Nekoliko znakovitih obljetnica vezanih za hrvatsku inozemnu pastvu dolazi u 2026. godini – šest desetljeća Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, osam desetljeća dušobrižništva za Hrvate katolike u Njemačkoj i Austriji i 100 godina Hrvatske franjevačke kustodije sv. Obitelji za SAD i Kanadu. Nezanemarivi jubileji svjedoče o kontinuitetu brige Katoličke Crkve za hrvatski narod koji se spletom teških povijesnih okolnosti od kraja 19. stoljeća raseljavao po svem svijetu, prenosi Glas Koncila.
Krajem 2025. objavljen je podatak da prvi put otkako postoje sustavnija demografska mjerenja više Hrvata živi u iseljeništvu nego u domovini. Nerazmjer je bolan i otvara brojna duboka pitanja – na nešto više od tri i pol milijuna Hrvata u domovini sada dolazi oko pet milijuna Hrvata izvan domovine. Naraštaji su to iseljenih koji su u bijeli svijet pošli prije desetak godina, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Ali ima među njima i puno onih čiji su očevi, djedovi, pa i pradjedovi iza sebe morali ostaviti svoju hrvatsku grudu i sreću potražiti u tuđini. Razlozi su bili brojni: ratovi, ekonomske neizvjesnosti, državni okviri neprijateljski nastrojeni prema hrvatstvu, nerodne godine… Mijenjale su se tijekom prošlosti vlasti i režimi, dolazile su i rodne godine i bolje ekonomske prilike, ali Hrvati od kraja 19. stoljeća do danas ne prestaju napuštati svoju domovinu. A gdje god pošli – od obližnje Austrije do daleke Australije – za njima idu i katolički svećenici.
Najzahtjevnije godine za pastoral iseljenih hrvatskih katolika nedvojbeno su bile godine komunizma. Premda naoko daleko i sigurni od jugoslavenskoga režima, zloglasne tajne službe – uz dopuštenje vlasti zapadnih zemalja – na razne su načine nadzirale, strašile, pa i likvidirale iseljene Hrvate. No bila su to i vremena svećenika koji se nisu bojali biti pastiri raseljenoga stada. Tko među današnjim iseljenim Hrvatima koji polako prelaze sedmo ili osmo desetljeće životne dobi ne pamti Vladimira Stankovića, Vilima Cecelju ili pak brojne pohode kardinala Franje Kuharića? Pokazalo se upravo tijekom tih teških godina – osobito kada je došao Domovinski rat u kojem je obranu domovinske Hrvatske na razne načine nosila i iseljena Hrvatska – da je pastoralna skrb za iseljene bila jedan od najuspjelijih »projekata« Crkve u Hrvata tijekom 20. stoljeća.
Kako danas izgleda »brojčani presjek« hrvatske inozemne pastve, pojašnjava nam dr. Tomislav Markić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. Ravnateljstvo ove godine slavi šest desetljeća od svojega utemeljenja. »Prema posljednjim službenim podatcima s početka 2025. godine hrvatska inozemna pastva obuhvaća 180 hrvatskih katoličkih župa, misija, zajednica i centara na pet kontinenata, a u njima djeluju 184 svećenika, i to 99 iz Hrvatske, 78 iz Bosne i Hercegovine, sedam iz inozemstva, od čega je 128 redovnika, a 56 dijecezanskih svećenika. Mi ih interno dijelimo u deset pastoralnih područja: Sloveniju, Austriju, Švicarsku, Njemačku, zapadnu Europu, Skandinaviju, Kanadu, Sjedinjene Američke Države, Južnu Ameriku i Oceaniju, a jedna misija djeluje i u Južnoafričkoj Republici«, rekao je dr. Markić.
