Sv. Katarina Sijenska čitav svoj život posvetila je u nastojanju nasljedovanja Krista kao glasnica mira i pravde, iako ju je to stajalo velikih napora uz brojna poniženja.
Katarina je rođena u Sijeni, 25. ožujka 1347. kao 24. kći Giacoma Benincase, skromnog bojara. Sa šest godina doživjela je viđenje, koje je zauvijek odredilo njezinu sudbinu: ukazao joj se Krist odjeven u papinsku odoru i pozvao je da ga slijedi. Kao sedmogodišnjakinja u nazočnosti Gospe, mistično se zaručila s Kristom. Da to nije bio tek djetinji san, već odabir života po nadahnuću Duha Svetoga, potvrdilo se u njezinoj 12. godini kada se usprotivila braku što joj ga je, prema običajima onoga vremena, majka bila ugovorila. Kako bi pokazala svoju odlučnost, odsjekla si je kosu i glavu prekrila velom. Majka joj je, razljućena njezinim odbijanjem, strgnula veo i zaprijetila kako će joj kosa narasti i kako će se udati.
Bio je to početak duga i silovita „odmjeravanja snaga“ između majke i kćeri. Naposljetku je pobijedila Katarina. Utješena viđenjem Sv. Dominika, koji joj je navijestio skori kraj nevolja, jednoga je dana roditeljima obznanila neopozivu odluku da će se zatvoriti u samostan, te je kratko nakon toga, nakon što je njihov otpor oslabio, odjenula habit.
Katarina je gotovo smjesta prigrlila kontemplativni život, koji se sastojao od molitve, razmatranja i mistične akseze, popraćen djelima milosrđa – brinući se o pacijentima bolnice, kao i oboljelima od gube u prebivalištu Sv. Lovre.
Kasnije ju je pogled na grad i njegove frakcije u neprestanu međusobnu sukobu, kao i na razdijeljenu i korumpiranu Crkvu, naveo postati zagovornicom mira i dubokih reformi. Tada je stala oko sebe okupljenim učenicima diktirati pisma puna ljubavi, sućuti, ali i žarkih poziva na mir i pomirenje….Ona su bila upućena kralju, plemićima i moćnicima, prelatima, sucima, ali i „običnim“ očevima obitelji. „Pišem u Predragocjenoj Krvi Kristovoj“, govorila je.
Njena pisma su stigla čak i do Pape (kojega je nazivala ‚blagim Kristom na zemlji‘), a koji je u to vrijeme stolovao u Avignonu. U njima je ona – žena – poticala Svetog Oca da bude srčan te privede kraju predugo izgnanstvo i vrati se u Rim.
Neki su, međutim, smatrali kako je ova redovnica svojim uplitanjem prevršila mjeru, te je 1374., bila primorana opravdati se pred glavnim kapitulom dominikanaca, sazvanim u Firenci. No, ti su je hvalevrijedni redovnici oslobodili optužbi te su je ohrabrili da pojača svoj apostolat, pod vodstvom fra Rajmunda iz Capue.
Utješena odobravanjem i poštovanjem svojih poglavara, Katarina se s još većom odvažnošću dala na posao, slijedeći svoja dva ideala: uspostavljanje mira u zemlji i pročišćenje Crkve, „velikoga mosta nad svijetom“ preko kojega svi mogu prijeći sa zemlje na nebo.
Godine 1375., pokušala je u Pisi nagovoriti vojskovođu Ivana Acuta na sudjelovanje u križarskoj vojni. Iduće se godine našla u Lucci, kako bi gradske starješine nagovorila da ne pristaju uz savez protiv Pape. Potom je otišla u francuski Avignon, kako bi ishodila mir između Svetog Oca i grada Firence. U tome nije uspjela, te je – s političkoga gledišta- pretrpjela poraz, ali je zato postigla nešto posve nenadano: uspjela je uvjeriti papu Grgura XI., da napusti nedolično sjedište u Avignonu i vrati se u Rim.
Godine 1378. pokušavajući umiriti, tko zna koje po redu nemire u Firenci, zamalo je izgubila život. Nad kršćanskim je zajednicama pak u to vrijeme visjela prijeteća pogibao raskola. Urban VI., koji je naslijedio Grgura XI., pozvao je Katarinu u Rim i zamolio ju da se svojim duhovnim autoritetom založi kako do toga ne bi došlo. Svetica se svim snagama borila kako bi postigla cilj. Pisala je pisma onima koji su doveli u pitanje jedinstvo Crkve – napose Francuzima – postavivši antipapu u odnosu na Urbana VI., Klementa VII., koji je obitavao u Avignonu. Ostala je pisma uputila kardinalima, državnim poglavarima i običnim vjernicima, pozivajući ih neka „naprave zid“ oko Pape.
Sukob je razriješen u korist legitimnog poglavara, ali tek nakon što se u cijelu stvar umiješalo i oružje. Iscrpljena tako intenzivnim življenjem, Katarina je preminula 1380. u dobi od svega 33 godine. Čitav svoj život posvetila je u nastojanju nasljedovanja Krista kao glasnica mira i pravde, iako ju je to stajalo velikih napora uz brojna poniženja.
Krist je nagradio njezinu vjernost utisnuvši joj u ruke svoje stigme. Bile su to nevidljive stigme, koje su izazivale više duhovnu negoli tjelesnu bol.
Papa Pio II. proglasio ju je svetom, a crkvenom naučiteljicom proglašena je 1970.
T.M.I., KT
www.nedjelja.ba
