U utorak, 30. rujna, u sklopu susreta Akademskog kruga HKŽ München, održano je vrlo poučno i zanimljivo predavanje iz hrvatske povijesti dr. Tomislava Đurasovića u HKŽ München na temu: „1100 godina Hrvatskog kraljevstva, Splitskih crkvenih sabora i Zahumlja kao temelja hrvatskog identiteta“.
Predavanje dr. Tomislava Đurasovića je bilo vrlo zanimljivo, iscrpno, sveobuhvatno. Malo naroda zna za svoj početak i značenje narodnog imena. Ni mnogo Hrvata možda ne zna što znači i kako je postalo ime Hrvat. Ono se prvi put javlja već u 2. i 3. st. u Azovu, na ušću Dona, u dva grčka natpisa kao osobno ime Horoathos i Horuathos, za koje se misli da je iranskog podrijetla.
Osim toga, hrvatsko su ime nosila do 11. st. još dva slavenska plemena, Hrvati u Poljskoj, u Velikoj ili Bijeloj Hrvatskoj uz gornju Vislu sa središtem u Krakovu, i u sjeveroistočnoj Češkoj, a tragovi hrvatskog imena pokazuju da su manje skupine Hrvata bile pomiješane s drugim slavenskim i neslavenskim pučanstvom na golemom prostoru središnje Europe.
Znanstvenici su različito pokušavali protumačiti kako je nastalo i što znači ime Hrvat, ali im to nije pošlo za rukom. Slažu se jedino u tome da ono nije slavenskog podrijetla. Predavač se pozvao i na 14 kamenih ploča kralja Darija. Na jednoj od tih ploča se može naći ime Hrvat. Govorio je o pokrštenju Hrvata, o mučenicima Salone, caru Dioklecijanu koji je nanio puno zla, a služio se izrekom Divide et impera – Podijeli pa vladaj.
Dr. Đurasović je spomenuo dvojicu povjesničara koji zastupaju tezu o porijeklu Hrvata iz Irana, a to su Stjepan Sakač i Josip Mikoczy Blumenthal.
Stjepan Sakač kao povjesničar istaknuo se zanimljivim radovima na temu hrvatske povijesti. Tako je o međunarodnom mirovnom ugovoru, koji Konstantin Porfirogenet spominje u svom djelu De administrando imperio, a kojim Hrvati poslije krštenja „postaviše vlastoručni ugovor te se tvrdom i nepokolebljivom vjerom zakleše sv. Petru da nikada neće provaljivati u tuđe zemlje niti ondje ratovati, već da će radije živjeti u miru sa svima koji to budu htjeli, a zauzvrat, od neimenovanog pape su dobili „molitvu“ (obećanje) da će se za njih boriti i na pomoć im biti Bog Hrvata, kad god drugi narodi provale u hrvatsku zemlju i ratom ih uznemire, a Petar, učenik Kristov, obdarit će ih pobjedom“. Sakač je svojom raspravom dokazao da je taj ugovor istinit, a papa iz tog ugovora bi trebao biti sveti Agaton.
Papa Agaton poslao je poslanicu bizantskom caru Konstantinu IV. iz 680. godine odaslane s Rimskog crkvenog sabora, da su još 680. među Slavenima „…između barbarskih naroda, kako Langobarda tako i Slavena, također u sredini Franaka i Gala, nalaze se mnogi od mojih slugu (tj. biskupa), koji se s obzirom na apostolsku vjeru ne prestaju revno mučiti…“. Zaključio je da ti Slaveni iz papina pisma mogu biti jedino Hrvati, jer su ostali Slaveni pokrštavani tek krajem 8. i početkom 9. stoljeća. Agatonova poslanica potvrđuje da su već 680. Hrvati imali biskupe koji su ih duhovno opsluživali. Radi se o tome što su poslanicu potpisali nazočni biskupi, a među njima je bio i biskup iz Istre, no ne i iz ostalih hrvatskih krajeva. Sa Sakačevim su se stavom složili hrvatski povjesničari Dominik Mandić i Marković.
Dr. Đurasović se poziva na izvore da je pokrštavanje Hrvata počelo 640.-642. Spomenuo je i Tomu Arhiđakona koji veli da je većina pučanstva bila pokrštena. Zatim je govorio o odnosu Crkve i hrvatskih vladara, spominjući Trpimira, Domagoja, Branimira, Tomislava, i druge vladare, posebice Zvonimira. Branimir je hrvatsku nezavisnost utvrdio oslonivši se na papu, koji ga je priznao za kneza i šalje mu svoj blagoslov. U vrijeme Tomislava prvi put sjedinjeni su sjeverni i južni krajevi od Drave do mora, u jedinstvenu hrvatsku državu. Tomislav se 925. proglasio za kralja. Tako je Hrvatska postala kraljevinom što je priznao papa. Zvonimir se također oslonio na Crkvu. Tako je zavladao dalmatinskim gradovima, a papa ga je priznao za kralja Hrvatske i Dalmacije. Tada su one po prvi put postale jedinstvena i jedna država.
Govoreći o crkvenim saborima u Splitu 925. i 928. dr. Tomislav Đurasović je ustvrdio da je na tim saborima zaključeno da se vrhovna crkvena vlast prizna splitskom nadbiskupu na čitavom hrvatskom području od mora do Drave i od Raše do Kotora. Ninska biskupija bila je ukinuta, a Grguru predana skradinska. Osim toga sabori su zabranili da se zaređuju svećenici koji bi se u bogoslužju služili staroslavenskim jezikom. No, kako je bilo malo svećenika koji su znali latinski jezik, to se zapadno bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku hrvatskog obilježja sačuvalo. S njim se sačuvalo hrvatsko narodno pismo glagoljica, pa je oboje postalo dio naše kulture.
Veći dio svoga predavanja dr. Đurasović je posvetio Zahumlju, Hercegovini. Posebice je govorio o općini Ravno kao štitu hrvatskog juga. Govorio je o stradanjima stanovništva, o Hercegovačkom ustanku, prelascima na pravoslavlje i na islam, bjegovima i stradanju Hrvata u Donjoj Hercegovini.
Na samom kraju prisutnima se predstavio novi župnik HKŽ München, fra Frano Čugura, koji je zahvalio dr. Tomislavu Đurasoviću, a riječ zahvale uputio je i Ante Moro, predsjednik Akademskog kruga.
Prisutni su nakon toga postavljali pitanja predavaču.
Tekst i slike: fra Jozo Župić