„Taj mit što ga svijet ne poznaje uvod je u radost Duha Svetoga“, pisao je u 11. stoljeću Sv. Bruno, utemeljitelj kartuzijanaca, monaha koji se posvećuju molitvi i skromnom tjelesnom radu, u tišini samotišta.
Rođen u plemićkoj obitelji u Kölnu, u Njemačkoj na početku drugog tisućljeća.
Bruno je studij završio u Reimsu u Francuskoj u biskupijskoj bogosloviji, na kojoj je kasnije predavao. Njegovi učenici – između ostalog – bili su budući papa Urban II. i Sv. Ugo iz Grenoblea.
Nakon što su ga udaljili iz reimske biskupije jer se snažno protivio izboru Manašea, nedostojnog biskup, koji je trgovao crkvenim stvarima, odlučio se povući u samotnjačke i tihe oaze pa se ondje posvetiti monaškom životu daleko od buke svijeta.
Isprva je s nekolicinom sudrugova boravio u Citeauxu – samostanu gdje je Robert di Molesme vodio cistercitski red, da bi kasnije odabrao jedno još povučenije i mirnije mjesto nedaleko od Grenoblea u srcu doline Kartuzije.
Oko oratorija, u kojem se odvijala svakodnevna zajednička molitva, stale su nicati prve monaške ćelije. Bile su to skromne kolibice na dva kata, podignute oko izvora vode. U sobici na prvom katu se odvijala osobna molitva monaha, dok je ona u prizemlju služila kao radni dio i kojem su se monasi strpljivo posvećivali prepisivanju. Umnažali su tako: kodekse, minijature, prijevode i prijepise drevnih tekstova i na taj način sačuvali za buduće naraštaje golemu povijesnu i književnu klasiku.
Kada ga je 1091. papa Urban II. pozvao u Rim, Bruno je teška srca ostavio „svoju“ Kartuziju kako bi se uputio do papinskog dvora. No, ubrzo je požalio tu svoju odluku pa se ponovno povukao od bučnog života kako bi u tišini potražio radost molitve.
Ovoga je puta utemeljio samotište u Italiji u zabačenom mjestu Torre u pokrajini Kalabriji i nedaleko od modroga zaljeva Aquillace.
Dio monaha, koji su s njime došli u Italiju, odlučili su se vratiti u Francusku te se iznova zatvoriti u izvornu kartuzijsku opatiju, a svetac je svoje posljednje dane proživio u Kalabriji odakle je u više navrata pisao braći u Francuskoj kako bi ih savjetovao i vodio putem svetosti.
Osobno je i Bogu više puta pismenom riječju zahvalio na ljepoti odabranog mjesta diveći se svemu stvorenom što ga je okruživalo.
Ime Bruno je germanskog porijekla i znači „smeđe boje“.
Sv. Bruno zaštitnik je Reda kartuzijanaca.
T.M.I., KT
www.nedjelja.ba
