Dvije knjige inicijatora Neokatekumenskog puta Kika Argüella „Kerigma. U barakama sa siromasima“ i „Bilješke 1988 – 2014″ predstavljene su u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu
Dvije knjige inicijatora Neokatekumenskog puta Kika Argüella „Kerigma. U barakama sa siromasima“ i „Bilješke 1988 – 2014″ predstavljene su u četvrtak 12. travnja u dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu. Na predstavljanju su uz članove Neokatekumenskog puta iz cijele Hrvatske, te susjednih zemalja, kao i članove drugih udruga i zajednica Zagrebačke nadbiskupije nazočili i prvi tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj mons. Janusz Stanislaw Blachowiak i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića biskupski vikar za pastoral i povjerenik za vjernike laike preč. mr. Marko Kovač. Poseban gost predstavljanja bio je umirovljeni dugogodišnji predsjednik Papinskog vijeća „Cor Unum“ kardinal Josef Paul Cordes.
Uvodeći u predstavljanje, dr. sc. Alejandro Castillo Jimenez dao je kraći osvrt na obje knjige.
„Kerigma u barakama sa siromasima“ i „Bilješke 1988-2014″ imaju osim autora i drugo zajedničko obilježje. One su objavljene na nagovor trećih osoba. „Kerigma u barakama sa siromasima“ napisana je 2012. godine na nagovor kardinala Antonia Canizaresa. Prvi dio je Kikovo svjedočanstvo o počecima Neokatekumenskog puta među siromasima u barakama u Madridu, a u drugom dijelu čitatelj ima priliku susresti se sa živim i životnim navještajem kerigme i to na način kako je bila izgovorena na svečanosti obilježavanja 1000. obljetnice osnivanja opatije sv. Dominika u Sori (Italija), rekao je Alejandro Castillo Jimenez, te istaknuo kako je toj knjizi doprinos teološkim komentarom navedene kerigme dao bečki nadbiskup kardinal Christoph Schönborn u kojem tvrdi: „U ovoj katehezi sažet je na zadivljujući način čitav navještaj evanđelja. Neka ova kateheza bude slušana od mnogih, neka dotakne srca mnogih kako bi na taj način mogli biti rasplamsani ljubavlju i osnaženi u vjeri, jer samo kad nas ljubav Kristova obuzima nova evangelizacija može doprijeti do srca ljudi.“ Knjigu je izdala na hrvatskom izdavačka kuća Verbum 2013. godine. Za drugu knjigu Alejandro Castillo Jimenez je naglasio kako ju teško možemo uvrstiti u jednu književnu vrstu. „U njoj ima tragova biografije, ali to ona nije. Ona sadrži opise milosnih trenutaka, trenutaka trpljenja koje prolazi autor. U njoj će također čitatelj pronaći misli, pjesme, razmatranja, molitve koje je u autoru pobudilo poslanje evangelizacije na koju ga je Crkva pozvala zajedno s Carmen Hernandez i o. Marijom Pezzijem. Kroz ovih 506 bilješki Kiko Argüello razotkriva svoju dušu i objelodanjuje svoja najintimnija razmišlja i najosobnija iskustva zbog čega ga, sam priznaje pobuđuje stid. Upravo zbog tog stida i pomisli da se radi o zahtjevu vlastite taštine, Kiko nije htio dugo objaviti ove stranice sve do 2016. godine, kada ga jedan svećenik njegov bliski suradnik kada je prepisivao te već malo rastrgane stranice stavlja pred činjenicu da bi njihova objava mogla učiniti ogromno dobro onima koje mu je Bog povjerio“. Knjiga je 2016. objavljena u Španjolskoj i u Italiji, a ove godine i u hrvatskom prijevodu u izdanju „Tomagrafa“. Na kraju je Alejandro Castillo Jimenez dodao, kako nije moguće govoriti o Kiku, a da se ne govori o Carmen Hernandez koja je prešla Ocu dok se tiskalo španjolsko izdanje. Kiko je potaknut time umetnuo dvije nove bilješke posvećene Carmen, uz napomenu da se u svim izdanjima i prijevodima te bilješke iz 2016. moraju umetnuti, pa se tako nalaze i u hrvatskom prijevodu.
U središnjem dijelu, svoj osvrt na Neokatekumenski put, kao i knjige, poglavito novu „Bilješke 1988-2014″ dao je kardinal Cordes kojega je 1986. godine kao tadašnjeg potpredsjednika Papinskog vijeća za laike papa Ivan Pavao II. zadužio za praćenje apostolata neokatekumenskih zajednica.
