Od 27. do 30. listopada, četrdesetak hrvatskih svećenika i pastoralnih djelatnika iz zapadne Europe, sudjelovalo je u Vallendaru kraj Koblenza na godišnjem Pastoralnom skupu. Tema susreta je bila Lectio divina u životu Crkve, a predavači su bili benediktinac sa Ćokovca otac Jozo Milanović i profesor fundamentalne teologije iz Đakova dr. sc. Davor Vuković.
Nakon zaziva Duha Svetoga, ovogodišnji pastoralni skup je pozdravnom riječju otvorio mons. Tomo Vukšić, nadbiskup vrhbosanski, a koji je ujedno i predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu.
Okupljene je pozdravio po prvi puta u tome svojstvu, novoizabrani delegat Dušobrižništva za Hrvate u Njemačkoj fra Petar Klapež te nacionalni ravnatelj Njemačke biskupske konferencije za dušobrižništvo katolika drugih materinskih jezika dr. Lukas Schreiber koji je održao i predavanje o stanju u Katoličkoj Crkvi u Njemačkoj i o smjernicama Njemačke biskupske konferencije za zajednice drugih materinskih jezika.
Skupu je prisustvovao i fra Ljubomir Šimunović, delegat Delegature za zapadnu Europu, koju čine Francuska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Irska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Predavanja prvoga dana pastoralnog skupa održao je o. Jozo Milanović. U prvom predavanju, naslovljenom „Lectio divina i liturgijsko čitanje“, istaknuta je bitna poveznica koju lectio divina ima s liturgijom, za koju Drugi vatikanski koncil u Konstituciji o liturgiji kaže da je ‘vrhunac ka kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno vrelo iz kojega istječe sva njezina snaga’. To znači da je liturgijsko čitanje riječi Božje, odnosno Služba riječi u liturgijskim slavljima, vrhunac i vrelo za sva izvanliturgijska čitanja, među kojima posebno mjesto zauzima lectio divina, hrvatski „božansko čitanje“. Takvo molitveno čitanje u crkvenoj se Predaji njegovalo od otačkih vremena, a u naše dane doživljava novi procvat. Po uzoru na Službu riječi u bogoslužju, lectio divina je životno čitanje riječi Božje koja je u životu Crkve uvijek „živa i djelotvorna“ (usp. Heb 4,12).
U drugom predavanju naslovljenom „Lectio divina liturgiju priprema“ se osvrnuo na važnost pripreme za liturgiju kroz čitanje i razmatranje Božje riječi. Istaknuto je da bogoslužje nije neki mali brežuljčić na koji se možemo popeti brzo i lako kad god zaželimo. Liturgija je visoka i sveta gora na koju je uspon postupan i pripreman. Stoga lectio divina, u kojoj se čitaju biblijski tekstovi bogoslužja koje se ima slaviti, znatno pomaže u boljoj pripremi za slavlje. To prvenstveno znači pripremiti sebe, jer je liturgija Službe riječi sveti dar Božji. „Nije naše da pripremimo dar sami sebi, nego da pripremamo sebe kako bismo dar Božji što dostojnije primili. Priprema također uključuje i proučavanje biblijskog teksta koga ćemo slušati u bogoslužju. Poslužit ćemo se i biblijskim priručnicima, nastojeći upoznati životni okvir liturgijskog odlomka. Jer ako ne razumijemo što se dogodilo ‘u ono vrijeme’, nećemo razumjeti ni što se ima dogoditi ‚u ovo vrijeme’“, rekao je između ostaloga otac Jozo.
„Lectio divina liturgiju nastavlja“ bio je naslov trećeg predavanja. Nakon slike liturgijskog vrhunca, nastavilo se promatrati i sliku vrela iz koga riječ Božja teče i kroz čitanje lectio divina. Molitveno čitanje svetopisamskih ulomaka, upravo onih koji su u slavljenom bogoslužju bili naviješteni, jedan je od glavnih rukavaca kojim protječe živa voda Svetoga pisma i utječe u život öovjeka. A da se takvo životno utjecanje dogodi, treba živu riječ Božju uživo slušati i osobno vršiti. Ivan Pavao II. je to jasno istaknuo u apostolskom pismu Ulaskom u treće tisućljeće: „Osobito je nužno da slušanje Riječi postane životni susret u staroj i uvijek važećoj predaji lectio divina, koja u biblijskomu tekstu vidi živu riječ koja zahvaća, usmjerava, življenje oblikuje“.
