Knjiga umirovljenog gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića „Srpsko pravoslavlje i svetosavlje u Hrvatskoj u prošlosti i sadašnjosti“ predstavljena je u petak 6. travnja u Hrvatskom društvu književnika u Zagrebu. Knjiga je objavljena u biblioteci „Duh vremena“ izdavačke kuće Alfa iz Zagreba.
Uvodno je Milan Bešlić podsjetio kako je dr. Mile Bogović u nekoliko svojih tekstova, kao i u doktorskoj disertaciji obranjenoj u Rimu jasno „markirao“ svoje polje zanimanja: suživot između Hrvata i Srba, oba slavenska i oba kršćanska naroda od kojih jedni baštine konfesiju pravoslavnu a drugi katoličku, rimokatoličku vjeroispovijest.
Predsjednik Hrvatskoga društva književnika prof. Đuro Vidmarović uputio je na važnost knjige, odnosno već samoga naslova. „Uvijek se govori da nije problem u kršćanstvu, jer smo jedni i drugi kršćani, nego u jednoj varijanti koja se naziva svetosavlje, koja je agresivna, koja je ponegdje netrpeljiva i koja je etnocentrična“, pojasnio je Vidmarović.
Glavni urednik knjige Božidar Petrač rekao je da knjiga obrađuje vrlo osjetljivo područje. Štoviše, „pokušaj je upućivanja kako savladati povijesni labirint i kako iz njega izaći sa što manje ožiljaka i rana, a sa što većom vjerom i nadom u bolje sutra jednom i drugom narodu, jednoj i drugoj Crkvi, riječju svih drugih naroda kojih se ti odnosi posredno ili neposredno tiču“.
„Tema hrvatsko-srpskih odnosa, odnosa dviju država, odnosno dviju Crkava, odnosa katolika i pravoslavnih sržna je Bogovićeva tema koja seže u doba rasta Nemanjića ili sv. Save ili cara Dušana u srednjem vijeku do današnjih dana koji su bitno obilježeni nasljeđem Drugoga svjetskog rata, Domovinskoga rata i najnovijih osporavanja sa srpske strane proglašenja svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Dijalog, kultura dijaloga može donijeti velikoga ploda kako u hrvatsko-srpskim odnosima, tako i u odnosu dviju država, dvaju naroda i dviju Crkava samo ako se srpske politike što prije oslobode fascinacije teritorijem i kulture laži koje su njihovi glavni predstavnici neumorno širili i koju nastavljaju njegovati. To bi mogao biti jedan od autorovih zaključaka bitnih za drukčije i nove odnose međusobnoga uvažavanja i priznavanja“, naglasio je Petrač. Uputio je i na činjenicu kako autor u knjizi govori i o fenomenu hrvatske šutnje i to u povijesnom kontekstu. „Analizom hrvatske šutnje autor je vjerodostojno pokazao kako Katolička Crkva u Hrvata nije šutjela: ’ne može se reći da je Crkva zanijemila u ključnim događajima za narod i za njegovo pravo na suverenu državu‘, ali će izreći i veliku istinu kako se u novim, demokratskim prilikama nije učinilo dovoljno za osposobljavanje laika, istaknuvši kako je to najočitije u području medija, politike i znanosti. Istina, reći će biskup ’nije ni tu šutjela, ali je svakako mogla biti itekako glasnija'“, rekao je Petrač.
„Knjiga Mile Bogovića kako sam autor kazuje ne odgovara na sva pitanja koja se tiču katolika i pravoslavaca Hrvata i Srba, ali daje jasne uvide u povijesni kontekst tih odnosa iz kojega se vuku teška nasljeđa sve do naših dana, ali otvara i nove obzore unutar kojih bi se promjenom, katarzom i oslobađanjem od lažnih mitova i nametnutih istina i poluistina mogli stvoriti novi temelji dijaloga i iskrenoga uzajamnoga poštovanja“, zaključio je Petrač.
Recenzent knjige prof. dr. Jure Krišto je na tragu razmišljanja mons. Bogovića, iznio nekoliko vlastitih razmišljanja o ispunjenim i neispunjenim uvjetima za dijalog između pravoslavlja i katolicizma na ovim prostorima.