No u pastoralnom pogledu pojam iseljeništva ne znači i jedinstven pastoralni pristup. Razlike su, napominje dr. Markić, u pastoralu iseljenih Hrvata u europskim zemljama, u koje su došli nakon 2013. i ulaska Hrvatske u EU, i u pastoralu na udaljenim kontinentima, u Americi i u Australiji gdje u posljednjih petnaestak godina nije bilo »pomlađivanja«. »Mlađi su iseljenici već jako dobro opremljeni stranim jezikom i zbog toga i nisu toliko vezani uz svoj jezik, a i njihov je identitet više kozmopolitski. Nove tehnologije i društvene mreže omogućuju novim iseljenicima znatno bolje uvjete u smislu preseljenja, pronalaženja poslova, prava i mogućnosti nego što je to bilo u ne tako davnoj prošlosti kada su naše misije posredovale i u socijalnim potrebama«, pojašnjava dr. Markić. »Valja istaknuti kako su naše misije prije svega pozvane pastoralno služiti, primarno posredovati vjeru, slaviti svete sakramente i naviještati radosnu vijest, koliko je moguće na hrvatskom jeziku. No valja primijetiti kako i tu dolazi do promjena. Tako primjerice u Sjedinjenim Američkim Državama u glavnini naših prekomorskih župa pastoral se odvija dvojezično, a sve češće je tako i u europskim pastoralnim prisutnostima«, kazuje nam dr. Markić.
Više nije neuobičajeno da svećenici poslani na neku hrvatsku katoličku misiju redovito »uskaču« i u pastoral biskupije koja im je domaćin. »Naše misije i naši dušobrižnici, iako različitoga stupnja samostalnosti, podliježu po odgovornosti ponajprije mjesnoj Crkvi. Tako su i zahvaćeni unutarcrkvenim promjenama, primjerice strukturnim reformama koje se događaju u nekim europskim zemljama. Prije svega manjak svećenika uzrokuje gašenje pojedinih župa i spajanje dosadašnjih župa u veću administrativnu cjelinu u kojoj i naši svećenici sve više sudjeluju i u pastoralu Crkve domaćina«, dodaje nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu.
Ipak, uza sve posebnosti i udaljenosti, blizina prema domovini međugeneracijski je fenomen. »Znam se nekada našaliti kako ljubav prema domovini raste s kvadratom udaljenosti jer je doista lijepo i dirljivo doživjeti kako naši ljudi u krajevima najudaljenijim od Hrvatske ipak prate događanja i vijesti iz domovine«, govori dr. Markić iz perspektive svojega sada već višegodišnjega angažmana na čelu hrvatske inozemne pastve. Raste standard u Hrvatskoj pa se nije ni uzaludno nadati da će se neki od iseljenih napokon početi vraćati iz dalekoga svijeta, kazuje nam sugovornik.
Duhovno se može najbolje napojiti na materinskom jeziku
S tim se gledištem složio i fra Vjekoslav Lazić, voditelj Hrvatske katoličke misije u Linzu i delegat HBK-a i BKBiH-a za pastoral iseljenika u Austriji. U Austriji je sustavniji pastoral hrvatskih iseljenika započeo prije osam desetljeća. »Mediji u Hrvatskoj pojednostavnjeno prikazuju preseljenje u inozemstvo pa kad se ljudi jednom otisnu na put i zateknu se u stranoj zemlji, opet ih dočeka, ako ne spora, onda detaljna i zahtjevna birokracija, rokovi ili uvjeti kao i svagdje u svijetu«, napominje sugovornik iz Linza i dodaje: »Povratak je sve češća tema među našim ljudima. Neki su ga i ostvarili, a neki se za to pripremaju. Nije inozemstvo više obećana zemlja. I ovdje je skup život, premalo spontan i slobodan. Ekonomska kretanja ne obećavaju brzu i laku zaradu kao nekada, a sveukupna politička situacija ne ulijeva nadu u sretnu i sigurnu budućnost. Sve to uzrokuje određenu dozu kritičnosti o životu i radu u Austriji kakve prije nije bilo u tolikoj mjeri pa se razmišlja i o povratku. Tko god ima malu djecu i djecu školske dobi, razmišlja o povratku u domovinu. Ideologije strane našemu načinu razmišljanja i života sve više preuzimaju javni prostor pa mnogi u povratku u domovinu vide povratak u okvir koji jamči budućnost njihove djece.«
Liturgija na hrvatskom mnogima je još uvijek najbolja utjeha u teškoćama života u stranom svijetu, dodaje o. Lazić. »Zato mnogi naši ljudi ne propuštaju nedjeljne mise na hrvatskom jeziku, uključuju se u život misije ili župe aktivirajući se u župnom zboru, vjeronauku, folkloru. Istina, svećenici su često ‘motor’, ali i vjernici laici izlaze s inicijativama pa pokreću molitvene grupe, humanitarne udruge i akcije koje tijesno surađuju s misijama. Mnogi govore da odlaze i na bogoslužje na njemačkom jeziku, ali se doista duhovno napoje tek moleći i pjevajući na materinskom jeziku. I to je istina. Na stranom se jeziku može dobro raditi, studirati, kupovati, ali moliti najbolje možeš onako kako si kao dijete naučen, moleći molitvu na jeziku koji ti grije i srce i dušu.«
U sadašnjem je trenutku, napominje o. Lazić, presudno razlikovati da pojam »integracije« može imati i drugo značenje – a to je »asimilacija« i krajnji gubitak identiteta naših iseljenih ljudi. »Pod integracijom, o kojoj se u europskim društvima govori, sve se češće misli na asimilaciju u ta društva, a jezik je zadnja crta obrane. Nikad se ne zna što budućnost donosi, ali svakako će bitka za domaću hrvatsku riječ pokazati je li neka generacija ‘izgubljena’ za domovinu ili nije«, pojašnjava o. Lazić.