Prisjećajući se prvih susreta s odgovornima Neokatekumenskog puta, priznao je, kako su na početku ti susreti bili naporni. „Povremeno su kod mene u moj rimski ured Papinskog vijeća za laike dolazili odgovorni jedne španjolske laičke zajednice. Donosili su mi pritužbe o preprekama u njihovom djelovanju u biskupijama nekih zemalja, o neprijateljskim napadima na njih, o podlim podmetanjima u crkvenim glasilima, o odbijanjima od strane mjesnih biskupa. S druge strane Ivan Pavao II. je držao ruku zaštite nad njihovom inicijativom: Neokatekumenskim putem. On je očito već kao kardinal u Krakovu prepoznao da se poslanje Crkve ne može više ograničiti na posvećene službenike; Drugi vatikanski sabor odviše jasno naučava da svaki krštenik nosi odgovornost za širenje evanđelja. Ovo novo razmišljanje potvrđuju njegove riječi iz 1976. godine na jednom susretu u okviru Poljske biskupske konferencije: Dosadašnji oblici pastorala trebaju se obnoviti. Njegova je želja bila da poljski duhovni pokret „Oaza“ izmijeni oblik tradicionalne župe u model župe u kojoj bi svi njezini članovi bili uključeni u pastoral. Ovo uvjerenje utjecalo je na njegovo djelovanje i kada je postao Papa. On se naime od početka svoga pontifikata javno zauzeo za Neokatekumenski put, iako je Put u Crkvi s toliko strana bio odbijen. Svojstveno njegovom stilu on je svoju naklonost Putu izražavao javno“, rekao je kardinal Cordes, te podsjetio na riječi ohrabrenja koje je članovima Puta nakon molitve Angelusa 13. veljače 1983. uputio Papa. „Nastavite neumorno i sa uvijek novom hrabrošću vaše nastojanje u apostolatu i kršćanskom svjedočenju, naročito na području kateheza, koje su ovih godina donijele toliko dobrih plodova“, rekao im je.
Nadalje je istaknuo kako je više puta i sam nagovarao Kika da svoja svjedočanstva prenese drugima, da uspostavi bilo kakvo sredstvo za širenje tih svjedočanstava, možda izdavanje časopisa. „Nije se htio upuštati u to. Kasnije sam ga bolje razumio: U ono vrijeme vladala je ponajprije klima mnogostrukog odbijanja; mnogobrojni vjernici u Crkvi su već osudili Put i tražili vrlo temeljito ‚dlaku u jajetu‘. Stoga je bilo bolje šutjeti. Danas se Kiko napokon odlučio otkriti, čak i njegova intimna razmišljanja i njegove osjećaje i njegova vrlo osobna iskustva. Za njihovo zapisivanje on slijedi u određenim trenucima uvijek svoju intuiciju, tako da često i kroz duža razdoblja ne zapisuje ništa. Nastaju aforizmi, ili također stihovi koji nalikuju psalmima. Njihova raznolikost ne dopušta određeni sažetak ili sistematizaciju“. Kardinal Cordes je upozorio, kako Kikove Bilješke „nisu samo jedan ključ za razumijevanje Neokatekumenata, one mogu i ponad ovog duhovnog pokreta biti eventualna korisna vodilja za apostolat u cjelini. Radi toga moram ponajprije izraziti zadovoljstvo zbog hrabrosti autora, koji se usudio upustiti se u tiskanje jedne knjige. Vrlo osobne izjave su inače uvijek riskantne – ne samo kada postoje protivnici. Iz njih se otkriva nešto, što inače ostaje skriveno. Otvara se prostor kojemu na drugi način ne bi bio moguć pristup. Jedna misao ili nakana mogla bi se još i povući. Ako ih se izrazi prema vani tada postaju nezatajiva činjenica. To znači također i otkrivanje vlastite osobe. Ona se izložila određenom primjećivanju, „osvajanju“ od strane drugog. Drugi onda znaju o njenoj tajni, nekoga se može „uzeti za riječ“. Iako je ta riječ onome tko govori vrlo dragocjena, postoji opasnost da se tu riječ ponizi i uvuče u banalnost i prosječnost. Svaka riječ koja je izgovorena iz nutrine jedne osobe, treba i zavrjeđuje povjerenje i dobrohotnost“.
U ovoj prigodi o počecima Neokatekumenskog puta u Hrvatskoj i na prostoru bivše Jugoslavije govorio je don Giacomo Raineri odgovoran za Neokatekumenski put u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Crnoj Gori i Makedoniji. Podsjetio je, kako su prvi itineranti došli prije 40 godina u Split gdje ih je primio nadbiskup Frane Franić, te im s povjerenjem otvorio vrata svoje nadbiskupije gdje su započeli evangelizaciju. Lijepim riječima don Raineri prisjetio se i dolaska u Zagreb, gdje ih je primio nadbiskup Franjo Kuharić, za kojega je rekao kako je bio „ponizan, pastoralan, pun hrabrosti“.
U završnom dijelu programa, kardinal Cordes je odgovorio na više pitanja. (IKA)
