Znanstveno-stručni skup „Suverenost i nacionalni identitet 30 godina nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske“ u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta i njemačke zaklade Konrad Adenauer Stiftung održan je u petak 14. listopada u dvorani „Blaženi Alojzije kard. Stepinac“ na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Skup je pozdravnom riječju otvorili rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta prof. dr. sc. Željko Tanjić, direktor ureda zaklade Konrad Adenauer u Zagrebu Holger Haibach, u ime predsjednika Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih i europskih poslova Gordan Grlić Radman te prof. dr. sc. Jerko Valković, pročelnik Odjela za komunikologiju i predsjednik organizacijskog odbora znanstveno-stručnog skupa.
„Tema skupa su ključna zbivanja u procesu stvaranja suverene i samostalne hrvatske države te pitanja državne suverenosti i nacionalnog identiteta u suvremenom kontekstu. Održavanjem ovog skupa doprinosi se boljem razumijevanju zbivanja i aktera u procesu nastanaka suvremene Hrvatske i otvara prostor za promišljanje o postignućima, izazovima i aspektima hrvatske suverenosti i nacionalnog identiteta“ – rekao je u ime organizatora koordinator znanstveno-stručnog skupa dr. sc. Jakov Žižić.
U prvom dijelu skupa pod nazivom „Akteri i kontekst stvaranja suvremene hrvatske države održana su predavanja: „Proces stvaranja suverene i neovisne Republike Hrvatske“ – izv. prof. dr. sc. Ante Nazor, „German Politics and Shift in the European Position Towards Recognition of the Republic Croatia“ – Holger Haibach, „Uloga hrvatskog iseljeništva u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske“ – mr. sc. Zdravka Bušić i „Hrvatske katoličke misije i međunarodno priznanje Republike Hrvatske“ – dr. sc. Adolf Polegubić
„Aktualna pitanja i izazovi suverenosti država“ bila je tema drugog dijela skupa tijekom kojega su održana predavanja: „Suverenost nekad i danas: kako govoriti o suverenosti u globaliziranom svijetu?“ – dr. sc. Neven Šimac, „Izazovi suvereniteta u suvremenim globalnim odnosima“ – prof. dr. sc. Goran Bandov, „Izazovi nezakonitih migracija: između suverenosti i humanitarnosti “– dr. sc. Karlo Ressler i „Demokršćanstvo i ideja državne suverenosti: jesu li demokršćani antisuverenisti?“ – dr. sc. Jakov Žižić
U trećem dijelu skupa pod nazivom „Put hrvatske suverenosti i oblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta I.“ održana su predavanja: „Doprinos Katoličke crkve suverenosti Republike Hrvatske“ – prof. dr. sc. Jerko Valković i doc. dr. sc. Anto Mikić, „Od dinara preko kune do eura: oblikovanje hrvatskog bankovnog sustava“ – doc. dr. sc. Roman Šubić i „Medijsko zakonodavstvo i suverenost“ – dr. sc. Zdravko Kedžo, „Narativi suverenosti u hrvatskom filmu“ – izv. prof. dr. sc. Irena Sever Globan.
„Put hrvatske suverenosti i oblikovanje hrvatskog nacionalnog identiteta II.“ naziv je četvrtog dijela skupa tijekom kojega su održana predavanja: „Hrvatski nacionalni identitet i znanost: osvrt na neke istraživačke prioritete i teme“ – prof. dr. sc. Ivan Rogić, „Uloga komemoracija i simbola u oblikovanju hrvatske kulture sjećanja i nacionalnog identiteta“ – prof. dr. sc. Željko Tanjić, „Hrvatska tradicijska kultura i nacionalni identitet“ – izv. prof. dr. sc. Luka Šešo, „Jezik kao identitetska odrednica“ – doc. dr. sc. Boris Beck i „(Pre)oblikovanje suvremenog hrvatskog identiteta i kreiranje brenda Hrvatska“ – prof. dr. sc. Božo Skoko.
