku, dočeka svakoga od nas s osmijehom na licu i primi nas u Kraljevstvo svoje na kraju vremena koje nam je darovano.
I, naravno, neka dragi Bog blagoslovi svakoga od vas večeras ovdje prisutnoga, vaše obitelji, vaše prijatelje, vaše zajednice i sve one koje susrećete na svojim putovima, naravno, zajedno sa svećenicima koji vam služe.
I ponavljam, zaista mi je drago što sam u prilici večeras pozdraviti vas, što sam u prilici zajedno s vama večeras prikazati ovo euharistijsko slavlje.
Zahvaljujući dragome Bogu za sve blagoslove i, naravno, moleći ga da nastavi blagoslivljati sve naše korake i cijele naše živote, po Kristu Gospodinu našemu. Amen.