Slaviti liturgiju i sakramente, naviještati radosnu vijest na hrvatskom, biti duhovni i identitetski potporanj iseljenim Hrvatima, »credo« je koji povezuje i hrvatske katoličke misije u Njemačkoj. Iseljena pastva u toj europskoj zemlji formirala se tijekom raznih povijesnih etapa, pojašnjava nam fra Petar Klapež, delegat Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj. Kasnih šezdesetih i sedamdesetih dolazili su najprije samo muškarci. Nije ni bio plan da u Njemačkoj trajno ostanu – cilj je bio zaraditi nešto novca da bi se u domovini podigao i uredio dom i nastavilo živjeti s obitelji. No prilike su – što zbog ekonomskih, što zbog političkih razloga – zapravo postajale teže pa su za muževima počele dolaziti i supruge i djeca. Svima njima trebalo je pružiti i duhovnu skrb, ali i socijalnu orijentaciju. Hrvatske su misije bile i svojevrsna stjecišta gdje su se razmatrale i prilike za pronalazak posla i snalaženje u novoj sredini, pojašnjava o. Klapež.
Posebnost zadnjega iseljeničkoga vala Hrvata u Njemačku bila je u tome da su odmah došle i cijele obitelji. Sada su neki mladi odrasli u Njemačkoj, neki su i rođeni ondje, i oni su u cijelosti integrirani u njemačko društvo. Prvi im je jezik njemački, a tek onda dolazi hrvatski. Sada se, napominje o. Klapež, događa i da se u pastoralu s djecom naših ljudi zapravo treba raditi dvojezično. U svakom slučaju za svećenika koji je poslan u Njemačku među naše iseljenika dobro poznavanje njemačkoga jezika neizostavan je faktor njegova djelovanja. U Njemačkoj je aktivno 95 hrvatskih katoličkih misija.
Nova zvanja – znak vitalnosti iseljene pastve
Hrvatska iseljena pastva u Njemačkoj unatoč svim teškoćama ipak ostaje zajednica koja je živa, koja se obnavlja. Vidljivo je to i po tome što je u posljednjih nekoliko godina iz hrvatskih katoličkih misija došlo i nekoliko svećeničkih i redovničkih zvanja, napominje o. Klapež. Mladi se uključuju u crkveni život kao ministranti, a među hrvatskim mladićima ima i onih koji dublje promišljaju o svećeničkom pozivu i teološkom studiju kao svojem putu u životu, napominje sugovornik. Bilo da je riječ o po jednom svećeniku po župi ili jednom svećeniku koji služi u više župa, hrvatske su katoličke misije u Njemačkoj ipak »pokrivene« hrvatskim svećenicima. Sa sličnom se pozicijom u Njemačkoj od većih iseljenih skupina katolika mogu pohvaliti tek Poljaci. Njemačke se župe »spajaju«, više župa sada postaje jedna administrativna cjelina, a događa se i da jedan veliki grad postane samo jedna župa. Druge se pak nacije u pastoralu snalaze na razne načine. Među iseljene španjolske vjernike, primjerice, dolaze svećenici iz Latinske Amerike. Među iseljenim Talijanima nađu se kao katolički dušobrižnici i poljski svećenici koji su studirali u Italiji pa poznaju talijanski jezik, kazuje o. Klapež. Jubileji – šest desetljeća Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, osamdeset godina pastorala za iseljene Hrvate u Austriji i Njemačkoj i stoljeće franjevačke kustodije sv. Obitelji za SAD i Kanadu – proslavit će se svečanim skupom sredinom travnja u Zagrebu.
Marino Erceg/www.glas-koncila.hr