Portal hrvatskih katoličkih misija i zajednica u Njemačkoj

Portal der kroatischen katholischen Gemeinden in Deutschland

ZOV MISIJA: Svjedočiti Boga u Ekvadoru

Redovnica Družbe službenica milosrđa s. Klementina Banožić već 34 godine djeluje u misijama u Ekvadoru gdje je ostavila dubok trag u duhovnom i socijalnom smislu.

Piše: Lidija Pavlović-Grgić/www.nedjelja.ba

S. Klementina Banožić rođena je 10. listopada 1945. u Kočerinu, u općini Široki Brijeg. Odrastala je u tradicionalnoj katoličkoj obitelji, a za redovništvo se odlučila u vremenu kada se o Bogu nije glasno govorilo.

„Kao djevojčica nisam imala nikakva iskustva sa sestrama, nego se dogodila jedna situacija. Događale su se mnoge nevolje u komunizmu. Jedan dečko odveden je i ne zna se što mu se dogodilo. Kroz to vrijeme nas nekoliko pubertetlija stvorili smo jednu grupicu i razmišljali te smo se odlučili za duhovno zvanje. Nisu svi ostali, ali baš sad idem na 50. godišnjicu mojega kolege koji je prije mene odlučio postati redovnikom“, rekla nam je s. Klementina koja je vječne zavjete položila 1964. u Splitu, a 50 godina redovništva proslavila 2014. u rodnom Kočerinu.

Kao u vesternu

Poslije raznih službi bila je jedna od prvih misionarki koje je Božji plan odveo u Ekvador. U misije je otišla 14. prosinca 1984. Zajedno sa susestrama počela je tada djelovati u misiji Palo Quemado. Kad je tek došla u taj planinski kraj Anda, to ju je mjesto podsjetilo na set za vestern film – kuće su bile napravljene od dasaka, a iza sela je tekla rijeka u kojoj su ljudi klečeći na koljenima, ispirali zlato. „Mi smo tu počele bez struje i vode, u jednoj nedovršenoj kući. Pomalo smo upoznavale ljude i njihove potrebe te način života. Istodobno smo osvjetljivale Božjom riječju pozivajući ih na dostojanstveniji i organiziraniji život u svakom pogledu. U tome smo vremenom napredovale. Poslije nekoliko godina otvorile smo nekoliko dječjih vrtića u kojima su uglavnom radile domaće žene. Nisu to bili vrtići pedagoški dorađeni, već postupno privikavanje na odgoj djece, disciplinu i korake u tom pogledu. Danas Palo Quemado ima sve osnovne uvjete za život“, prisjetila se ranije misije s. Klementina dodavši kako su u tom mjestu sestre izgradile i školu za 300 učenika i dom za djevojčice koje su u tom području izložene brojnim problemima.

Dom za djevojčice

„Uz trajnu evangelizaciju, rad s djecom u vrtićima, raznolike skupine duhovnoga i socijalnog tipa, podizanje srednje škole, praćenje rasta i razvoja ljudi i sela, posebno uočavamo i želimo odgovoriti na bolnu ranu – zlostavljanje djevojčica. Naime, da bi djeca došla do škole, trebaju satima hodati uza sve opasnosti uvjetovane daljinom i šumskim područjima. Posebnoj opasnosti izložene su djevojčice i stoga smo osigurale prostor za smještaj u internatu kako bismo omogućile onima koji žele ići u školu da to i mogu. Međutim, u međuvremenu smo se počeli susretati sa slučajevima zlostavljanih djevojčica i situacijama kada one nemaju mogućnost života u svojim obiteljima. Stoga dio njih stalno ostaje na smještaju u Kući susreta Betel. To je mjesto utočište djevojčicama koje su kao neželjene odbačene iz obitelji ili su žrtve obiteljskih nereda i nasilja svih vrsta te nemaju mogućnost održavati veze s članovima obitelji. Kako bismo im vratili radost postojanja i dostojanstvo, potrebno je puno rada i ljubavi jer im želimo omogućiti rast u dostojanstvu i potrebne uvjete za život“, prenijela je misionarka dodavši kako redovnice obrazovanjem i dodatnim radom omogućuju djevojčicama biti samostalne i sposobne za život u punini.

Pastoralni rad

Nakon službe u Palo Quemadou s. Klementina je prešla u Quito odakle godinama koordinira misiju članica svoje družbe u Ekvadoru. „Danas sam u pastoralnom centru naših sestara. Trebala nam je zgrada za odgoj djevojaka i studije, pa smo otvorile tu kuću u Quitu. Taj se pastoralni centar zove Isus iz Nazareta, nalazi se u predgrađu, u kvartu Gataso. Tu vodimo medicinski centar, a uz to i pastoral“, kazala je redovnica napominjući kako misionarke drže vjeronauk za djecu i njihove roditelje kako bi ih pripremili za sakramente, a zadužene su i za formaciju vjeroučitelja i laika koji se potom aktivno uključuju u život Crkve.

„Radim i pripravu za brakove i pratim ih, a istodobno koordiniramo i vodimo sve aktivnosti u našem pastoralnom centru. Imamo ekipu koja je posvećena radu sa starijima i bolesnima. Osiguravamo im razne terapije i izlete te ih pratimo u svakom pogledu. Istodobno, kroz cijelu godinu radimo i s mladima koji su vjeroučitelji djeci“, opisala je s. Klementina neke od obveza misionarki u njezinoj misiji.

Slušati satima

Iako život u misijama nije lagan, on je ispunjen radošću. S. Klementina je naglasila kako je sretna u svojem zvanju, a za nju je misionar osoba koja prvo živi svoj kontakt s Bogom, a onda ga prenosi drugima. „Taj kontakt mora biti stalan i uvijek se obnavljati – od jutra do noći. Iz tog susreta s Bogom osoba donosi drugima Božju prisutnost. Ljudi to obično u nama traže. Hvala Bogu, iz iskustva mogu reći, ne samo da se osjećam zadovoljna i ostvarena, nego nas ljudi i vide tako“, navela je naša sugovornica. Dodala je kako je raduje da osobe dolaze njoj i susestrama jer žele susresti Boga, požaliti se na svoje probleme i zatražiti savjet za promjenu života. Na počeku ih redovnice samo slušaju, ponekad i satima, a onda se pristupa procesu njihova povratka Bogu.

Otvorite srca

Misionarka ističe kako su 34 godine djelovanja i ljubavi Družbe službenica milosrđa u Ekvadoru ostavile značajne tragove rada, napora i ustrajnosti redovnica u početnoj i stalnoj evangelizaciji, a ništa ne bi bilo moguće bez zajedničke suradnje dobročinitelja i brojnih prijatelja misija koji misionarke prate i pomažu duhovno, moralno i materijalno.

„Zahvaljujem svima koji pomažete misijsko djelovanje nas misionara kako bismo i mi u Ekvadoru, ali i drugdje gdje su velike potrebe, mogli pomagati onima koji su bez životne stabilnosti jer po vašoj pomoći i našem radu oni osjećaju ljubav i susreću Boga. Na taj način, baš kao i naše djevojčice iz Kuće Betel, oni postaju djeca vjere, ljubavi i milosrđa“, navela je s. Klementina pozvavši sve da srca otvore potrebama najsiromašnijih.

Svi koji žele materijalno pomoći dom Betel i druge projekte hrvatskih misionarki u Ekvadoru, mogu to učiniti preko ureda Papinskih misijskih djela u Sarajevu i Zagrebu.