Seminar daljnje izobrazbe za hrvatske trajne đakone i pastoralne suradnike i suradnice (redovnice i laikinje i laike) iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj održan je ponedjeljka od 2. do petka 6. ožujka, u samostanu Službenica Milosrđa (Duhovni centar Oaza sv. Marije Krucifikse) u Splitu, u organizaciji Hrvatskoga dušobrižničkog ureda iz Frankfurta na Majni.
Sve je na početku uime organizatora pozdravio delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj vlč. Ivica Komadina, koji je zahvalio sudionicima na odazivu. Potom je sudionike o Družbi Službenica milosrđa (Anćela) i o tom samostanu upoznala s. Mara Božić. „Družba je osnovana u Bresci u Italji 1840. godine od sv. Marije Krucifikse. Sestre su u Hrvatsku došle 1853. godine, i to u Dubrovnik, a već 1855. godine došle su i u Split. Godine 1957. sjedište provincijske uprave iz Dubrovnika je preneseno u Split, gdje se i danas nalazi.“ Sudionike je pozdravila i provincijalna poglavarica s. Mariangela Galić.
Seminar su vodili dr. fra Ante Vučković o temi „Tebe žeđa duša moja (Ps 63,2) — Služiti Bogu probuđujući žeđ za njim” i mo. fra Stipica Grgat o temi „`Musicam sacram` 50 godina poslije – `Zlatna harfa` – 35 godina poslije”.
Prema riječima dr. fra Ante Vučkovića, seminar je imao nakanu povesti sudionike na otkrivanje Božje prisutnosti u njihovu životu. To se radilo kroz tri koraka. U prvom koraku se pokušalo doći do svijeta u koji smo ušli svojim rođenjem. Pritom je bilo važno otkriti s kojim se poteškoćama, radostima i očekivanjima živjeli naši roditelji, naša šira obitelj – dakle ozračje u kojem smo ušli u svijet. To znači da naš život nije početak niodčega već ulazi u uređeni život, u mrežu života i da nas ona ona cijeli život određuje. Bog se kao takav ne objavljuje kao neka apstraktna udaljena veličina, već kroz naše ljudske odnose od krvi i mesa, kroz ljudske odnose ljubavi, rađanja, nastanka novog života. Bio je to prvi pokušaj da kroz osnovne odnose postavimo pitanje gdje je tamo bio Bog. Kako su ga doživljavali naši roditelji, braća i sestre i što ja sada vidim, što se meni čini gdje je bio Bog. Na koji način mogu otkriti da je moje rođenje način kako se Bog utjelovio i kako piše u svijetu.
Drugi je korak napravljen tražeći koja su važna mjesta u našem životu, od mjesta rođenja, do mjesta gdje smo živjeli, do mjesta koja su nam značajna zbog naših odnosa, zbog drugih ljudi, zbog svetosti. Pokušalo se tako kroz mjesta koja su nam važna otkriti Božju prisutnost u tim mjestima. Budući da je Bog posvuda, njemu nije nikakav problem biti na mjestu na kojem se mi nađemo, a nama je jako važno u našoj svijesti, u našoj prošlosti otkriti koja su mjesta vezana uz koje i kakvo iskustvo Boga.
Treći korak na seminaru je bio da sudionici otkriju u svom životu važne ljude od kojih smo učili ono što nam se čini važnim. Točnije, bavili su se otkrićem svojih učitelja. To mogu biti realni, konkretni ljudi koji su imali učiteljsko zvanje, a to mogu biti ljudi iz obitelji, kao što su majka ili otac, koji su nas poučavali važnim životnim stvarima. Netko je naučio kuhati, netko raditi na zemlji, netko druge važne životne stvari. To mogu biti i ljudi koje nikada nismo susreli, kao što su autori romana koji su nas obilježili ili knjiga koje smo čitali. To mogu biti i naši odgojitelji. To su u svakom slučaju ljudi koji po nekoj kvaliteti, koja je nama značila, odskaču od drugih koje smo susretali. I onda dolazi pitanje gdje se u tim odnosima naslućuje da je Bog učitelj, da me Bog preko tih ljudi poučavao da otkrijem bolji svijet, sebe samoga i druge ljude. Cijela je priča oslonjena oko otkrića Boga u našim osnovnim stvarima – odnosima prema ljudima, svijetu ili odnosima u kojima smo izravno susretali ili tražili Boga. To je bilo važno otkriti i podsvijetiti. Sve to tvori našu priču koju smo pričali drugim ljudima tako da smo imali prigodu izreći tu svoju životnu priču s tim važnim elementima. Imali smo u skupini barem dvoje ljudi koji su to mogli slušati. Pritom smo imali priliku čuti kako na sličan način Bog piše u dva druga ljudska života. Sve nam je to pružalo dobru prigodu da sabrano razgovaramo o temama koje su nam bile postavljene kao zadatak i da otkrivamo živote drugih ljudi, da ih upoznajemo, da im postajemo bliži, da otkrijemo da se Bog zapravo događa među nama, da je njegova prisutnost, njegov duh u onom što on čini u našem životu kad mi to prepoznajemo i kad to dijelimo s drugima, istaknuo je dr. fra Ante Vučković.