Dr. sc. Adolf Polegubić je u svom predavanju o hrvatskim katoličkim misijama i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske između ostalog istaknuo: Nakon Hrvatskog proljeća 1971. dolazi do prisilne hrvatske šutnje. U to se vrijeme na čelu hrvatskog episkopata našao sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, zagrebački nadbiskup. Trebalo je učiniti sve da ljudi otkriju i prepoznaju korijene svoje kršćanske baštine i narodnoga stabla. Tako su započela narodna okupljanja: Od Solina (1976.), gdje se razmišljalo o daru krštenja na rijeci Jadru kod Gospe od otoka, preko Biskupije kod Knina (1978.), pa sve do Nina (1979.) gdje su se spominjale veze hrvatskih vladara sa Svetom Stolicom, posebice s papom Ivanom VIII., koji je na „Spasovdan 879. podigao ruke prema nebu i blagoslovio kneza Branimira, sav hrvatski narod, i svu zemlju njegovu“. Do toga susreta u Ninu nikada nije bilo više Hrvata na nekom crkvenom skupu kao tada. Posebice je važno i ono što se dogodilo u Rimu prije slavlja u Ninu, nad grobom Petra apostola 30. travnja 1979. godine, kada se slavila prva papinska misa u povijesti na hrvatskom jeziku (s papom Ivanom Pavlom II.). Vrhunac devetnice bio je na euharistijskom kongresu u Mariji Bistrici 1984. gdje se okupilo više od pola milijuna ljudi. Kako se veliki broj Hrvata i prije Hrvatskog stoljeća nalazio u inozemstvu, a njihov se broj još više povećao nakon tih događaja, Katolička Crkva u Hrvata je providonosno osnivala i podupirala osnovanje hrvatskih katoličkih misija, župa i socijalne centara u Europi i svijetu. Tako je deset godina prije 1990., 1980. objavljena velebna knjiga „Katolička Crkva i Hrvati izvan domovine – spomen-spis o 10. obljetnici papinskog dokumenta ´De pastorali migratorum cura´ i osnivanja Vijeća BK za hrvatsku migraciju 1969.-1979.“, koje je glavni i odgovorni urednik mons. Vladimir Stanković, tadašnji ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, (na toj je službi djelovao 30 godina, od 1969. do 1999.), a objavilo ju je i uredilo Vijeće BK za hrvatsku migraciju. Ukupno je u Hrvatskoj inozemnoj pastvi u to vrijeme bilo: 184 misija, 246 svećenika, 77 pastoralnih suradnica redovnica i 57 pastoralnih suradnica i suradnika laikinja i laika, i 91 socijalni radnik (u Njemačkoj). Spomenuta knjiga je pokazala dobru umreženost hrvatskoga katoličkog puka u svijetu preko svojih misija i župa u zajedništvu s domovinskom Crkvom i domovinom, što je bilo hrabro ostvariti poglavito u ono vrijeme života i djelovanja u bivšoj državi. Tu je i važno petoknjižje o pohodima kardinala Kuharića hrvatskom iseljeništvu posebno svjedoči petoknjižje.
Koliki je bio doprinos priznanju Republike Hrvatske hrvatskih katoličkih misija i hrvatskih iseljenika u svijetu, nije potrebno posebno isticati. Nema te misije, koja se nije pod vodstvom pastoralnog osoblja i zauzetošću članova zajednice uključila u to djelo opstanka hrvatskog naroda, države Hrvatske i hrvatskog jezika. Svemu su u Njemačkoj prethodili događaji oko rušenja Berlinskog zida, a to „označava postupak koji je pokrenut miroljubivom revolucijom 1989. i 1990. te je doveo do ponovnog ujedinjenja Njemačke Demokratske Republike i Savezne Republike Njemačke 3. listopada 1990., kazao je dr. Polegubić podsjetivši na djelovanje misija na uspostavi i međunarodnom priznanju Republike Hrvatske prema zapisima iz „Žive zajednice“ 1990. – 1992. Nakon što je Republiku Hrvatsku priznala SR Njemačka tadašnji naddušobrižnik (delegat) za hrvatsku pastvu u Njemačkoj fra Bernard Dukić je uputio brzojav kancelaru Helmutu Kohlu i i saveznom ministru inozemnih poslova Dietrichu Genscheru: „Danas, 15. siječnja 1992. kad Savezna Republika Njemačka uspostavom diplomatskih odnosa s Republikom Hrvatskom kruni povijesni čin dragocijenog priznanja neovisnosti hrvatskog naroda i njegove države, stotine tisuća hrvatskih katolika koji žive u Njemačkoj okupljeni u 85 hrvatskih katoličkih zajednica sa svojih 107 svećenika, 98 časnih sestara i drugih pastoralnih suradnika i suradnica te 102 Caritasova socijalna radnika, izražavaju Vam duboku zahvalnosti, moleći Svemogućeg Boga da obiljem darova slobode, blagostanja i napretka, uzvrati plemenitom njemačkom narodu.