Dan je zaključen svetom misom koju je predslavio mons. Tomo Vukšić. U propovijedi je mons. Vukšić, između ostaloga, rekao kako su hrvatski i njemački vjernici živo kamenje Crkve te da su poput dva lûka uglavljena u zaglavnom kamenu, Kristu Gospodinu.
Drugog dana susreta, predavanja je održao dr. Davor Vuković. Predavač je u izlaganju naslovljenom „Božja riječ, Sveto pismo i lectio divina: od teorije do konkretne prakse“ ukazao na središnje mjesto Božje riječi u kršćanskom životu. Božja, pak, riječ predana je Crkvi u Svetom pismu i u Svetoj predaji. Polazeći od nauka Drugog vatikanskog sabora (Dei Verbum), pa preko naučavanja pape Benedikta XVI. (Verbum Domini), predavač je istaknuo važnost i značenje Svetog pisma u životu Crkve, osobito drevne metode lectio divina koja Sveto pismo, odnosno Božju riječ čita (lectio), razmatra (meditatio), nad njom moli (oratio), u njoj odmara (contemplatio) i u njezinoj snazi djeluje (actio). Uz teorijski prikaz koraka lectio divina, predavač je iznio i iskustva iz konkretne prakse provođenja metode lectio divina sa skupinom vjernika u Osijeku.
„Svećeničko djelovanje od kontemplacije do akcije. Opasnost aktivizma“ bio je naslov drugog predavanja u kojem je dr. Vuković prikazao važnost duhovnosti u životu svećenika i pastoralnih djelatnika. Bit duhovnog života općenito, a osobito života svećenika, jest u bliskom odnosu s Bogom Isusa Krista, u povezanosti s Bogom kroz osobnu molitvu, razmatranje Svetog pisma, kroz euharistiju i liturgiju, kroz klanjanje i predanje Bogu. Opasnost našeg vremena jest u zanemarivanju duhovnog života i kontemplacije, te stavljanju naglaska na akciju i učinkovitost, koji se bez kontemplacije koja prethodi, najčešće pretvaraju u besplodan i iscrpljujući aktivizam. Stoga je jedna od najvažnijih zadaća svećenika danas ponovno vratiti primat duhovnosti, odnosno ozbiljnom i unutarnjem molitvenom životu.
Posljednje predavanje je bilo „Umorni svećenici. Od razočaranja i umora do radosti i smisla svećeničkog života“. Predavač je istaknuo kako je među svećenicima i pastoralnim djelatnicima sve prisutniji fenomen umora i razočaranosti. Razlozi umora i razočaranja su raznoliki, te ih u određenoj mjeri ne možemo izbjeći. Ipak, valja učiniti sve moguće kako umor i razočaranje ne bi sasvim proželi život, te valja uvijek iznova nalaziti putove odmora kao i obnove radosti i smisla svećeničkog i pastoralnog djelovanja. Mogući koraci u tom smjeru su: znati usporiti, pa i znati stati; znati postaviti granice; znati slušati sebe, Božju riječ, Boga; znati živjeti iz odnosa i prijateljstva s Isusom Kristom koji sve poziva da u njemu nađemo mir i počinak, znati se odmoriti i otpočinuti u prirodi i u bratskom zajedništvu.
U poslijepodnevnim satima sudionici pastoralnog skupa su održali malo hodočašće u čast bl. Alojzija Stepinca, posjetivši jedinu blaženikovu bistu na javnom mjestu u Njemačkoj, a koja se nalazi na gradskom trgu ispred crkve sv. Franje u Koblenzu u kojoj se na misna slavlja okupljaju hrvatski vjernici. Također, posljednjeg dana, dio sudionika je posjetio svetište Majke Božje Triput Divne u Schönstattu koji je dio Vallendara. Sudionici pastoralnog skupa su uz predavanja, molitvu i misu, imali priliku za razgovor o konkretnim situacijama s kojima se svatko pojedini susreće u svome pastoralnom radu.