Mo. fra Stipica Grgat je istaknuo kako je povod razmatranju o crkvenoj glazbi danas i ovdje obilježavanje 50. obljetnice „Musicam sacram“, najvažnijeg dokumenta o sveto glazbi nakon Drugog vatikanskog koncila. U dokumentu je naznačena reforma ili obnova crkvene glazbe, ali i smjernice koje je trebalo provesti. Uz tu obljetnicu predavač se osvrnuo i na udrugu dječjih zborova „Zlatnu harfu“ u prigodi njezina 35. obilježavanja osnutka i djelovanja, koje je pročelnik. „Da bismo ispravno razumjeli ovo izlaganje, valja odmah na početku opisati stanje crkvene glazbe u našim misama. Recimo odmah, stanje je katastrofalno i alarmantno. Daleko dramatičnije tu je misao izrekla papinska komisija za liturgijsku glazbu 2017. kad kaže: ´Ne samo da kroz proteklih 50 godina nismo otišli naprijed u pogledu obnove liturgijske glazbe, nego smo se vratili natrag´. Sad se nameće pitanje, pa na što sliče naše mise s glazbenog aspekta. Gdje smo to stigli nakon 50 godina? Konkretno, pjeva li naš puk na našim misama ili šuti? Ako pjeva, a što pjeva? Ako ne pjeva tko ga je potisnuo da ne pjeva? Tko je kriv za takvo stanje? Mnogi kažu, a i sami vidimo da se pjeva i svira svega i svašta. Sa svih strana dolaze protesti i zamolbe da se učini nešto da se s takvom vrstom glazbe prestane. Spomenuta komisija kaže da je mnogo krivaca: u prvom redu to su zborovođe i župnici. Kod jednih i drugih puno je krivo neznanje i neupućenost onih koji vode pjevanje u našim crkvama. Stoga je krajnje vrijeme da se svi pozabavimo tim problemom.“ Istaknuo je kako se iz važnih uputa i odredbi Učiteljstva Katoličke Crkve koje je dotaknuo, iščitava jasna uloga i zadaća koja nam je povjerena i koju bi trebalo svojski obnašati.
„Uočili smo, nažalost i propuste. S glazbenog aspekta, za ljepotu i ispravnost liturgijskog slavlja svi nosimo odgovornost. Osnovna uloga zborovođe je da najprije shvati da u realizaciji crkvenog pjevanja u liturgiji treba vjerno slušati Crkvu. Do zborovođa stoji mnogo i nitko se ne može opravdavati. Neka nitko ne kaže, ja sam mala župa, malo je ljudi, malo djece, ili ova je pjesma lijepa, mladi je vole i slično. Ako nam je stalo do ispravnosti i ljepote naših misa, onda će sve to ići nabolje. Tko ljubi katoličku liturgiju i tko je fasciniran njezinim sadržajem i ljepotom, on će naći načina da svemu tome dade svoj doprinos. Glazba u misi mora biti naša zajednička kao što je i misa zajednička, u kojoj samo neki predvode, ali svi sudjelujemo. Za one koji predvode nije bitno tko su, bitno je da su prepoznali Božji dar da mogu predvoditi, kao što netko drugi ima dar čitati, netko treći ministrirati, netko četvrti čistiti crkvu, peti pomagati bolesnicima, šesti družiti se s osamljenima, a sedmi možda postati svećenikom. Ako prevagne nebriga, onda se neće dogoditi nikakav pozitivan pomak, pa je uzaludno svako nastojanje, sve instrukcije i sva predavanja i svi seminari. U mnogim će našim crkvama i dalje vladati primitivizam, neznanje i svaštarenje“, istaknuo je mo. fra Stipica Grgat.
U srijedu 4. ožujka sudionici su se uputili na cjelodnevno duhovno-studijsko putovanje na Visovac u pratnji delegata vlč. Ivice Komadine i dr. fra Ante Vučkovića. Tamo su ih lijepo primili i ugostili gvardijan fra Marko Nimac, meštar novaka fra Mijo Šabić i domeštar novaka fra Stojan Damjanović, koji ih je brodom odvezao na nezaboravni izlet na Roški slap.
Središnji događaj dana na seminaru bila su misna slavlja, koja je u Splitu i na Visovcu predvodio dr. fra Ante Vučković u zajedništvu s delegatom vlč. Ivicom Komadinom.
U Vijeće Hrvatske inozemne pastve za pastoralne suradnice i suradnike iz Njemačke izabran je pastoralni referent u hrvatskim katoličkim zajednicama Esslingen, Filderstadt Kirchheim i Nürtingen Željko Galić.
Tekst i snimke: Adolf Polegubić