“ Zahvalio mu je njemački savezni kancelar Helmut Kohl: „Poštovani oče Dukiću, srdačno zahvaljujem na Vašem prijateljskom pismu od 15. siječnja 1992. u kojem odajete priznanje uspostavi diplomatskih odnosa između SR Njemačke i Republike Hrvatske. Savezna vlada, kojoj sam na čelu, svojom politikom prema Republici Hrvatskoj ima za cilj trajnu uspostavu besmislenog prolijevanja krvi i patnji mnogih nedužnih ljudi. Ispunja me velikim zadovoljstvom činjenica da nas je njemačko priznaje s uspostavom hrvatskih odnosa približilo tom cilju. Budite uvjereni da će savezna vlada i dalje ići zacrtanim putem i dalje razvijati suradnju s Hrvatskom“. Velike zasluga za priznanje republika Hrvatske i Slovenije ima i njemačkom novinar Johann Georg Reißmüller, kojemu je Zagrebačko sveučilište dodijelilo 1995. počasni doktorat.
Prema kazivanju sudionika, kad su tenkovi JNA krenuli na Hrvatsku, fra Šimun Šito Ćorić, dr. Vlado Šimunović i dr. Josip Gracin su se obratili tadašnjem predsjedniku Švicarske Konfederacije Reneu Felberu, koji se odlučno izborio da Švicarska neće priznati ni pedalj tako osvojenog teritorija u bivšoj državi. MOVIS, službeno glasilo hrvatskih katoličkih misija u Švicarskoj, izvještava o skupljanju novčane i humanitarne pomoći za Hrvatsku i BiH. Novinska agencija „KIPA – Katholische internationale Presseagentur“ objavila je podulji razgovor s hrvatskim misionarom iz Berna dr. fra Šimunom Šitom Ćorićem s obzirom na tešku situaciju u Hrvatskoj. U razgovoru se govori o različitim vidovima pomoći domovini iz Švicarske, ali se kritizira dosadašnja švicarska neodlučnost u potpori Hrvatskoj. Tako su prenesene Čorićevi glavni naglasci, da Zapad čini veliku pogrešku otežujući s priznanjem Hrvatske jer prije ili kasnije, ionako će je priznati, a „što priznanje Hrvatske prije uslijedi, tim manje će u njoj biti žrtava“. Nadalje Ćorić ističe kako se u Hrvatskoj ne radi o građanskom ratu, već o „posljednjem okupatorskom ratu u Europi“, u kojem u napadu na Hrvatsku sudjeluju JA, Srbija i nešto regrutiranih terorista iz srpske manjine u Hrvatskoj. U to je vrijeme u Švicarskoj osnovan Koordinacijski odbor hrvatskih udruga, koji je okupljao više od 60 vjerskih, političkih, kulturnih i drugih udruga u toj zemlji, s ciljem da se čuje istina o prilikama u Hrvatskoj, a jedna od važnijih aktivnosti udruge su prosvjedi pred švicarskim državnim vlastima u Bernu, kako bi se upozorilo na stvarnost aktualnih prilika u domovini. Na to su poticale i hrvatske katoličke misije u Švicarskoj, u kojima su se naši ljudi u Švicarskoj okupljali u velikom broju. Tako je održan glasoviti prosvjed s hrvatskim zastavama i transparentima 25. svibnja 1991. pred Saveznim Parlamentom Švicarske u Bernu. Mr. Frane Vugdelija je bio 1991. predsjednik Kordinacijskog odbora svih hrvatskih švicarskih udruga i organizirali su razne aktivnosti zajedno s hrvatskim katoličkim misijama – u čemu su posebno bili aktivni fra Šimun Šito Ćorić i fra Karlo Lovrić. Ključna je oznaka toga vremena da su se Hrvati ujedinili kao nikada dosad u povijesti i bili odlučni u stvaranju, obrani i međunarodnom priznanju svoje domovine, a tu su u inozemstvu hrvatske katoličke misije i župe zasigurno odigrale ključnu ulogu. Ne treba ni spominjati koliki su pritom doprinos hrvatski iseljenici dali kako u obrani, tako i u međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, ali i na humanitarnom planu.
