AKTUALNO PROMIŠLJANJE: Duša polako putuje

Priča govori o jednom pobožnom muslimanu koji je poletio avionom na svoje hodočašće u Meku. Tamo ipak nije odmah pošao u mošeju na molitvu nego se nekoliko dana zadržao u području ispred mošeje. Prijatelji su ga pitali zašto nije ušao u mošeju. On im je odgovorio: “Duša polako putuje.”
Mi smo navikli biti brzi na putu. Zrakoplov, auto i željeznica brzo dovoze naše tijelo od jednoga mjesta na drugo. Ali duša treba vremena izvršiti nešto. Životna situacija hodočasničkog muslimana poznata nam je, premda je mi sami često puta ne opažamo.
Mi smo često puta rastrgani ljudi, kojima su misli, zapažanja, osjećaji daleko od tijela. Ako tijelo i duša nisu jedinstveni, nego su podijeljeni i udaljeni jedno od drugoga, teško možemo moliti. Ako duša nije uz tijelo, nego negdje drugdje žuri, teško je da se oboje nađu. Mi mislimo da moramo brzo živjeti, ali duša putuje polako.
To vrijedi i za naše tijelo. Tempo s kojim smo na putu, također je brzo za tijelo. Stoga dolazimo u stanje vremenskog obrata i teško možemo moliti tijelom i dušom. Sveti Benedikt koji je veliki učitelj molitve kaže, da u molitvi trebaju i srce i usta biti u skladu ili suglasnosti. Ako nam to ne uspije, tada ćemo jedva biti dotaknuti od molitve i od toga kako ona djeluje.
Da tijelo i duša budu u skladu u molitvi dobro je da se uvijek iznova založimo za kratki trenutak šutnje – ne samo da čujemo Boga nego da i sami sebe možemo prihvatiti.
Predanje srca koje želimo iskusiti i naslutiti, može nam se dogoditi ako smo u sebi tihi. Tišina nam pomaže da izručimo Bogu srce i usta, misli, tijelo i dušu, jer on nas u molitvi želi obdariti.
Od Sörena Kierkegaarda potječu sljedeće misli:
“Kad je moja molitva bila pobožnija i unutrašnjija, ja sam sve manje i manje govorio. Na koncu sam bio tih. U meni se dogodila suprotnost. Umjesto govorenja postao sam slušalac. Dugo sam vjerovao da je molitva govorenje i tada sam naučio da molitva nije samo šutnja nego i slušanje. Danas znam: molitva ne znači da sam sebe slušam kako govorim, nego da sam tih i čekam, dok ti Bože slušaš.”
Ti najbolje slušaš, ako su tijelo i duša u skladu.
Ovih duhovskih dana sjećamo se kako smo u Njemačkoj odlazili u Gospina svetišta na hodočašće. Tu smo susretali veliko mnoštvo naših zemljaka. Navirala su sjećanja iz naših sela širom Bosne i Hercegovine, Hrvatske. Odjekivale su naše molitve, u prirodi smo pjevali lijepe naše pjesme i punili životne baterije za nastavak života u obiteljima, po bauštelama, u bolnicama, uredima, školama, restoranima, sportskim društvima i kulturnim udrugama.
Sada je vrijeme koronavirusa. Iskušenja su velika. Neizvjesnosti su prisutne.
Povratak molitvi tijelom i dušom može nam pomoći da budemo bliže Bogu i dopustimo mu da nam progovori.
Naišao sam i na jednu pjesmu koja potječe iz Irske. Svidjele su mi se misli pjesnika, pa i njih pridružujem ovom našem razmišljanju u kojemu smo slušali kako duša polako putuje. Neka ove misli budu za srce i dušu kao što pjevamo pjesme za srce i dušu.
U proznom obliku pjesma glasi:
“Ako se čovjek posveti radu to će biti cijena uspjeha. Ako vrijeme posveti razmišljanju ono će biti izvor snage. Vrijeme koje će posvetiti igri bit će tajna mladosti. Ukoliko iskoristi vrijeme za čitanje, ono će mu postati temeljem znanja. U vremenu biti s nekim prijateljski, vrata su za sretan život. Vrijeme u kojemu čovjek sanja postaje put do zvijezda. Ljubiti u vremenu to je radost života. A vrijeme u kojem je čovjek radostan jest glazba duše.”

Fra Jozo Župić

Kroatenseelsorge