Među Hrvatima danas vlada uvjerenje da je dijalog sa SPC nemoguć i zapravo gubitak vremena. Bogovićeva knjiga pokazuje da je bilo i uspjeha u međusobnim odnosima, ali da u novije doba za to nisu stvoreni normalni preduvjeti. U tom vidu dr. Krišto je podsjetio kako je krajem 80.-tih godina prošloga stoljeća Sveti sinod SPC iznio pred BKJ uvjete po kojima bi SPC stupila u dijalog s Katoličkom Crkvom i hrvatskom katoličkom hijerarhijom, te na odgovor kardinala Kuharića upućen uime katoličkoga episkopata. Nadalje, podsjetio je kako je Katolička Crkva učinila još jedan krupan korak. U prigodi obljetnice 50 godina od završetka Drugog svjetskog rata u svibnju 1995. godine katolički biskupi uputili su poslanicu iz koje je zračilo uvjerenje da je pomirenje moguće na temelju poštivanja svih žrtava ne unoseći razlike među njima. No, „sa žaljenjem se mora konstatirati da SPC nije prihvatila tu ispruženu ruku nego je nastavila ozloglašavati Katoličku Crkvu i hrvatski narod i nakon što su Hrvatska i BiH postale suverene države. Kulminacija nastavljanja neprijateljskog raspoloženja prema hrvatskim katolicima bilo je pismo patrijarha SPC Irineja Gavrilovića papi Franji 30. travnja 2014. koje je bilo povod uspostavi Mješovitog povjerenstva hrvatskih katoličkih i srpskih pravoslavnih stručnjaka o bl. Alojziju Stepincu“.
„Naravno da se ne mogu prekinuti nastojanja oživljavanja međusobnog povjerenja među kršćanima koji pripadaju dvjema različitim tradicijama, no ne može se s druge strane zanemariti činjenica da vodstvo SPC-a u Beogradu neće tako lako u skoroj budućnosti promijeniti svoje raspoloženje neprijateljstva prema hrvatskim katolicima, ali i hrvatskoj državi. Utoliko to treba prepustiti vremenu i Božjoj providnosti. U međuvremenu čini se da bi lokalni predstavnici pravoslavaca i katolika trebali preuzeti inicijativu u pronalaženju zajedničkih interesa i u njegovanju dijaloga i suradnje na prostoru na kojemu katolici i pravoslavci žive skupa i u istoj državi. Budući da su prilike pravoslavaca u Hrvatskoj drukčije, drukčiji su im i interesi i mnogo bliži interesima katolika s kojima žive nego s pravoslavcima u drugoj državi, Srbiji. Utoliko je realnija i perspektiva za međusobnu suradnju i zajedničke projekte“, rekao je dr. Krišto.
Priređivač knjige prof. dr. Ante Bežen se osvrnuo na sam sadržaj te istaknuo da je knjiga pisana dobronamjerno i objektivno. Vidi se da ju je pisao staloženi čovjek kojemu je do znanstvene istine. Bogović vjeruje da i srpsko-pravoslavna i hrvatsko-katolička strana mogu iz povijesti naučiti dobru lekciju kako treba rješavati međusobne sporove. Ipak ga je iskustvo, koje je vjerno zabilježio u ovoj knjizi navelo da knjigu zaključi riječima ‚u konačnici to mogu riješiti dobri ljudi na obje strane, pogotovo sveci i mučenici‘. Autor smatra da bez takvih, dakako i bez pomoći Božje ni najbolja povijesna literatura, ni znanstveni simpoziji, ni mješovita povjerenstva neće uroditi željenim plodovima, istaknuo je dr. Bežen.
Biskup Bogović, pojašnjavajući od kuda zanimanje za ovu temu, naglasio je kako je rođen u kraju u kojem žive katolici i srpski pravoslavci, uz jasnu granicu između pravoslavnih i katoličkih naselja, osim u Slunju. Tako je to još iz vremena naseljavanja nakon što je minula turska opasnost. Stoga, imajući pred očima taj prostor gdje je odrastao i bio svjedokom stradanja u Drugom svjetskom ratu i Domovinskom ratu obuzela ga je želja da se pozabavi tom tematikom. Tako su njegov diplomski i doktorski rad bili vezani uz odnose Katoličke i Pravoslavne Crkve. Kao profesor predavao je ekumenizam i istočno bogoslužje. I tu je produbljivao taj problem.
Spomenuo je i svoje djelovanje tijekom Domovinskoga rata kada je bio uključen u rad brojnih skupova i povjerenstva na kojima se razmatrao problem sukoba Hrvata i Srba, katolika i pravoslavaca na području bivše Jugoslavije.
„Kao profesor povijest ne samo da sam dosta pisao o odnosima Katoličke Crkve i Srpske pravoslavne Crkve na našim prostorima, nego sam i bilježio kako su se odigravali susreti na mnogim razinama i koje su rezultate polučili. Stoga smatram da bi moje spoznaje i moje iskustvo mogli koristiti za daljnje razmatranje i rješavanje tih odnosa“, istaknuo je biskup Bogović. (IKA)