Ovdje su doneseni primjeri doprinosa naših ljudi međunarodnom priznanju Republike Hrvatske na temelju iskustva u Njemačkoj i Švicarskoj („Živa zajednica“ u Njemačkoj i MOVIS u Švicarskoj), a trebalo bi detaljnije istražiti što o tome piše i u „Našem glasu“ u Francuskoj, „Glasniku“ u Sjedinjenim Američkim državama, „Župnom vjesniku“ u Ontariju u Kanadi, „Ognjištu“ u Argentini, „Pod južnim križem“ u Australiji te drugim povremenim publikacijama, kazao je između ostalog dr. Polegubić.
U zaključnom je dijelu dr. Adolf Polegubić istaknuo: Iseljenici su dali veliki doprinos u obrani, međunarodnom priznanju Republike Hrvatske, ali i na humanitarnom području. Što je to dovelo razočarenja naših ljudi iz dijaspore u kasnijem vremenu kad su u pitanju institucije Republike Hrvatske? Ostaje također otvoreno pitanje, zašto iseljenici nisu dali veći doprinos Republici Hrvatskoj i svojim povratkom. Ne samo da se nije velik broj naših ljudi vratio u domovinu, nego je taj broj posljednjih godina i rastao, poglavito ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju 1. srpnja 2013. Pritom valja upozoriti na činjenicu kako je broj osoba s državljanstvom Republike Hrvatske samo u Njemačkoj sa stanjem 31.12.2021. (434.610) u odnosu na 31.12.2010. (220.199) veći za 214.411. No taj broj iz godine u godinu raste, iako posljednih godina s nešto slabijim intenzitetom. Kako to da je jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske 90-ih bilo spontano i na vrhuncu i što se to dogodilo da se ono rasplinulo? Što je tome uvelike doprinijelo? Zbog čega se prvotne želje iseljenika nisu ostvarile povratkom u voljenu i jedinu Hrvatsku. Poznato je da se puno ljudi tada počelo vraćati u domovinu u želji da ponovno žive na svojim ognjištima, ali su se već nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana vratili ponovno tamo odakle su došli, jer u domovini nisu mogli izdržati. Izgleda da ju je bilo lakše sanjati, za nju patiti, nego li u njoj živjeti. Od nemalog broja naših ljudi u domovini zna se čuti i ovo: Mi ovdje funkcioniramo jako dobro, ali ste problem vi iz inozemstva koji biste htjeli sve to nama promijeniti. Istina je da iseljenici imaju drukčiji odnos prema državi, ekonomiji, poštenju. Ipak naši ljudi koji dođu u domovinu ne bi se smjeli odmah razočarati već prihvatiti da i ovdje sustav funkcionira, ali ipak na drukčiji način nego u zemljama iz kojih dolaze. Stoga je potrebno lagano, a ne naglo ulaziti u sustav, pritom korigirajući i sebe. Treba prihvatiti stvarnost kako na društvenoj tako i na osobnoj razini i tek tada se može situacija polako mijenjati. U Hrvatskoj iseljenici-povratnici ponajbolje funkcioniraju ako nikoga od strane institucija ne trebaju i ako su financijski neovisni – onda mogu urediti svoj mikro hrvatski svijet tako da im bude lijepo. Ali ako žele nešto promijeniti u sustavu, neka dođu u Hrvatsku i uključe se u neku stranku pa pokušaju na taj način, a ne dociranjem običnim ljudima u svakodnevici. Na žalost našeg zajedništva više nema – nema ga u dijaspori, nema ga u Hrvatskoj, nema ga između Hrvatske i dijaspore. Zašto je tome tako? Ostaje na kraju ključno pitanje, kako osmisliti da se ponovno postigne zajedništvo barem u ključnim područjima kako bi domovinska i iseljena Hrvatska mogla ići zajedno u budućnost. Za to je nužno usklađivanje odnosa s obje strane!
