Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

19. ožujka – Sv. Josip, zaručnik Bl. Djevice Marije

U njegove kreposti ubrajamo: vjeru, šutljivost, poslušnost te otvorenost planovima Božjim čak i onda kada su bili nadasve tajnoviti i neizvjesni te su kao takvi izazivali tjeskobu i zabrinutost.

Josip je zaručnik Marijin i glava Svete Obitelji. Kao potomak loze Davidove, bio je kraljevskoga roda te pripadnik samo nominalna plemstva, jer je za života morao zarađivati kao obrtnik. Iz njegovih su grubih i žuljevitih ruku izlazili predmeti od drva i od željeza, skromno pokućstvo te predmeti za opću uporabu i jednostavne djelatnosti naroda posvećena nadasve poljodjelstvu i pastirstvu. O njemu nemamo puno sigurnih podataka, osim onoga što su nam prenijeli evanđelisti Matej i Luka.

Legenda je, međutim, prepuna događaja, između ostalog i kada je riječ o najvažnijem trenutku u životu toga pravedna, tiha (niti jedan evanđelist ne prenosi niti jednu jedinu njegovu riječ) i poslušna čovjeka: njegovu vjenčanju s Marijom, koje se, prema jednoj predaji, zbilo u njegovu mladenaštvu, a prema drugoj u već punoj zrelosti.

Legenda nam pak prenosi kako je Marija imala obilje prosaca, ali je izbor pao na Josipa jer je, u igri koja je o tome odlučivala, jedino njegov štap procvjetao, kao što se tražilo. Legenda je time zacijelo htjela prenijeti kako je, zahvaljujući toj svezi, iz suha panja Staroga zavjeta procvjetala milost i nagovijestila novo sunce otkupljenja.

Ako se oslonimo na nešto pouzdanije povijesne podatke, znamo kako se Josip, zaručen s Marijom prema zakonskim propisima onoga vremena, našao pred nadasve teškom odlukom. Naime, njegova se zaručnica, po svemu besprijekorne i neupitne čednosti, našla trudna prije nego što će se oni sastati.

U njoj se sasvim sigurno moralo dogoditi nešto tajanstveno i neshvatljivo, što taj pravedni i jednostavni čovjek nije mogao nadzirati. Radi toga je bio odlučio potajice otpustiti svoju mladu zaručnicu, kako je ne bi izložio javnom ruglu.

No, na sreću, to je dramatično i tjeskobno pitanje razriješeno zahvaljujući djelovanju Anđela Božjeg, koji mu je rekao: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi svoju zaručnicu Mariju, jer je ono što je u njoj začeto zaista od Duha Svetoga. Rodit će sina kojemu ćeš nadjenuti ime Isus: On će spasiti narod svoj od grijeha njegovih“,

Josip je s velikim olakšanjem odahnuo i kao pravi poslušan čovjek „uzeo k sebi svoju zaručnicu“ te se s njom zaputio u Betlehem, prema nalogu cara Augusta. Ondje će Marija na svijet donijeti Spasitelja, budući da su se navršili dani njezine trudnoće.

Potaknut od Anđela, novorođenu su se Spasitelju prvi došli pokloniti pastiri, koji su na obližnjim poljima čuvali svoja stada, a potom, vođeni zvijezdama, također i Sveta Tri Kralja – mudraci, pristigli iz dalekih zemalja. Zatim se na tu obitelj, slavljenički nadvijenu, nad to neobično Djetešce, oborio žestoki udarac kralja Heroda. Josip, Marija i Isus bijahu primorani pobjeći u Egipat, kako bi izbjegli smrtonosnu zamku koju je ovaj kralj postavio. Nakon što je opasnost prošla, vratili su se u Nazaret.

Evanđelje spominje Josipa još jednom, iako neizravno, kada se Isus  u 12-toj godini „izgubio“ u hramu, uzrokovavši tako svojim roditeljima tjeskobne sate. „Otac tvoj i ja žalosni smo te tražili“, prigovorila mu je Marija pronašavši Ga. Nakon što se ta kratka pustolovina sretno završila, u nazaretsku se kućicu vratio mir.

Praćen Josipovim i Marijinim pogledom Isus je rastao „u mudrosti, dobi i milosti“, pripravljajući se svakodnevnim teškim radom u očevoj radionici, molitvom i poslušnošću, za Svoje mesijansko poslanje.

U tom trenutku, međutim, Josip odlazi u konačnu tišinu. Gotovo je posve sigurno svoj zemaljski život završio prije nego što je Isus započeo javno djelovanje. Njegova je smrt bila sretna, utješena Isusovom prisutnošću i sigurnošću kako je imao neizrecivu povlasticu biti poočimom Mesije, te štititi, ljubiti i skrbiti se za Onoga, koji će svojom otkupiteljskom smrću spasiti čitav svijet.

U njegove kreposti ubrajamo: vjeru, šutljivost, poslušnost te otvorenost planovima Božjim čak i onda kada su bili nadasve tajnoviti i neizvjesni te su kao takvi izazivali tjeskobu i zabrinutost.

Njegov je lik, međutim, ostao u sjeni čak i nakon smrti te se pobožnost prema njemu stala razvijati tek iza IX. stoljeća, da bi u XI. I XII. stoljeću poprimila neočekivane razmjere, zahvaljujući djelovanju franjevačke škole. Drugi je zamah doživjela u XIX. stoljeću kada ga je Pio XI.,1870., proglasio zaštitnikom svekolike Crkve te uspostavio njegov blagdan 19. ožujka, kao propisani.

Naposljetku je papa Ivan XXIII., koji je gajio osobitu pobožnost prema Sv. Josipu, uključio njegovo ime u Misal, zajedno s Isusom, Marijom te svecima čiju zaštitu Crkva svakodnevno zaziva u euharistijskome slavlju.

Ime Josip hebrejskog je podrijetla i znači: „Bog pridružuje, obogaćuje“ (obitelj djecom).

Zaštitnik je: Hrvatske, Vijetnama, Perua i Meksika. Također, zaštitnik je: tesara, stolara i svih zanatlija.

J.Vr.,KT

www.nedjelja.ba